Oj, djevojko, điđo moja

Na Prvi maj uputila sam se u moj bivši stan, u dio grada sakriven u zelenilu na blagim gornjogradskim brdašcima. Naselje je drugačije od ostalih u Zagrebu, tamo se kuće ponašaju kao i ljudi, vile se samodopadno kočopere kad netko pored njih prolazi, bahato se razmeću ljepotom, još ako u njima žive neki moćnici, što je čest slučaj, gizdavosti nema kraja; druge nađiđane kao na vašaru samo što ne zaigraju kolo, one sa slavom iz bivših vremena kao ruske kneginje dostojanstvom prikrivaju derutnu vanjštinu.

Neke, kao moja bivša zgrada, a nije takva jedina tamo, ugurale se u taj odabrani kvart još između dva rata novcem trgovaca i švercera, zarađenim po seoskim vašarima, na kojima su preprodavači konja, kovači, trgovci robom iz hercegovačkih židovskih dućana, novčanicama natiskanim u kožne buđelare, izbrojali poveću svotu nekom po svoj prilici židovskom vlasniku zemljišta i kupili poštenu parcelu, pa gradili, moderno, male stanove.

Široka cesta vijuga, neradni je dan, svako malo srećem stare znance iz mladosti, sa faksa, pisce koji su, kada smo se družili, bili pisci u nastajanju.

Kad sam ugledala jednog pisca koji potječe iz moga kraja, na sreću na drugoj strani ceste, stara svadljivost me ulovila, iz davno potisnutih slika izronila ona kada smo se uz čašicu prepirali oko književnog ukusa, zajedničku riječ nikada nismo pronašli, a ja njegove pisanije nikada nisam zavoljela.

Pred zgradom me dočekuje Štefica, sadašnja vlasnica stana, tamo živi s nekim Bosancem koji posao traži otkad znam za njega.

Nije loša opcija odabrati takvog partnera, pomislim. Takvi žešće razviju empatiju. Ako si hraniteljica zajednice, onda je on domaćica koja kuha, pere, sprema, prati barometar tvojih raspoloženja, hoda spreman na tiho interveniranje, da te hladi ili utopljava, ušuškava, masira stopala, ramena, svim načinima ugađa da se osjećaš dobro.

Krenemo prema ulazu stana s dvorišne strane, vijugamo oko kuće, približavamo se sve bliže pjesmi koja lagano dopire s otvorenih prozora:

"Oj djevojko điđo moja, điđala te majka tvoja, nađiđanu meni dala, dala pa se pokajala".

Bosanac mi utren dušu razgali. Zapjevam najljepše što umijem, a srce mi se pretvara u hurmašicu, osjećam kako iz mene pjeva i moj otac i moj djed, majka i njezina strana nešto rogobore, jer oni, kao, nisu iz kraja u kojem se pjevaju te pjesme, par kilometara dalje, da je samo malo istočnije, pravednije, granica zacrtana, bili bi iz Hrvatske.

Uh, ko ne zna za te bolne mikrokozmose s granice, ne zna kako điđa može živcirati...

Al, nek se mama strpi.

Bosanac i ja nastavimo zajedno: Nađiđanu meni dala, sa mnom điđe potrgala, jer ja jesam kujundžija, kujundžija Sarajlija, Sarajlija meraklija........

Kod zadnje strofe umuknem. S vrata me zgrozila slika u što su pretvorili moj nekadašnji dom, moju duša. Zidovi u ulaznom holu sivi, godinama neokrečeni, visoki stropovi koji su obgrlili polukružne zidove nekada najreprezentativnije sobe sada su uokružili zapušten prostor u kojem stoji, istina, uredan namještaj, al jadan, čemeran, sveden samo na uporabnu svrhu.

Pa tko je vidio da stolcu, stolu, krevetu, šporetu oduzmeš dušu, da ih tretiraš ko stvari. Pa oni su samo u dućanu takvi, kod kuće oni su tvoji sustanari, pomagači, drugovi koji za tebe peku, kuhaju, duše koje ti spremno drže leđa kad odlučiš počinuti. Zaslužili su neki ukras, cvijet, tabletić, na sebi.

Ma, proplakala bih pred slikom šta mi napraviše od stana, moje bosanske duše. Nijedno mjesto nije bilo tako nađiđano, nigdje ljepšeg spoja kiča i ukusa, sevdah je tamo pjevao, onaj ženski, ženska raspjevana duša koja se baš u tom stanu straha od neukusa oslobodila i pustila da se izrazi po unutarnjem nahođenju, instinktu, šarenilu i gizdavosti koja je svojstveno svima nama kojima generacije i generacije ukus nitko školovao nije. Ja, koja sam tu taj svoj mrvicu školovani ukus s mojom bosanskom dušom, mojim precima, sastavila, pustila da se zbratime u pjesmi, sevdahu.

Uh, uh, uh! Očiju mi, sad bih proplakala...

Bosanac po mom licu vidi u kakav sam belaj upala, pa nastavi srčanije: Što no kuje tepeluke, i na ruke belenzuke, nove ću ti sakovati, njima ću te darivati.........Oj, djevojko, điđo moja