Advent na Zrinjevcu

Sinoć sam nabrzinu sestrićnu odvela na Zrinjevac, da vidi uživo adventsku menažeriju koju televizija toliko hvali, prije negoli se kući vrati.

Ledeno je bilo. Hladnoća i mraz blanširali travu, sva polegnuta, bez trunka krvi, nemoćno legla po zemlji, blijedo zelene nelijepe boje, boje koja uvijek svjedoči da je nešto izgubilo svoju snagu na mučan nedostojanstven način.

Treba li trava, koja je još dojučer u snazi bila, kočoperila se svojom smaragdnom bojom, baš tako završiti, da ju smlave nemilosrdne čizme građevinskih radnika i znatiželjna svjetina, da mrtva leži, bez života, kao pregažena ponižena zastava.

Uspinjemo se malom uzbrdicom po toj jadnoj travi, Darinka i ja, moja sestrićna iz Slavonije. Čudimo se okićenoj nakaradnoj menadžeriji koja je Zrinjevac okupirala, čudu arhitektonskom koje kao gvozneni mamac konzumerističku prispodobu slavi, lakovjerne mami, vabi, u novčanik zabada ledene prste i novac čupa, traži. Zato je to čudo tu: pogazilo zemlju, zgazilo travu, u kandže zgrabilo Božić i melje u svjetlucavom, psihodeličnom krugu, vreba svakog prolaznika, uhvati ga pod ruku, opipa bilo, dušu, a onda ravno u džep da papreno Božićnu radost naplati.

Ma najradije bih tamo gdje se na stari način slavi ...