21
petak
listopad
2016
Prizor za slikanje
Bilo je četiri sata ujutro kad smo prošli kroz zadnji tunel i nakon pitomih šumovitih brežuljaka izbili na visoravan. Ispod nas tmina nazubljena, neugodna strmina, pa kotlina u zelenilu sakrivena, a onda pogled pukne na more, daleko na horizontu sunce uronilo u plavu masu, kupa se, odmara, prije izlaska. Kao plava brokatna haljina kad ljulja na bokovima, more se valjuška, ulje teško, izlilo se u nepregled da bi se na koncu sljubilo se s nebom.
Zadivljeni gledamo kako je Bog čudo stvorio, prirodu koja u šutljivoj ljepoti veličanstveno stoji, moćna, na njezinoj su strani velike sile: i vrijeme i tajne postanka, vječnost oko koje mi u mraku tapkamo.
Oduševljena sam, ganuće mi otkinulo srce, stojim pred tim tajnama prirode i vremena mala, neprimjetna gazim, oduška nalazim u čuđenju, pa mojih je sedam-osam desetljeća, ako i to Bog da, ništa spram te vječne vasione.
Imam osjećaj da me nešto podiglo, kao da me neka sila zavrtila i ja vidim ono što u rijetkim trenucima tek naslutiti mogu, kolutove života što ih stara samsara vrti, vječnost što se prolila pred nas beskrajna.
Bože, kakvo je ovo čudo! – ponavljam dok izvlačim mobitel iz torbe da taj veličanstven trenutak u svoj album prizora za slikanje ubilježim.
Za nekoliko trenutaka krećemo dalje. Lovimo stari trajekt koji još od kralja Aleksandra po moru služi, teretni brod koji na relaciji Rijeka-Susak razne terete prevozi. I ja uprtila svoj skromni teret, neki namještaj što mojoj sestri više ne treba, zapela da se vozi i vozi, da se, nedajbože, ne baci...
Uvijek neku tremu imam kad idem u svoju vikendicu. Što li ću zateći, je li na nogama, drži li se?
Ma ja bih ju najradije prodala, al prodaja ne ide. Navezala sam se na tu kuću, a ona me, pravo budi rečeno, samo sekira.
Da nisam sama, da netko pripomogne, možda bi drukčije bilo. Ovako dojadi. Al kud ću?
U rano jutro uplovili smo na Susak. Svatko svoj teret s broda izvlači. Kao mravi ljudi prionuli i izvlače svojinu. I ja svoju uprtila na taćke, al teret ne pomaže da ono što se vrti u glavi prizemljim.
Uvijek me pri dolasku na otok neka trema spopadne, kao da mi je nauljeno more srce progutalo, pa klizim po otoku nestvarna, u putnom jet lagu, težak teret ne pomaže prionuti realnosti.
Kod javne gustijerne uvijek predahnem jer nakon nje sto i pedeset stepenica vodi do gornjega sela, na njima dušu ispustim. Uz kamene eliptične stepenice koje vijugaju po rubu brda s druge strane klimava ograda od provalije dijeli, divovke trstike u filigranskoj mreži prekrivaju kotlinu, kao iz prašume, vremena dinosaura, udare u oči nenavikle na išta drugo osim betona.
Konačno stižemo. Otključavam i ulazim u kuću, s vrata vidim neuobičajen red. Na kuhinjskom stolu svježi kruh, kava, cigarete. Nema ustajalog zraka kakav obično dočeka.
Idem ravno prema spavaćoj sobi da se raskomotim, a tamo u mom krevetu, staroj sicilijanskoj postelji dopremljenoj s juga Italije jedne davne godine nekom susačkom vinaru, koji je za svoju prvu bračnu postelju pola ljetine dao, ispod bijele šlingane posteljine i mojih slavonskih dušeka, izviruju gole bijele ruke nepoznatih tjelesa.
- Izvini, izvini, nismo znali da ćeš doći – govori iznenađen muški glas i ja spazim svoga majstora sa ženom, prošlo ljeto popravljao je nešto na kući, pa sam mu velikodušno ponudila ako se kakva sila ispriječi da kod mene prespava. I prijeka se sila, očito, ispriječila.
Skrenem pogled da ne gledam dok se oblače, a iz kreveta pod prozorom dvije dječje glavice proviruju.
- Pa vi ste pola sela pokupili! - pomislim.
Al nešto me lecne pri toj pomisli. Dva momčića kao dva mala drvena vojničića ukipila se pored kreveta, oko njih samo nove oprave talasaju. Oči uperene u me, bez treptaja.
Osmijehnem se - pa neću valjda djecu plašiti.
- Ajde, ajde, ne boj te se, djeco! Trk u igru – naglas progovorim.
Otvorim vrata prema dvorištu, djeca izlete i u tren u društvu moga sina ukipljena menadžerija nestane u trstici, u zelenilu, ne obazirući se na nas odrasle.
Pratim pogledom minijaturnu nam presliku koja naš soj samo naizgled oponaša, gledam tu dječju nevezanost ni sa čim što ne potječe iz njihova bića, spontanost koju još život nije potkresao, slobodu. Diglo mi se raspoloženje. Ono jutrošnje ganuće susreta s morem obuzelo me ponovo i ja zaboravih vikendicu, majstora, prionulost brizi oko života, zaboravih na sav belaj oko svojine.
U dječjoj igri ugledah isječak pravoga života.
Brzinski zgrabim mobitel iz torbe i počnem škljocati: još jedan prizor za slikanje.
komentiraj (11) * ispiši * #
06
četvrtak
listopad
2016
Ljubavnik
Taj nije odustao od načina da me pronađe. Našao je čovjeka idealnog za teklića našeg novog susreta, starca kojem ja ništa ne mogu odbiti.
S njim, mojim bivšim ljubavnikom, prerezala sam sve veze prije šest mjeseci, mačem, oštrim, britkim, brusom naošterenim sve vrste veza, sveza, puteva isprepletenih.
A on se domislio, ni manje ni više nego svratio mome ocu, starcu, udovcu koji sam u čamotinji samoće svoje zadnje dane živi. Znao je da ga vikendom obilazim, perem mu, kuham, pospremam po kući.
U našu kuću ulazi se s juga.
Kad sam tu veče u dnevnu sobu banula kao da sam iz crnog mraka izronila, toliko me zabljesnula svjetlost koju širi stari luster s pet kupola u obliku ruža. S koliko li je ljubavi moja majka nekada te ruže glancala! Koliko je ambicije ulijevala u brigu oko svake stvari, predmeta.
Danas mislim, vjerojatnije je, ipak, da nas je Bog stvorio da se njemu molimo, da u njega svoj višak energije transportiramo, molitva bi učinila više blagodati našim glavama i umovima negoli glancanje lustera, vođenje bjesomučnog rata sa čistoćom, mentano trošenje u imaginarnom dokazivanju reda i poretka kakav smo si u glavi zacrtali.
Nakon smrti moje majke, velikog obiteljskog vođe, koji nam je svima put trasirao, otac je ostao sam, prepušten sebi, izgubljen u velikoj kući, bez cilja i konteksta.
Naša kuća više ne liči na stari dom. Uz sjevernu stranu kuće, velike prozore što gledaju na bašču, stoji stara plava kutna garnitura. Na njoj zatičem oca, raširio se kao pravi gazda, krila mu narasla, konačno u mome ljubavniku ima sugovornika za svoje solilokvije. Nikad nije mario za stvari koje su proganjale moju majku. Nezainteresiran je za prljavo posuđe u kuhinji, po kauču porazbacano rublje.
Malo bolje pogledam i vidim da se iz mraka hodnika pomalja krhka silueta žene. Znači, sa ženom je navratio. Topla mala ženica prilazi, nudi pomoć u pospremanju, iz kombija kojim se vraćaju sa svoga imanja izvlači kištru jabuka i unosi u kuću.
Ljubavnik kaže mogla bih s njim skočiti na njihovo imanje po još namirnica, za oca. Tu je blizu, nekoliko kilometara dalje u susjednom selu. Možemo nas dvoje otići, a žena nek malo odahne, popije kavu sa starcem.
Pokvarenost muška! Odvukao bi me na selo, u njihovu kuću, kao da ja ne znam što slijedi! Kao da ja ne znam koje su to namirnice sa imanja.
Taj ludi čovjek koji ni od čega ne preže, prenerazio me. Uporan kao moja majka, pedantan strateg, sve je isplanirao.
Ja bih trebala naivno pasti, kao zrela kruška, on bi me smotao, obrlatio i omađijao kao nekada, gurnuo u ambis ovisnosti, hranio perverznim mrvicama žrtve.
Dajem mu znak da ne mogu, da sam indisponirana, s puta, u "onim" danima.
Na sve ima spreman odgovor. Nudi mi ženinu tolatenu torbicu u kojoj jasno vidim sve higijenske potrepštine, čiste gaćice.
Tako si me znači i ranije lovio?! Šutim. Bez riječi sam ostala.
komentiraj (14) * ispiši * #
