27
petak
siječanj
2017
Pisarica
Baš sam se osjećala nekako lagano, prpošno, poletno, uostalom, kao i uvijek na poslu, moglo bi se kazati sasvim uobičajeno. Pa, ja ovaj posao radim već četvrt stoljeća, naslijepo mogu odraditi zadatke. Kazala je jedanput moja kolegica Nevenka iz jednog ministarstva u kojem smo službovale: ne mogu nam šefovi zadati toliko zadataka, koliko mi možemo napisati odgovora, pa mi smo stare verzirane profesionalke.
Ovako bih mogla raditi najmanje do sedamdeste. Jednom pisarica, uvijek pisarica.
Baš taj osjećaj vrsne pisarice razlio se po mojoj duši, cupkam visokim potpeticama u uskoj plavoj kondukterkoj suknjici, mislim si ko mi šta može, pa ovdje sam svoj na svome...
Silazim niz mramorne stube, neugodno mi dođe svojim zašiljenim potpeticama dodirivati prljavštinu koja se navukla sa svih strana, kao da su i oni koji ovdje ulaze i oni koji izlaze ostavili svoj najmučniji dio.
Pogledam prema stubama koje vode do podruma, a tamo se naša čistačica dohvatila metle i krpe i od podnožja počela brisati prljavštinu.
Nekako je hladna spram mene, dohvatila se metle kao da je kalkulator kojim računa dotacije, kao da revnim radom svoju bezuvjetnu odanost instituciji hoće pokazati. A ja se držim samo pera, pisakaram, s visoka gledam na prljavštinu što se navukla sa svih strana, na muku što je svoj trag ostavila po stubištu, pohrlila na naša vrata pomoć tražiti.
Moje je da odgovaram, da biranim riječima kitim odbijenice, ja sam samo pisarica, moje nije da odlučujem. Ja znam dobro kako se ovdje odlučuje. Davno sam to prokužila, davno sam to prezrela, i ne mislim više o tome, moje nije ni da otvaram ni da zatvaram vrata.
Vidim, čistačici krivo što sam se izolirala, što sam izgradila otok za sebe, što moje potpetice tako malo muke dodiruju, tako malo tuđeg tereta preuzimaju, što ja ni o čijoj muci ne odlučujem, što sam daleko od propuha s naše strane vrata.
Ne obazirem se ni na koga. Cupkam potpeticama u kondukterskoj suknjici. Prpošna sam i vesela, jer ništa ne mislim. Da išta mislim, davno bih poludjela.
komentiraj (10) * ispiši * #
Mi. Ljudi s rupama, 27.01.2017. 14:08 Yep, I know that feeling.
Kunigunda, 27.01.2017. 14:09 ne daj bog da jesi.........nikad ne bi shvatila kako je lijepo biti pisarica !
fra gavun, 28.01.2017. 20:09 Haha, ima u tome zbilje jer ako misliš radit će ti o glavi.:)
Zvonka, 29.01.2017. 19:41 to je taj osjećaj, dobar osjećaj,
koji te prožme, kad prestaneš misliti :-)
Neverin, 29.01.2017. 21:01 kako je rekao jednom Zlatko Dizdarević novinar, da nisam malo lud odavno bi poludio :)
j., 29.01.2017. 21:07 Da nema tih biranih riječi i nježnih odbijenica, već davno bi letjele glave, a najviše bi ih, kao i uvijek u tim letećim vremenima, odletjelo nedužnih. Zato je u ovoj priči nesumnjivo na djelu posljednja brana života i svjetla. Nema se tu što misliti: privid reda važniji je očito i od reda samog. Ne držati pri tom da si bolji od drugih, blagoslov je bez premca i put u ljepotu skromnosti i spokoja. A oni koji bi skidali glave, ili još gore - puntali druge da to čine za njih, neka misle, barem o kriterijima: ovu da, ovu ne. Ništa im drugo - svake večeri kad ugase svjetla - osim misli do kraja neće ni preostati.
Plavusa SA kamena, 29.01.2017. 23:46 Sto manje znam, to mi je bolje... U potpunosti te razumijem...
shadow-of-soul, 26.07.2017. 17:48 nema te dugo
Livia Less, 17.09.2017. 12:46 Sjajna priča.
Riba Luca, 26.12.2017. 19:58 Sretnu Novu godinu Ti želim.