15
petak
svibanj
2015
Oj, djevojko, điđo moja
Na Prvi maj uputila sam se u moj bivši stan, u dio grada sakriven u zelenilu na blagim gornjogradskim brdašcima. Naselje je drugačije od ostalih u Zagrebu, tamo se kuće ponašaju kao i ljudi, vile se samodopadno kočopere kad netko pored njih prolazi, bahato se razmeću ljepotom, još ako u njima žive neki moćnici, što je čest slučaj, gizdavosti nema kraja; druge nađiđane kao na vašaru samo što ne zaigraju kolo, one sa slavom iz bivših vremena kao ruske kneginje dostojanstvom prikrivaju derutnu vanjštinu.
Neke, kao moja bivša zgrada, a nije takva jedina tamo, ugurale se u taj odabrani kvart još između dva rata novcem trgovaca i švercera, zarađenim po seoskim vašarima, na kojima su preprodavači konja, kovači, trgovci robom iz hercegovačkih židovskih dućana, novčanicama natiskanim u kožne buđelare, izbrojali poveću svotu nekom po svoj prilici židovskom vlasniku zemljišta i kupili poštenu parcelu, pa gradili, moderno, male stanove.
Široka cesta vijuga, neradni je dan, svako malo srećem stare znance iz mladosti, sa faksa, pisce koji su, kada smo se družili, bili pisci u nastajanju.
Kad sam ugledala jednog pisca koji potječe iz moga kraja, na sreću na drugoj strani ceste, stara svadljivost me ulovila, iz davno potisnutih slika izronila ona kada smo se uz čašicu prepirali oko književnog ukusa, zajedničku riječ nikada nismo pronašli, a ja njegove pisanije nikada nisam zavoljela.
Pred zgradom me dočekuje Štefica, sadašnja vlasnica stana, tamo živi s nekim Bosancem koji posao traži otkad znam za njega.
Nije loša opcija odabrati takvog partnera, pomislim. Takvi žešće razviju empatiju. Ako si hraniteljica zajednice, onda je on domaćica koja kuha, pere, sprema, prati barometar tvojih raspoloženja, hoda spreman na tiho interveniranje, da te hladi ili utopljava, ušuškava, masira stopala, ramena, svim načinima ugađa da se osjećaš dobro.
Krenemo prema ulazu stana s dvorišne strane, vijugamo oko kuće, približavamo se sve bliže pjesmi koja lagano dopire s otvorenih prozora:
"Oj djevojko điđo moja, điđala te majka tvoja, nađiđanu meni dala, dala pa se pokajala".
Bosanac mi utren dušu razgali. Zapjevam najljepše što umijem, a srce mi se pretvara u hurmašicu, osjećam kako iz mene pjeva i moj otac i moj djed, majka i njezina strana nešto rogobore, jer oni, kao, nisu iz kraja u kojem se pjevaju te pjesme, par kilometara dalje, da je samo malo istočnije, pravednije, granica zacrtana, bili bi iz Hrvatske.
Uh, ko ne zna za te bolne mikrokozmose s granice, ne zna kako điđa može živcirati...
Al, nek se mama strpi.
Bosanac i ja nastavimo zajedno: Nađiđanu meni dala, sa mnom điđe potrgala, jer ja jesam kujundžija, kujundžija Sarajlija, Sarajlija meraklija........
Kod zadnje strofe umuknem. S vrata me zgrozila slika u što su pretvorili moj nekadašnji dom, moju duša. Zidovi u ulaznom holu sivi, godinama neokrečeni, visoki stropovi koji su obgrlili polukružne zidove nekada najreprezentativnije sobe sada su uokružili zapušten prostor u kojem stoji, istina, uredan namještaj, al jadan, čemeran, sveden samo na uporabnu svrhu.
Pa tko je vidio da stolcu, stolu, krevetu, šporetu oduzmeš dušu, da ih tretiraš ko stvari. Pa oni su samo u dućanu takvi, kod kuće oni su tvoji sustanari, pomagači, drugovi koji za tebe peku, kuhaju, duše koje ti spremno drže leđa kad odlučiš počinuti. Zaslužili su neki ukras, cvijet, tabletić, na sebi.
Ma, proplakala bih pred slikom šta mi napraviše od stana, moje bosanske duše. Nijedno mjesto nije bilo tako nađiđano, nigdje ljepšeg spoja kiča i ukusa, sevdah je tamo pjevao, onaj ženski, ženska raspjevana duša koja se baš u tom stanu straha od neukusa oslobodila i pustila da se izrazi po unutarnjem nahođenju, instinktu, šarenilu i gizdavosti koja je svojstveno svima nama kojima generacije i generacije ukus nitko školovao nije. Ja, koja sam tu taj svoj mrvicu školovani ukus s mojom bosanskom dušom, mojim precima, sastavila, pustila da se zbratime u pjesmi, sevdahu.
Uh, uh, uh! Očiju mi, sad bih proplakala...
Bosanac po mom licu vidi u kakav sam belaj upala, pa nastavi srčanije: Što no kuje tepeluke, i na ruke belenzuke, nove ću ti sakovati, njima ću te darivati.........Oj, djevojko, điđo moja
komentiraj (24) * ispiši * #
11
ponedjeljak
svibanj
2015
Lice barbike
U Prečkom nisam bila stotinu godina. Iznenadilo me koliko se naselje igradilo i promijenilo u vremenu u kojem me ovdje nije bilo.
Nakon otvorenja izložbe u knjižnici, u kojoj sam nekada radila, uputim se znatiželjno u naselje. Nove zgrade imaju betonske trijemove, uokružene u četverokutu izgledaju kao da su inspirirane nekadašnjim utvrdama od Turaka, sigurne, moćne, obgrlile stanovnike u svoju nutrinu kao u kokošinjac, u toplo gnijezdo oko kojeg krčkaju konzumerističke slasti: šareni dućani, bezbrojni izlozi koji mame uslugama, hoćeš nove zube, kosu, očale, odjeću, pedikera, frizera, kozmetičara.....Što ti srce poželi!
Gledam prema sredini naselja, tamo je veliko dječje igralište, živo je i veselo. Nepresušna pustopoljna dječja energija pršti na ljuljačkama, glackalicama, toboganima. Osjećam život kvarta, pulsira u zraku, u ljudima, u meni. S velikih rasvjetnih tijela vrište reklame, zovu na novi film u kino, koncert lakih nota nekog estradnjaka iz susjedne države. A s drugog reklamnog panela utakmica zove.
Ma, ludo, kao u neprekidnom zabavištu, zove, mami, vreba.
Pa, lijepo je!
Pogledam prema Ljubljanskoj aveniji, zakrčena je prometom, autobus na semaforu čeka da se priključi prometu kao ogromnoj, prenapučenoj stonogi.
Dobro, treba to s prometom otrpiti, pogotovo kada je špica, al kad se jednom dokopaš naselja, baciš se u naselje kao svoj mikrokozmos, kao u maternicu, uletiš u topli bazen i plivaš po mjeri vlastitoga pulsa.
Na ćošku poveće zgrade ugledam Marijanku, moju kolegicu s posla. U trenerci s novčanikom u ruci, u potrazi za cipelama kruži po dućanima tamošnjeg shoping centra. Sin joj se ženi, njezina sreća zamaglila joj je sve obzore. U životnim reminiscencijama nisam raspoložena za obične sentiše, pa bježim od nje.
Taman lovim autobus za Remizu. U autobusu, uz vozača prilijepila se Zdravkova žena. Iz aviona bih ju prepoznala. Opsjeduta je svojim licem i izgledom, kozmetičari su joj od lica napravili pergamentni papir, tanak, svijetao, bez mrlje, besprijekoran. Na njoj odjeća tajnice u nekoj moćnoj korporaciji. Do iznemoglosti opeglana, ulaštena, niti pamuka i svile istegnute i izravnate u samom tkanju, tako da na površini uživaju poravnate u počasnoj postrojbi vojne parade, točne, savršene, dosadne.
Ali lijepo lice ima! Lice barbike, lice koje u bjelini svile naoružalo se arsenalom haubica i topova koje drži spremno uperene prema imperativu vrištavih reklama, imperativu konzumerizma, kao obrani i poslušnoj potvrdi da te moćne poruke sluša. Koja žena se krije iza tog savršenog oklopa školjke od sedefa? Tko je odgajao te žene koje u strahu od greške, od nje svetkovinu rade? Tko može voljeti žene koje su same od sebe sakrile se u pukotinu vlastite školjke. Vode li ljubav takve žene? Plaču li, raduju li se? Dopuste li sebi da im trenutak vrtoglavice pomuti sve konce kojima kontrolu nad svijetom imaju? Kako reagiraju kada im nenadno pukne nit na skupocjenoj čarapi? Kada im, ne daj Bože, neki suputnik stane na štiklu? Je li dosadno objedovati sa tom ženom koja kontrolira dom kao kasarnu punu vojnika?
Guram se u mnoštvo putnika da nam se pogledi ne sretnu. Dugo se nisam vozila tim javnim prometalima.
Naspram Zdravkove žene, ova rulja izgleda kao da sapun nema. Zakrabuljeni u jeftine marke, jeftine parfeme, najniža kasta konzumeristička, natiskala se u prometalo s periferije grada.
Ja u staroj, uvježbanoj mimikriji pretvaram se da me nema. Držim čvrsto štangu u autobusu i osjećam se kao turistkinja s Bliskog istoka. Kao da u Prečkom nikada do sada nisam bila. Kao da nisam ostavila šest dugih godina svoje mladosti, i kao da nisam u taj život s drugog kraja grada putovala.
Nije se moglo drugačije. Tada nije bilo onog što sam htjela, nije bilo u mom obzoru, a najviše je nedostajalo hrabrosti u srcu, smionosti u potrazi za onim što želim. U pristojnosti kao mimikriji potratila sam šest godina života. Za raziku od Zdravkove žene koja je svojom neurozom iste neostavrenosti sve oko sebe peglala, ja sam kroz život gazila prerušena svaki put u neki drugi lik, ženu koja je umjesto potrage za sobom u sebi, potragu u mimikriji vječne promjene nalazila.
Uostalom, ma što je uopće život? Što je njegovo ostvarenje? Peglanje lica do iznemoglosti? Vječito iznova sve počinjati? Odlaziti i vraćati se? Analizirati i prekapati? Sakrivati pogled i glumiti slučajnu putnicu koja se igrom slučaja, a ne vlasitog izbora, našla u pretrpanom autobusu za Remizu? A u Prečkom sam mladost ostavila.
Ima li smisla sve to analizirati i propitivati. Što je uopće život, a što njegov smisao?
Sve i ništa. Odgovora nema.
Al jedno moram si priznati. Istinski je lijepo bauljati u maternici novih naselja. Možda je besciljno bivstvovanje u tom mikrokozmosu istinska ljepota. Možda je dovoljno u trenerci, s novčanikom u ruci, uputiti se u neku banalnu potragu koja je kruna odigranog života i uživati u zagrljaju
novovjekova interijera.
Možda više i ne treba tražiti. Možda je to kruna života.
komentiraj (8) * ispiši * #
Lastavica, 11.05.2015. 16:11 Sviđa mi se ova misao: "Tko može voljeti žene koje su same od sebe sakrile se u pukotinu vlastite školjke. "
fra gavun, 11.05.2015.
23:09
'Mladost ostavila'? Ne odbacuj mladost olako, sve dok gamižeš i dišeš
govori da si mlada jer tako je. Glavu gore! (a može i doli):))
Annaboni, 12.05.2015. 08:04 Ima neke čari vraćanje u stari kvart, baš se to kod tebe vidi. Makar se pomalo skrivaš od svega ...ali, život ide dalje, makar ga ne pratili u stopu
izgubljeno sjećanje, 12.05.2015. 16:34 Odlično pitanje. Što je život, a što njegov smisao? Jako zanimljiva razmišljanja. Znam kako je biti u mimikriji. Ja sam to nesuspješno pokušavala u jednom razdoblju života :) Jednostavno nije mi išlo :)
O-da životu!, 12.05.2015.
17:47
Baš super tekst, super opisi, promišljanja.
Ljudi smo pa se "kontroliramo" na razne načine. Uvijek svjesni, ali nedovoljno hrabri za promjenom. Nećemo puno prosuđivati. ..
Riba Luca, 12.05.2015.
20:51
Jesi vidjela kako je lijepo u mom kvartu u blizini Jaruna gdje svaki dan dok uhvatim sekund vremena u tenisicama i trenirci bavuljam biciklom..
Oh, koliko odgovora bih sada mogla napisati na sve tvoje upite utkane u tekst..ali neću..sve je ustvari život...
Neverin, 12.05.2015. 23:05 moj posao mi omogučava da uvidim kako je sve prolazno i kako su neka ljudska ponašanja i bojazni tako nebitna i relativna. Kojeg smisla ima pokušat zaustaviti vrijeme na licu kada je ulica kojom idemo mi ljudi jednosmjerna? Jednom kad prihvatiš da je sve raspadajuće i da će se sve vratiti u pepeo proplavi te osjećaj oslobođenja jer shvatiš da je bolje uživati u trenutku i brinuti se oko stvari koje su vrijedne brige...
majra, 12.05.2015. 23:45 Da smo u mogucnosti birati, svi bi mi izabrali to lijepo lice barbike na toj prolaznoj stazi :)
andriano01, 15.05.2015. 10:20 .....čuo negdje davno....aluzija no ovo...." mala moja evo ti ga evo pa sa njega gledaj Sarajevo"....
Zena gaza, 15.05.2015. 10:36 @stefanio - uh, aluzija ti na krivo vuče, posve: džidža je čuveni sevdah, nije pjesma pošalica...
Neverin, 15.05.2015. 11:24 dobro si ispekla ovu priču, uživao sam u svakoj riječi kao da si svaku posebno dozirala ah koje dobro jutro kad tako nešto pročitaš
odmah išao potražiti pjesmu...
Zena gaza, 15.05.2015. 13:37 @neverin - hvala ti,......da, sevdah je stvarno divan, ovu pričicu sam mu posvetila, poslušaj, ako već nisi, i Amiru Medunjanin
Annaboni, 15.05.2015. 16:14 Hajd' bona, da nisi ti Amira Medunjanin-em pametna, em lijepa em sa sevdahom rukuješ ko sa svojim čoekom?
Annaboni, 15.05.2015. 16:17 ...kupila si me da znaš, mene Dalmatinku koja voli sevdah
Zena gaza, 15.05.2015. 16:27 @annaboni - draga, sevdahom možeš sve kupiti, suho zlato.......poslušaj: Mito Bekrijo
https://www.youtube.com/watch?v=U4Y4ICXfHas
Nisa, 15.05.2015. 16:55 Oh kako si je lijepo ispreplela.Nemam bosanske korjene,ali sjedim,slušam,čitam,naježena od glave do pete
Annaboni, 15.05.2015. 19:07 Ih draga moja.........bila ja na Ilidži i pjevala Mito Bekrijo sa svim kavanskim pjevačima...Bilo, bilo ne spominjalo se
Wall, 15.05.2015. 20:07 moilim te, ispravi 'džidžu' u - 'điđu' (nakit, ukras; nekad i đinđa-jeftin nakit)...ova izvorna sevdalinka pjeva o djevojci, ukrasu i ljepoti za njenog dragog. nažalost, internet, youtube je preplavljen pogrešnim, i krivo prepisivanim riječima, nazivima, pa se vremenom i osnovno značenje izgubilo valjda. dodatnu zabunu unosi česti nadimak, kraćenje muslimanskog ženskog imena Hatidža (Džidža, Tidža), ali ova pjesma, koju je prvi iz narodne predaje proslavio širom Jugoslavije (po mojem saznanju) dr.Himzo Polovina, liječnik,etnograf, pjevač, i kantautor. poznavao sam u mladosti jednu Điđu (tako se zvala i pisala), baš kao iz pjesme.
Zena gaza, 15.05.2015. 20:58 Wall, hvala ti, ispravit cu, nisam znala a cistoci jezika puno polazem. Cini mi se da sam kao dzidzu procitala i kod moga dragoga pisca, cija sam velika poklonica, Bekima Sejranovica
Neverin, 16.05.2015. 13:48 vidiš zanimljivo, mislio dam da je điđa turcizam ali i talijanski poznaje riječ gingilo i ima to isto značenje...
Mela, 16.05.2015. 14:04 Volim sevdahe, morat ću poslušati tu pjesmu. Priča puna boja prošlosti.
Annaboni, 16.05.2015. 14:05 i dalmatinski, kolokvijalni kaže -----đinđe za nakit ne osobite vrijednosti
Na pr: vid male što se nakitila đinđama
lion queen, 16.05.2015. 18:25 sjećam se te pjesme iz davnih dana. potpuno sam bila zaboravila da postoji. hvala za ovo prisjećanje.
marionetta, 16.05.2015. 20:33 Prekrasna priča...
Uživala sam u svakoj riječi...
Zena gaza, 17.05.2015. 08:31 Svi smo nesto naucili, obnovili.
Wall, mislim da sam se ipak prevarila u sjecanju, ne vjerujem da je Bekim Sejranovic u svojoj knjizi krivo naveo naziv ove pjesme, valjda sam pobrkala jer ni sama nisam tocno znala.
Neverin, kad vec spominjem Sejranovica, ako vec nisi, procitaj njegove knjige, on je skoro bio tvoj Rijecanin, tamo je studirao do rata....
odmak, 17.05.2015. 09:58 Oj djevojko dzidzo moja.
koje je to bogatsvo bilo!
pero u šaci, 18.05.2015. 00:01 I sam vučem porijeklo - s mamine strane - što iz Bosne, što iz Hercegovine. No, i neovisno o tome: baš fina priča, pravo dobra.
Sredovječni udovac, 18.05.2015. 09:53 o tekstovima sevdalinki učio nekad davno za ispite iz usmene i BiH književnosti, a melodije učio po planinarskim domovima oko Sarajeva i uobičajenom bircuzu "Makarska"
Zena gaza, 20.05.2015. 16:10 Pero, drago mi je da ti se svidja pricica...u zgbu je svaki četvrti stanovnik iz Bosne i Hercegovine, raširili smo se ...
Sredovječni, izgleda da smo na istom faksu bili...
Lastavica, 23.05.2015. 16:50 Znači, sevdah znaju samo u pjevanju, ali ne i u oplemenjavanju prostora oko sebe. A i to je sevdah!
Riba Luca, 25.05.2015. 16:49 Ne volim sevdalinke ni narodnjake...ali, priča mi je dobra!
madeleine, 17.07.2015. 11:52 idem pronaći pjesmu, nisam je do sada čula :-) al volim!