23
ponedjeljak
travanj
2018
Naselje Trećić
Nešto mi došlo da platim račun prije odlaska na posao. Rano sam ustala, već u pola osam na cesti, u blizini Avenue Malla u Novom Zagrebu.
- Hajde, da budem jednom i ja organizirana, da ne rasipam vrijeme - pomislim.
Pošta je na prvom katu i znam da radi od sedam ujutro, vjerojatno nikoga nema, uletjet ću, platiti račun i u pola devet sam već na svom poslu, zadovoljna kako sve stižem, kako dobro upravljam vremenom.
Al' iznenadi me slika koja se uprizoruje kod pokretnih stepenica. Kao da je srednjoškolska ekskurzija, kolona mladih ljudi nađiđala se na pokretne stepenice, kao grozdovi nagurali se, ruku dignutih u zrak, glasno razgovaraju, jedan drugom nešto dobacuju, na nekom meni nepoznatom jeziku, smiju se i ne pada im na pamet da se malo maknu da naprave mjesta da pored njih prođe užurbana sredovječna gospođa.
Ne šljive me ni po boba.
Okrećem se oko sebe, uznemireno, ogledam kako ću do prvog kata. Na kraju hodnika ugledam obične požarne stepenice i požurim prema njima. Uspnem se na prvi kat, a tamo razmilila se skupina s pokretnih stepenica, zauzeli cijeli prolaz do pošte, jer do nje je dućan koji izmamljuje redove usijanih pogleda željnih tog nekog modnog brenda koji će danas stići i otvoriti svoja vrata ulici.
Malo sam i ja provirila prema šarenom izlogu, divila se čudesnim kombinacijama boja, uzoraka, modela. Ponijelo me. Pogledam još koji izlog i kao obično izgubim se u šarenilu ponude, bogatstvu, brojnosti. Ta megalomanska ponuda potpuno mi je zaokupila čula, izgubila sam se. Nit znam gdje sam došla, nit pošto sam došla. Ostala bih tu i upijala taj konglomerat svega i svačega, šarolike ponude što brojnošću otupljuje čula, al taj posao, sjetim se, i u tren shvatim da isti čas moram nazad krenuti.
Istrčim iz Avenue Malla. Vrijeme mi je već porazno isklizilo.
Sreće ima! Doletio je mali mini bus, otvorio vrata koja su me u hrzini, hitrosti samo progutala.
Vidim bus krenuo potpuno na drugu stranu. Ne idemo prema kolodvoru. On okrenuo prema Remetincu, na gasu juri, protestiram, al vozač ni da čuje. Zaustavio se tek na početku meni potpuno nepoznatog naselja.
Naselje je toliko novo da sve još na kreč i malter miriši, ganc nove zgrade miješaju se s neasfaltiranim prilazima, šikarama, šumskim gustišem. Nigdje tako lijepe zgrade nisam vidjela. Neki jači umjetnik se ozbiljnije poigrao. Kompenzirao vukojebinu iza Remetinca s pogledom na zatvor, običan gustiš, grumene osušena blata, dosadan i jeftin krajobraz za ljepotu koju samo ljudski um može osmisliti. Al, svejedno taj prostor fizički osjećaš kao tjesnac, kao da te netko prikliještio između sirotinjskih potleušica s ruba grada i socijalističkih limenki za radničku klasu. U tom tjesnacu je niklo naselje kao pupoljak na grumenu nekultivirane zemlje, kao malo čudo. Jedna zgrada ima pročelje koje ostavlja bez daha, jednako kao da si pred zgradom ili nekim muzejem u blizini Westminsterske palače. Kao da je duh kolonizatora koji se često osjeća na ulicama Londona i Pariza, u muzejima i povijesnim građevinama ođiđanim monumentalnim spomenicima, ukradenim, dopremljenim morima do svojih novih odredišta da bi tu bile slika i prilika moći, ponos lakovjernima, na neponosne dionice povijesti.
Tako i ovo naselje izgleda, kao monument koji se slučajno uklještio između mučnih dionica povijesti.
Okrećem se oko svoje osi i ne mogu vjerovati. Toliko ljepote! Ne bi bio problem da je to na nekom mjestu gdje tu arhitektonsku ljepotu očekuješ, gdje joj je primjereno mjesto. Ali ovdje, u ovoj remetinečkoj vukojebini, kako da to uglavim?
Pitam ženu, uz koju sam sjedila u busu, kako joj je tu živjeti? Kaže da je ponosna što je tu, dugo je čekala taj stan, znala je unaprijed kakav je to projekt. Žena izgleda krajnje urbano, da ne kažem obrazovano, mogla bih je sresti bilo gdje u Europi, ne izgleda kao neka naša skorojevićka.
A onda ugledam Ivu, staru dobru znanicu, dramaturginju, jednu stvarno pravu mitteleuropljanku.
Drago mi je da ju vidim, srdačno se pozdravljamo.
- Pa, šta ovo predstavlja, Iva, ja to ne razumijem. Što je ovo?
- Ovo je naselje Trećić, zar nisi čula! Svijetu kakav jest, mi smo novi pokret otpora ....
Oznake: prica
komentiraj (11) * ispiši * #
12
četvrtak
travanj
2018
Osmijeh, unatoč svemu
Nakon dugo vremena jučer sam imala potrebu pisati. Došla sam bila s posla. Oko pet sati popodne, doma nikoga. Sjednem pred TV da pogledam vijesti u pet, a zapravo zurim, gledam kroz ekran nezainteresirano, vijesti su izgovor da misli vrludaju bez kontrole dok se onaj najpovršniji dio fokusira na televizijski program.
Uopće ne znam što da radim. Neka užasna praznina u meni. Nije to nezadovoljstvo, nije apatija, a nije ni sreća. To je praznina. Pitam se – čime da ispunim tu pustu unutarnju čistinu?
U meni se ne događa ništa. Pitam se koje je, uopće, moje unutarnje ja. Čime se hrani? Tko je osoba koja čuči izvan svih vidljivih uloga.
Trenutno nitko. Praznina. Moja duša čuči i opire se. Malo ju zavaram kada nekoga nazovem, telefonski razgovori malo ju živnu, trgne se, jer i o njoj govorim. A kad razgovor završi, opet ne znam kud bih sa sobom.
Vježbam usredotočenost. Nadam se da će mi to pomoći u osvještavanju praznine. Oko sudopera sklanjam, čistim, glancam, potpuno usredotočeno kao da ću tim prionulim činom otkriti nešto dublje o sebi.
Uzimam psa za udicu i na cestu. Divan je dan. Gledam nebo, trudim se, bez ijedne misli, da upijem predvečerje takvo kakvo jest, bez ijedne umne interpretacije života.
Ni jednog mentalnog uljeza ne želim u mom doživljaju, trenutku kakav jest.
Kasnije u dućanu opet vježbam doživljavati trenutak, okolinu.
Pogledam trgovkinju i nasmiješim se.
Možda da moje pozdravljanje osmijehom bude prva tajna misija one unutarnje mene koju je zaposjela praznina. Da malo uljepšam dan, oko sebe, unatoč svemu…
komentiraj (13) * ispiši * #
