Nakon dugo vremena jučer sam imala potrebu pisati. Došla sam bila s posla. Oko pet sati popodne, doma nikoga. Sjednem pred TV da pogledam vijesti u pet, a zapravo zurim, gledam kroz ekran nezainteresirano, vijesti su izgovor da misli vrludaju bez kontrole dok se onaj najpovršniji dio fokusira na televizijski program.
Uopće ne znam što da radim. Neka užasna praznina u meni. Nije to nezadovoljstvo, nije apatija, a nije ni sreća. To je praznina. Pitam se – čime da ispunim tu pustu unutarnju čistinu?
U meni se ne događa ništa. Pitam se koje je, uopće, moje unutarnje ja. Čime se hrani? Tko je osoba koja čuči izvan svih vidljivih uloga.
Trenutno nitko. Praznina. Moja duša čuči i opire se. Malo ju zavaram kada nekoga nazovem, telefonski razgovori malo ju živnu, trgne se, jer i o njoj govorim. A kad razgovor završi, opet ne znam kud bih sa sobom.
Vježbam usredotočenost. Nadam se da će mi to pomoći u osvještavanju praznine. Oko sudopera sklanjam, čistim, glancam, potpuno usredotočeno kao da ću tim prionulim činom otkriti nešto dublje o sebi.
Uzimam psa za udicu i na cestu. Divan je dan. Gledam nebo, trudim se, bez ijedne misli, da upijem predvečerje takvo kakvo jest, bez ijedne umne interpretacije života.
Ni jednog mentalnog uljeza ne želim u mom doživljaju, trenutku kakav jest.
Kasnije u dućanu opet vježbam doživljavati trenutak, okolinu.
Pogledam trgovkinju i nasmiješim se.
Možda da moje pozdravljanje osmijehom bude prva tajna misija one unutarnje mene koju je zaposjela praznina. Da malo uljepšam dan, oko sebe, unatoč svemu…
Post je objavljen 12.04.2018. u 14:57 sati.