La fura del baus i Wagner

Kazališnu skupinu La fura del baus (Štakori iz kanalizacije) prvi sam puta gledala na Zagrebačkom velesajmu par godina prije rata. Zagreb je tada bio umjetnička meka, ne znam je li ikada poslije dosegao toliku vlastitu umjetničku produkciju i toliko raznovrsnu, uz bok bilo kojem europskom gradu, umjetniču kulturnu ponudu.
Dio kulturne ponude tog davnog proljeća bila je i predstava katalonske kazališne skupine La fura dels baus.

Predstava je bila postavljena u praznom paviljonu, publika je bila dio velike pozornice, hodajući pratila je kretanje i ritam predstave. Kazališni rekviziti su bili dizalice, kranovi, brojni scenski efekti. Doslovno svim osjetilima bili smo uvučeni u predstavu. Ne sjećam se sadržaja, ako ga je uopće i bilo, sjećam se samo da je ta zajednička igra izvukla sva osjetila iz gledatelja, da su naša osjetila pratila mehaniku i glumce, i da su zapanjene emocije sat vremena ispunjavale našu percepciju, od divljenja, čuđenja, bezbroj upitnika, i konačno pravog pravcatog straha kada se naglo prema publici počeo sa stropa kretati kran na kojem je glumac vitlao mačetom na koji, razumljivo, publika je instiktino krenula unatrag.
Tada nas je takvo kazalište oduševljavalo. Mahanje sjekirom vratilo nas je vlastitim osjećajima.

Ista skupina je 1992. veličanstevnim uprizorenjem otvorila Olimpijske igre u Barceloni. Kako se kaže, ostavila je svijet bez daha, pokazavši kako se može vizualizirati i opredmetiti svijet mitova, legendi, povijesti, kako se može združiti poetski svijet s inžinjerskim nadahnućem, poigrati se s tehnologijom, robotikom, inovativnošću i grandiozno demonstrirati kreativnost kao kraljicu svega.

U subotu na trećem programu HRT-a, emitirana je opera Rajnino zlato Richarda Wagnera, koju je postavila La fura dels Baus u Valenciji.

S nestrpljenjem sam žurila iz grada da bih se bez trenutka kašnjenja smjestila pred televizor.
Prvi čin me samo u početku oduševio. Tri rajnine djevojke Woglinde, Wellgunde i Flosshilde praćakale su se u rijeci Rajni koju su "glumila" tri viseća korita s vodom. Do rijeke iliti do visećih korita s vodom iz dubokoga ponora dolazi nibelunški patuljak Alberich i pokušava ih zavesti. Djevojke ga izruguju jer je ružan, a on uporno o pohoti i ljubavi. Djevojke gledaju kako sunce izlazi, zlatne zrake ih asociraju na tajnu koju im je otac povjerio – na rajnino zlato rasuto po vrhovima planina i tajnu da onaj tko ga skupi i od njega napravi prsten može vladati svijetom. Uvjet je da nikada ne iskusi ljubav.
I tu nas patuljak Alberich uvlači u glavnu temu - promišljanje o žudnji za ljubavlju i pitanja može li se čovjek odreći ljubavi a imati samo užitak?
Je li žudnja za moći snažnija od žudnje za ljubavlju? Mora li jedna žudnja isključivati drugu?

U drugom činu sam već imala osjećaj da slabije čujem, pojačala sam zvuk jer su mi dizalice i kranovi na pozornici toliko odvlačili pažnju da pjevače u podignutim kabinama na dizalicama kao da i nisam čula.

Svijet starih njemačkih legendi pretvarao se u čudan svijet mehanike, futurizma, znastvene fantastike.

Može li motiv žudnje za ljubavlju i žudnje za moći, legende o prstenu Nibelunga i rajninu zlatu biti simbolički predstavljeno akrobatskim atrakcijama, tehničkim inovacijama, svemirskim kostimima, videoasocijacijama, visećim kadama s vodom i potocima vode na pozornici?
Hoće li te spektakularne arhitektonske i vizualne inovacije istisnuti simboliku monumentalne glazbe koja u metaforici pjeva?

Moja percepcija se podijelila. Sva vizualna osjetila usmjerila su se na mehaniku na pozornici. Čula sluha su se napinjala sve više, prvi put mi se Wagner činio tih glazbenik, jedva su do izražaja dolazile dionice s duhačim instrumentima. Wagnerijanska pitanja, implicitne niti opere koje pletu sve legende, polako sam gubila. Postala sam jedno sasvim picasovsko biće. Oči su mi bile na čelu, uši na polici, a misli posvuda. Razasuti, ne mogu reći da nismo uživali. Kirurški isecirani i rastavljeni na pojedinačna osjetila, ostvarili smo san patuljka Albericha - podijeli smo unutarnje biće: užitak i osjećaje, potrebu za cjelinu od osjećaja za dio, potrebu za ostvarenjem i puninom, dušu od racia. Puninu od praznine. Prva pomisao mi je bila da mi se to ne sviđa. Ali, tko zna? Možda me je La fura del baos uspjela uvući u igru i niti wagnerijanske priče, vući svojim koncima i na kraju u mojoj duši napraviti ono o čemu pjeva opera. Sve rastvoriti, podijeliti, razdijeliti. Ne znam! Možda bih trebala u Valenciju, pogledati i njihova Parsifala............