Tabu

Meni je more na otoku Rabu. Tamo je moje drugo ja.

Ovaj put je bilo drugačije. Pitome, pjesovite uvale Raba uokvirilo je neko novo more koje se u prstenu slijeva u vodopad, ljudi skaču u tu vodu i plove kao u raftingu. Mnogo je ljudi koje znam u vodi, čak i moja kolegica s posla, neplivačica.

Ja se pribojavam ulaska. Naučila sam ulaziti u sigurne, plitke, kontrolirane vode rapskih uvala.

Neki čovjek, instruktor valjda, kaže mi: Uhvati se za mene, ja ću te vući.
Uhvatim se za čovjeka i krenem. A onda vodopad kao čudotvorni melem počne topiti moje strahove, predumišljaje, predrasude i ja osjetim kako se sve više opuštam. Na pola kruga oko Raba istinski uživam u lakoći plivanja bez grča ambicije, taštine, htijenja i još snažnije se prepustim vodi koja me nosi po iskonskim zakonima prirode, bez kontrole moga i svrhovitih kretanja......

U glavi nastane umirujuća čistina raftinga, mišići opušteni, meki. Neki drugi život.

Na kraju vodenog prstena stanem i shvatim da je u vodopadu jedino stradao skriveni tabu koji je čučao zakopan u mojoj glavi. Umjesto njega, druga strana starenja se ukazala u najuzbudljivijem prizoru.