19
četvrtak
lipanj
2014
Na groblju
Jučer je lila kiša, tugaljivo i usrano, jesenski, na početku ljeta. U nekim jadnim krpicama, smrznuta, pod kišobranom, otišla sam na groblje.
Ne mogu se vratiti u Zagreb, a da nisam svratila kod mame, tate i brata.
Oni po ovozemaljskim zakonima nisu više tu na zemlji, u ljudskom tijelu, ali za nas koji smo ostali iza njih, živi su, malo su se izmjestili, u drugim kućama, u drugom obliku, drugačije komuniciramo, mi za njih molimo, a oni nam se javljaju u snovima, i tu su i dalje, s nama.
Od kada su se tako izmjestili, ja sam se prestala bojati groblja. Valjda i smrti. To je samo drugi oblik života, u srcima.
Postoji jedno groblje na koje sam žudjela otići. Kao da idem toplom domu.
I sada kada sam u prilici svratiti, tko bi lud prošao kroz mjesto a da ne svrati do njih?
Kada dođem, kako rekoh, ne pričam s mojima, stojim pored njihovih vječnih boravaka, potpuno se usredotočim na njih i molim. Molitvama se približavam njihovu duhu, molitvama kažem - evo tu sam, spremna da fizičku separaciju kompenziram spiritualnim zajedništom.
Tu je počivalište i moga dide i bake, al o njima neću pričati, oni su tako živopisni, zahtijevaju puno araka papira ili veiliku bijelu plahtu, da sve pokrijem.
Naučila sam, na groblje treba ići sam. Meni se često netko prikrpi, a onda spiritualni susreti nisu kakvi trebaju biti. Ne možeš spiritualno putovati s tudjim duhom za vratom, on te okupira, koči, nesvjesno blokira svako duhovno putovanje, pa si tamo samo fizički.
Na povratku iz reda duša gdje su moji roditelji, svratila sam prema starom židovskom groblju, ogradjenom živicom, zapuštenom. Pogled na to groblje uvijek je pomalo sablasan, uz njega ne mogu zamisliti spiritualna putovanja, grumen me neki zaguši u plućima, paralizira svaku pomisao za emocionalnom sublimacijom. Tragedije kradu riječi, zvone, nedaju se sublimirati.
Pored židovskog je dječje groblje. Kada je moj sin bio dijete uvijek sam zaobilazila taj dio, da on ne vidi da i djeca umiru. Činilo mi se da bi ta spoznaja bila za dijete brutalna. Jednom kada smo tamo nabasali, rekla sam mu da je to groblje iz Drugog svjetskog rata, jer kao tada je bilo "normalno" da i djeca umiru.
A onda, jučer, nakon gotovo tridesetak godina ušla sam dublje iza dječjeg groblja, ravno do groba moje prve srednjoškolske prijateljice.
Isti ritual sam započela kao na grobu mojih roditelja, molila sam na isti način. Ali sve je bilo drugačije. Nisam mogla započeti nikakvu spiritualnu komunikaciju, stajala sam kao pokajnik, zarobljena neoplakanom traumom gubitka, krivicom. Prišla sam slici na spomeniku i usporedila ju sa slikom iz mojih sjećanja. Dugokosa, crnokosa djevojka jasna pogleda, u času odlaska s ovoga svijeta imala je nepunih 16 godina.
Zapravo kratko smo prijateljevale, na početku prvog srednje, obje znatiželjne družile smo se s dečkima koji su nedostatak prave muževnosti kompenzirali motorima uz koje su se kočoperili izmišljajući bajke o iskustvima s curama, prepričavali koještarije u detalje na velikom platou pored mjesnog suda, ili u parkiću iza spomenika palom borcu.
Obje smo upijale te varljive priče, pušile prve cigarete, i bile drugovi tim strašnim momcima. Nismo shvaćale zašto je to društvo na lošem glasu. Mi smo se s njima osjećale slobodne, s radošću novootkrivenih istina: da nas guše roditelji, malogradjanska sredina, provincija. S njima su padali obiteljski mitovi, tajne, djetinji svjetonazor, s njima smo prionule novootkrivenoj stvarnosti u našim glavama dok se još majčino mlijeko nije osušilo na našim usnama.
Duhovno zajedništvo trajalo je sve do jedne subote kada su prkoseći slici o svijetu koju su otkrili, jureći na motociklu, nestala dva mlada života.
Nakon trideset godina tek jučer sam pustila da se u meni do kraja razlije gorka tinta jeze i krivice, zaplakala sam. Zašto do sada nisam? Zašto sam uvijek zaobilazila taj dio groblja? Potisnula sam traumatičan ulazak u djevojaštvo, potisnula sam stigmu koju sam dotakla družeći se s prerano sazrjelim pubertetlijama koji su stigmu grijeha koketiranja sa slobodom platili smrću. Potisnula sam i zato jer je to tragedija, a pred tragedijama svi zašutimo, ustuknemo užasnuti, s osjećajem krivice što smo ostali živi. S osjećajem krivice zbog onoga što smo radili, ma što god da smo radili. Jer, čini nam kao da smo tragediju nečim prizvali, izazvali.
Otada nikada više bez zadrške nisam uzimala život, nikad mu više bez rezerve prionula. Tada je rođen promatrač u meni, nikada više nisam se osjetila dijelom većine, drugačijost je postala moja trasa, katkad dar, a katkad kazna.
Podragala sam sliku na grobu, majčinski.
Drago, drago, dijete, utješi me da postoji neka viša istina, nama na zemlji nedokučiva, neki bolji svijet i od onoga o kojem smo maštale, ja sam i danas nijema pred tvojom ovozemaljskom tragedijom, bez prave riječi.
Sve tragedije su zapravo opomena, zvone vječno, one se nedaju sublimirati.
komentiraj (13) * ispiši * #
06
petak
lipanj
2014
Vilenjak iz Grožnjana
Prošli sam vikend bila kod sestre u Karlovcu. Kupila je novi stan za koji sam je vrbovala i sada kada je sve gotovo išla sam vidjeti stančić, moje pastorče.
Sa nestrpljenjem sam se parkirala ispred zgrade, krivo, kao i uvijek, na zelenu površinu, poveći travnati otok uz cestu.
Zgrada je kod stare austrougarske škole, s prekrasnom ogradom, kičastim vijugama i viticama od lijevanoga željeza, kako se to nekada radilo kada su pravi zanati bili na životu.
Stan je u zgradi koja je neka vrsta socijalištičke favele, niži radnički sloj u njoj glanca svoje male gajbe. Na hodniku srećem zadihanu čistačicu stubišta, zakrabuljenu kao astronaut, u radnoj kuti i rukavicama, oko glave marama da zaštiti kosu.
Pripremljena je za čišćenje kao da će upravo u nekom laboratoriju susresti s ne znam kakvim opasnim vilenjacima od bakterija i virusa.
Kult partijarhata je u čistoći, tješim se kada ne stignem vlastiti stan dovesti u red, jer i u meni čuči isti astronaut iz hodnika.
Zbrčkani su mi dojmovi oko moga pastorčeta. Da ih sredim dok se sestra ne vrati, odlazim u grad.
A tamo se sve se još više okrene naglavačke.
Na terasi hotela s pogledom na Koranu ubrzo mi se prikeljio vremešan, simpatičan muškarac. Nešto viši od mene, zbrčkana lica, male kozje bradice. Nije naizgled nešto, al nešto iz njega govori. Kad muškarac to nešto ima kako god da izgleda kačiš se na njega, magnetizmom, u potrazi za tim njegovim skrivenim gralom.
Svidjelo mi se što je niži rastom. Osjećam se kao da smo oboje u svijetu liliputanaca. Čovjek si uzeo slobodu, obasipa me svakakvim riječima, gladi po ramenu.
- A, odtud si ti uopće?
I on odčepi kako je u prolazu, kako dolazi iz najljepšeg kraja svijeta, izmišljenog mjesta iz bajke.
- Pa koje je to mjesto, reci da znam?
- Grožnjan!
I u trenu sve se promijeni. Oniži čovjek s kozjom bradicom i skrivenom tajnom, preobrati se u mojim očima u sasvim mitsko bićo. Puštam ga da riječima plete ružičastu šećernu vunu oko drvenoga štapića što se u mom kraju prodaje na vašarima i pijacama.
Ne protuslovim mu ni riječi. Sve potvrđujem.
- Istina je, Istra je šećerlema.
Zove me da dođem. Ma prerano je, mislim si, ni ne znam tko je čovjek, namjerno se ne raspitujem o njemu, da se ne raspline čećerlema.
A mašta se raspojasala. U Grožnjanu šetati uličicama piti kavu......Divota!
A onda se sjetim da tamo vikendicu ima Mile, dobar prijatelj moga nekadašnjeg muža. Godinama ne viđam to društvo, al tamo bih ih sigurno srela. Svakog vikenda tamo tulumare, netko mi je rekao. Mile je uredio neki kućerak koji je naslijedio od mame koja je umrla prije destak godina. Bila sam joj na sprovodu.
Kako šetati tim gradićem šećerlemom s malim čovjekom vilenjakom, upijati svu ljepotu izazova, i sretati ljude koji me dobro znaju.
Kako u fantaziju uklopiti zbilju, konkretnu sliku mene, moju ikonu u očima tih ljudi. Koliko bih svojih malih porculanskih statua razbila za komadić fantazije, okusa šećerne vune sa seoskog vašara iz djetinjstva.
Tko zna tko je vilenjak iz Grožnjana? Možda bih ga zatekla da svira violinu, izrađuje ukrasne ključeve, magnete za frižidere, sličice koje turisti raznose diljem svijeta. Možda ima u Grožnjanu kovačnicu u kojoj kuje potkove za sreću?
O njegovoj mračnoj strani neću ni misliti. Na početku svi su muškarci slatki, nude srce na dlanu. A onda otkriješ da vlastitoj djeci ne plaćaju alimentaciju.
Istranin je Talijan, dok govori hrvatski pjevuši, cima i cima da dođem.
U mašti pakiram stvari, trpam gaćice, grudnjake, kupaći ako skočimo do toplica, trpam brdo slatkih krpica, torbi, mirisa. Vidim se u Istarskim toplicama, hrabro odjevenu u bijeli kupaći kostim i u tijelu od prije desetak godina......
Al svaki put kada u mašti zatvaram cif na torbi, Mile mi se ukaže pred očima.
Podsjeti me na moju porculansku statuu u njegovim očima i mene nešto lecne, prizemlji.
Kvragu i vilenjak koji me tako zapalio. I Mile koji kontrolira.
Umjesto Grožnjana koliko ću astronauta otkriti u sebi?
komentiraj (14) * ispiši * #
