Kako sam postala pisac

Ovako ja to zamišljam. Sjedim u vegeterijanskom restoranu u Ilici. Do mene je moja mala nećakinja, ona što moje ime izgovara s kratkosilaznim akcentom i to uvijek ispadne neka čudno zvučna Ruža.

Ona zanovijeta nešto o knjigama, naprimjer.
Kad ću joj kupiti onu koja se boja. Kao prvo, mala ne zna da to nije knjiga, već bojanka. Nikada ju nisam naučila razlici pa je maloj knjiga sve što ima korice i tri otisnuta lista. Kad odraste shvatit će razliku.

Eto tako, mi sjedimo, naručujemo razna jela i pića. Nekim čudom moj je novčanik pun.
Gnijezdim se u stolici. Osjećam se toliko samodovoljno da malu ne mogu ni slušati. Knjige pa knjige, ipak ona previše o tome.

Saginjem se ispod stola, ogledam oko svojih nogu. Koji je to prizor! Na nogama sjajne svilene čarape i nove cipele (sinoć sam ih gledala u izlogu).

Podignem se, posežem za čašom vina, kad moj pogled spazi čovjeka za susjednim stolom. Bože, pa to je Čovjek S Ulice!

On sjedi i gleda me. To se ne da opisati. Njegov izgled nema vrijednost lijepog ili ružnog, to je jedan jedinstven spoj.

On izgleda tako da pri pogledu na njega moja se osjetila dijele, pjevaju, svatko na svojoj strani: na ramenu oči, na koljenu uši, a srce pleše......

Ma ne! To uopće ne mora biti tako. Uozbiljujem se. Kupim svoje oči, uši, namještam srce. Sve je na svom mjestu. Ništa ne govorim maloj. Lagano jedem, sve kao u nekom filmu.

Ispod oka pratim kretnje Čovjeka S Ulice. On jede, polagano diže žlicu, ubrusom briše usne. Zna da su nam pogledi usklađeni.

Evo, u znak pozdrava diže čašu.
- Imate divnu kći! - kaže.
- To mi je nećakinja, nije kći. - uzvraćam, a on je već za našim stolom.
- Pa tako sam i mislio, suviše mladoliko izgledaš.

Ja ne znam što bih rekla, bojim se da se ne podijelim ponovno, u nevjerici – preko puta mene sjedi Čovjek S Ulice.

Ona bi sigurno među knjige – kažem Čovjeku.

U prvoj knjižari na Ilici ju ostavljamo i izlazimo sami na ulicu. On me vodi za ruku i u prvom haustoru ljubi.

I vidi čuda! Moje nove cipele više ne lupaju, pokušavam dotaknuti tlo, ali to je nemoguće.
Od osjećanja da me za ruku vodi Čovjek S Ulice postajem sve lakša, tanja i prozračnija – kao gaza.

S druge strane ulice poredani moji prijatelji. Gledaju i smiju se. Čujem ono ironično "Opet".
Što "Opet"? Pa što, zanijela sam se! Što to znači što ne znam u koga. Pa u Čovjeka S Ulice!

Čovjek me i dalje vodi za ruku, ništa ne primjećuje. Što govori ne znam. Uši sam izgleda ipak izgubila. Oči mi je prekrila neka žarka mrena, toliko žarka i vatrena da se bojim da ću kuće zapaliti.

Vijugamo Ilicom, a ljudi u čudu. Vide snažnog, naočitog muškarca kako korača i za sobom vuče ženu – gazu, ženu na kojoj oči blistaju kao krijesnice.