Jučer je lila kiša, tugaljivo i usrano, jesenski, na početku ljeta. U nekim jadnim krpicama, smrznuta, pod kišobranom, otišla sam na groblje.
Ne mogu se vratiti u Zagreb, a da nisam svratila kod mame, tate i brata.
Oni po ovozemaljskim zakonima nisu više tu na zemlji, u ljudskom tijelu, ali za nas koji smo ostali iza njih, živi su, malo su se izmjestili, u drugim kućama, u drugom obliku, drugačije komuniciramo, mi za njih molimo, a oni nam se javljaju u snovima, i tu su i dalje, s nama.
Od kada su se tako izmjestili, ja sam se prestala bojati groblja. Valjda i smrti. To je samo drugi oblik života, u srcima.
Postoji jedno groblje na koje sam žudjela otići. Kao da idem toplom domu.
I sada kada sam u prilici svratiti, tko bi lud prošao kroz mjesto a da ne svrati do njih?
Kada dođem, kako rekoh, ne pričam s mojima, stojim pored njihovih vječnih boravaka, potpuno se usredotočim na njih i molim. Molitvama se približavam njihovu duhu, molitvama kažem - evo tu sam, spremna da fizičku separaciju kompenziram spiritualnim zajedništom.
Tu je počivalište i moga dide i bake, al o njima neću pričati, oni su tako živopisni, zahtijevaju puno araka papira ili veiliku bijelu plahtu, da sve pokrijem.
Naučila sam, na groblje treba ići sam. Meni se često netko prikrpi, a onda spiritualni susreti nisu kakvi trebaju biti. Ne možeš spiritualno putovati s tudjim duhom za vratom, on te okupira, koči, nesvjesno blokira svako duhovno putovanje, pa si tamo samo fizički.
Na povratku iz reda duša gdje su moji roditelji, svratila sam prema starom židovskom groblju, ogradjenom živicom, zapuštenom. Pogled na to groblje uvijek je pomalo sablasan, uz njega ne mogu zamisliti spiritualna putovanja, grumen me neki zaguši u plućima, paralizira svaku pomisao za emocionalnom sublimacijom. Tragedije kradu riječi, zvone, nedaju se sublimirati.
Pored židovskog je dječje groblje. Kada je moj sin bio dijete uvijek sam zaobilazila taj dio, da on ne vidi da i djeca umiru. Činilo mi se da bi ta spoznaja bila za dijete brutalna. Jednom kada smo tamo nabasali, rekla sam mu da je to groblje iz Drugog svjetskog rata, jer kao tada je bilo "normalno" da i djeca umiru.
A onda, jučer, nakon gotovo tridesetak godina ušla sam dublje iza dječjeg groblja, ravno do groba moje prve srednjoškolske prijateljice.
Isti ritual sam započela kao na grobu mojih roditelja, molila sam na isti način. Ali sve je bilo drugačije. Nisam mogla započeti nikakvu spiritualnu komunikaciju, stajala sam kao pokajnik, zarobljena neoplakanom traumom gubitka, krivicom. Prišla sam slici na spomeniku i usporedila ju sa slikom iz mojih sjećanja. Dugokosa, crnokosa djevojka jasna pogleda, u času odlaska s ovoga svijeta imala je nepunih 16 godina.
Zapravo kratko smo prijateljevale, na početku prvog srednje, obje znatiželjne družile smo se s dečkima koji su nedostatak prave muževnosti kompenzirali motorima uz koje su se kočoperili izmišljajući bajke o iskustvima s curama, prepričavali koještarije u detalje na velikom platou pored mjesnog suda, ili u parkiću iza spomenika palom borcu.
Obje smo upijale te varljive priče, pušile prve cigarete, i bile drugovi tim strašnim momcima. Nismo shvaćale zašto je to društvo na lošem glasu. Mi smo se s njima osjećale slobodne, s radošću novootkrivenih istina: da nas guše roditelji, malogradjanska sredina, provincija. S njima su padali obiteljski mitovi, tajne, djetinji svjetonazor, s njima smo prionule novootkrivenoj stvarnosti u našim glavama dok se još majčino mlijeko nije osušilo na našim usnama.
Duhovno zajedništvo trajalo je sve do jedne subote kada su prkoseći slici o svijetu koju su otkrili, jureći na motociklu, nestala dva mlada života.
Nakon trideset godina tek jučer sam pustila da se u meni do kraja razlije gorka tinta jeze i krivice, zaplakala sam. Zašto do sada nisam? Zašto sam uvijek zaobilazila taj dio groblja? Potisnula sam traumatičan ulazak u djevojaštvo, potisnula sam stigmu koju sam dotakla družeći se s prerano sazrjelim pubertetlijama koji su stigmu grijeha koketiranja sa slobodom platili smrću. Potisnula sam i zato jer je to tragedija, a pred tragedijama svi zašutimo, ustuknemo užasnuti, s osjećajem krivice što smo ostali živi. S osjećajem krivice zbog onoga što smo radili, ma što god da smo radili. Jer, čini nam kao da smo tragediju nečim prizvali, izazvali.
Otada nikada više bez zadrške nisam uzimala život, nikad mu više bez rezerve prionula. Tada je rođen promatrač u meni, nikada više nisam se osjetila dijelom većine, drugačijost je postala moja trasa, katkad dar, a katkad kazna.
Podragala sam sliku na grobu, majčinski.
Drago, drago, dijete, utješi me da postoji neka viša istina, nama na zemlji nedokučiva, neki bolji svijet i od onoga o kojem smo maštale, ja sam i danas nijema pred tvojom ovozemaljskom tragedijom, bez prave riječi.
Sve tragedije su zapravo opomena, zvone vječno, one se nedaju sublimirati.
Post je objavljen 19.06.2014. u 22:11 sati.