nastavak priče.
dok se ona bavi seciranjem sebe,
on:
Nije ti jasno.
Pokreće ti krv na davno zaboravljenim mjestima,
jutarnja kava ima bolji okus,
možda čak zdravije jedeš
i kiša ti je iznova podnošljiva,
ugodna,
gotovo da i ne primjećuješ izostanak boja
dok se lažno smiješ trideset puta dnevno,
nepotrebno i svakako beskorisno,
jer u prostoriji nema nikoga osim tebe.
Ušulja ti se neprimjetno u svaku pjesmu
pa te pucaju i tuga i ljutnja i nesanica i strah
iako bi sada sve trebalo biti
vrlo jednostavno,
nadohvat ruke,
udaljeno za samo jednu ispisanu rečenicu,
tek za jednu riječ.
Zamjećuješ da tvoje navike više nisu samo tvoje,
netko ih prisvaja ubacujući se nametljivo
u sve tvoje razgovore,
u bojne redove među lako probavljivim sugovornicima,
nikada vidljivo prisutna i nikada do kraja jasna;
u tvoj mobitel koji je i dalje vrlo tih
i zbog kojega ne znaš
jesi li sve to zapravo izmislio
sanjajući snove koje nikada dosad
nisi pamtio.
Zatim lakonogo prešetava tvojim planovima,
useljava ti se u poznate, poslovično prazne sate,
još do jučer ugodno i pitko predvidljive,
danas vrlo mučne,
bolno rastegnute.
Vidiš ju u vlastitom odrazu
onda kada si nikakav
i kada ne bi volio da te itko vidi,
pogotovo ne ona;
vidiš ju kako hoda tvojim teškim koracima
usmjerenima i dalje nikamo
iako bi ponekad,
tek ponekad i oni htjeli
osvijestiti odredište.
Ulazi i u tvoje rijetke trenutke lakoće,
one koji te obuzimaju bez razloga,
kada se svakodnevica čini smislenom,
čak izvedivom,
pa se ubacuje u filmove kojima si kratiš vrijeme,
a koji odavno nisu dovoljni
za njegove sve veće prohtjeve;
u čekanje
iako si govoriš da ti nikada nikoga i ništa
ne čekaš,
u sve tvoje svjesno odrađeno sabotiranje
koje ti se nameće svojom logičnošću
i lakoćom izvedbe,
u sve one druge i drugačije, a tobože slične žene,
u mnogo jednostavnije i dostupnije priče,
u svako tvoje prokleto nedjeljno popodne.
Pa ju poput refrena koji ti ne ide iz glave,
poput žudnje za zaboravom ili dobrim osjećajem
nakon napokon prospavane, trijezne noći,
zamagljuješ u danima,
postajući razdražljiv i na sam spomen njezinog imena,
dok ona i dalje vratolomno zaobilazi
i tvoj oprez i postavljene prepreke,
sve tvoje zamke
i sve podmetnute testove,
dok razumijevanjem diše u tvojoj umornoj koži,
pod tvojim grubim prstima,
zbog čega si ujedno
i ljut i smiješno zadovoljan.
I kao da upravo takva bolest,
takva zaraza, pošast
i potencijalna borba za vlastiti život ili smrt,
nekim drugačijim ljudima predstavlja
nešto posve normalno, jednostavno,
nešto što bi čak bilo
podnošljivo trajno,
pa ti nije jasno
kako ti se nametnula unutar ideje
da si na trenutak ili dva
možda i uspio postati
netko drugi.
skrivala si svoje plave riječi
prikrivene suzama koje bi ponekad izbacivala
u obliku neprekidnog pričanja o sebi
do vlastite iziritiranosti
do gađenja vlastitim glasom
sve dok ti se i posljednja ne sasuši u grlu
dok ne postaneš ponovno prazna
sve dok ne svane.
u sobi je možda mračno i hladno,
mrak ti odgovara,
hladnoća puno manje,
bacit ćeš torbu s ramena,
leći ćeš na pod,
leći će na tebe.
"ako dovoljno jako zatvoriš oči,
sve će stati,
postat ćeš nevidljiva i ispisivati
još samo automatizirane klišeje
vlastitim rukama"
doduše, na vrijeme se može i naviknuti,
zatim ga se može stopirati,
može opstajati i kao uporno zujanje u ušima,
jednako kao i ova kiša,
kao, uostalom, sve što ste dosad već vidjeli.
u jednom si danu napravila 12 usluga,
12 dobrih djela rastegnula po satima,
jednako toliko puta čula riječ "hvala", zatim
onaj poznati šum,
pa kao da te nešto pritom i okrznulo,
dotaknulo iznutra,
ili si to ponovno samo sanjala.
"ti uvijek sve odradiš kako treba"
u jednom danu ostariš za 7 godina,
jednako toliko potrebno je da se dvoje ljudi
zavoli i zamrzi,
da pronađu 12 izlaza i barem još toliko popratnih poremećaja,
pa ih protegnu u 3 puta više od toga,
tek tako,
za svaki slučaj.
brojevi se uvijek naslanjaju na svoje riječi,
brojevi se uvijek tek naslanjaju, to ti je jasno,
vjerojatno si išla i na natjecanje iz matematike i jezika,
nosila kečke i šiške,
birali su te posljednju u graničaru,
kod kuće si pazila na mlađeg brata ili sestru,
tvoja je majka vjerojatno imala ljubavnika i loše živce,
vjerojatno si dobivala batine umjesto nje,
tvoj je otac imao pušku i ruke
ispucale od vjetra,
jedino krvarenje muškarca
koje će ti biti dopušteno vidjeti.
tako bi, uostalom, trebalo započeti
sve udžbenike iz književnosti,
ucrtati jasne postavke za ispeglane odlikašice
pa da još u ranoj osnovnoj školi
svima bude jasno što si to zapravo htjela.
odlikašice ionako tek čekaju ucrtane pravce
noseći svoje bijele kragne i ispeglane košulje,
nikada ne psuju i ne piju rakiju
dok ne istroše sve svoje adolescentske pokušaje,
ne pokazujući ni nakon toga nikome
svoja izranjavana koljena.
napokon, nitko više ne ide u crkvu,
nitko ne pamti miris tamjana
ni pjesme Jasne Zlokić,
nitko više ne voli isključivo skitnice
niti im kuha juhe;
nitko osim djevojčica koje poštuju
svoje rane postavke.
nisi znala da si to htjela:
da te iznova vežu kao prije,
užadi, remenje, ruke, tamjan ili kragne,
da te osim bljutavih dobrih djela
bol iznova vrati
na mjesto koje poznaješ,
koje ti pripada.
kod kuće vjerojatno i dalje nosiš suknje i dokoljenice,
u jednom danu ostariš za punih 7 godina
i prijeđeš sve 3 faze feminizma,
zatim iznova pljuješ krv neke pradavne Lolite
da bi sve to u mraku ispričala šutnjom
nekome koga to uopće ne zanima,
a onda mu iznova i iznova sve ponavljala
dok ne svane,
dok se tvoje tijelo djevojčice
ponovno ne ugrije,
dok te ne izaberu za ekipu u graničaru,
čak i ako se ekipa sastoji samo od vas dvoje,
dok ne riješiš nečiji matematički zadatak
i ne dokažeš neku ispraznu teoriju,
dok ne učiniš dobro djelo broj 13
potrebno za nečiji prolaz.
početne se postavke, jasno ti je,
ne mijenjaju kroz vrijeme.
pa čak i ako to nisi znala ranije,
ako nisi znala da si to htjela
i da je to mjesto i dalje samo tvoje,
sada znaš.
zagrlit će te. ujutro ćete čitati novine,
možda ponovno pričati o biljkama,
postavljati pitanja. popiti kavu.
tko to još radi danas? Ostavljam ga ispod vrata, znaš da volim vidjeti vlastite misli kako se igraju slovima. Ionako mi je usput i ovaj mimohod dok izlazim iz krcatog kazališta i najsnažnije ne volim glavne glumice, sada dok završavam s kostimima i nosim svoju verbaliziranu nagost ravno do tvojih vrata.
Najmanje pričam govoreći napamet sve one naučene tekstove i zaista je lijepo za promjenu odmoriti.
Htjela sam ti pisati i ranije, ali omakle su mi se naučene geste, čekala sam i predugo da se i posljednja od njih ugasi, da jedna po jedna polako nestanu. Njihov me teatralni odlazak iscrpio.
U konačnici, sada to znaš, najdraže stvari radim upravo onda kada ih radim mirno i nenametljivo.
O tome i njima pričam šutnjom, njima koje vole moju hinjenu buntovnost. Bila bi to ujedno i jedna od mojih prvih uloga, beskorisna kao i sve ostale, ali čime bi se inače branila ruža osim tim jednim upornim trnom?
Drago mi je da me ne znaš takvu. Za tu sam ulogu pobrala mnogo ovacija, nakon čega bih otišla u toalet povraćati i tako u krug.
Nitko ne bi primijetio.
Zatim bi sve bilo pod kontrolom, mogla sam iznova jasno vidjeti tuđe želje, prepoznati im namjere, stati u kostim koji bi tada najviše tražili.
Da, drago mi je da me ne znaš takvu i da je ovdje to suvišno.
Vjerojatno sam ti smiješna, znam, i sebi sam isto: gledam se u ogledalu, bez odjeće i šminke, ožiljci se više i ne vide, nešto se i s njima dogodilo. Valjda koža sve upije, potisne, ona ima tu neku upornu moć preživljavanja. Uostalom, budi se proljeće i kao da se sve odvija brže, kao da me sve suvišno zaobilazi i puni novom, obećavajućom energijom. Možda i imam neke odgovore. Napokon, zima je trajala tek nekoliko desetljeća previše, čini mi se da sam ju previdjela onako stopljena s nagomilanim pokrivalima. Sve doživljavam s prevelikim zakašnjenjem, reakcije me tek susreću i ostavljaju nedorečenom, spomenula sam ti da mi je to mana.
I zaboravila sam ti reći da mi nisu uzeli ponos na pozornici, nitko od onih najupornijih; naprotiv, vratili su me pljeskom meni samoj, ti isti glasni promatrači koji su me kritizirali i mijenjali za jeftine razbibrige u kazalištu tik do mog, koji su se mojim izlomljenim osmijesima hranili kao manom i kojima sam se ogolila do one žene koju zapravo nosim u sebi.
Ionako ju nisu prepoznali.
Da, istina je, i ja ponekad plačem, u pravu si, a posebice nakon takvih stvari. No i to je dio scenarija koji mi više ne služe ničemu pa sada koračam bez njih, znam ih napamet. Zato im i ne pričam o tužnoj misiji prelaska iz jedne predstave u drugu, o svom velikom, briljantnom talentu. Mislili bi da sam ponovno uzela neki od kostima, našminkala se bojama koje nam u tom trenutku odgovaraju i koje su nosive ove sezone i s povezima oko očiju iznova tapkam u njihovom mjestu.
A, vidiš, to bi bilo krivo, sve bi to bilo i dalje krivo i skupo plaćeno iako mene, kako znaš, novac baš i ne oduševljava. O njemu ionako nemaš vremena misliti izmjenjujući tražene uloge.
Sada je, dakle, povoljno vrijeme za otići u suprotnom smjeru i tek koračati, pokušavati iznova ugrijati promrzle ruke: najčešće govore istinu i ne daješ ih svakome. Doduše, tebi sam dopustila da zaviriš u sve to iako ih uglavnom skrivam, one me prve izdaju.
U mom je suviše prozračnom životu sve to sasvim dovoljno za spuštanje zastora; ionako im ne pričam o stvarima koje ne bi razumjeli, koje nisu dio scenarija. Tebi mogu, ne pitaj me zašto, suvišna su sva pitanja za koja osjećaš odgovor.
Na kraju predstave može se neprimjetno izaći na zrak, izbjeći stišavanje pljeska i one tužne fajronte nakon paljenja svjetala. Zatim uzmeš cigaretu, udahneš dim večeri i zakoračaš u njezinom poznatom ritmu, uglazbiš tijelom nešto od spomenute dosade.
A ti, ruta, autocesta i melodija koju pjevušim... ne moraš brinuti. Neka ti to ne bude na sablazan jer ne bih mijenjala baš ništa, prvenstveno ne tebe.
Htjela sam ti reći i da nema veće snage od one koja dolazi nakon spuštanja zastora i svih naučenih tekstova koje napokon možeš baciti iza prvog ugla. Posebice nakon bježanja od iznošene kostimografije kada ti preostaje valjda još samo ona posljednja koju nosiš kako bi se branila od vanjskog svijeta. Nju skidam u ovom mimohodu ulicama, smijući se pritom glasno i gaseći svjetla u mračnim naseljima. Sada sam to opet samo ja. Ti ćeš znati.
Stavljam ti pismo ispod vrata, čujem korake, zvonim.
"Nisam puno zakasnila, nadam se. Znaš mene, negdje sam se opet na trenutak izgubila, zalutala. Ali evo, tu sam."
Bilo bi to prelaženje iz riječi u geste: negdje su se na tom putu ogolili do suprotnosti, zatim su se nečija leđa polagano odmaknula od zida okrenuvši se u smjeru borbe.
Direktan pogled u oči, okret, potom čekanje.
Nečiji su se prsti toga trenutka spustili niz nesigurnu površinu, pretvorili glatkoću u brazde, kružne rute, usporeno kao da osvajaju neistraženo područje nekog pradavnog mjesta radnje, osvećujući izgon kojemu se, sada ponovno osnaženi, vraćaju.
Zaustavila je dah, zaklopio je oči; otvorila je usta, preduhitrio je krik.
Svjetlo je postajalo sve jače kako bi mrak nesmetano ulazio u njegove pore. Skupljajući povremenim odgodama dah i snagu za kasnije, konačno su se oborili davno dodijeljenim ulogama. Bilo je potrebno tek tih nekoliko iskoraka prema tijelu kako bi se došlo do vlastitog centra, do žarišta sada kompletirane cjeline. Njezino je pritom klonulo u stranu, napravilo lagani odmak, zatim pratilo nove upute.
I sve ispočetka: od-do urušavanja koji ti ulazi u nosnice, hvata te za riječ i strah, oduzima ti prednost gomilajući svojine u tvoje pokorene gradove.
Posljednji dio pogodbe govori kako sada napokon možeš sve. Možeš, primjerice, spojiti dvije krajnosti u taktilnost jedne cjeline, spoznati da svjetlo uvijek korača prema svome mraku te da se mrak redovito ojačava svojim svjetlom. I vrlo jednostavno, od riječi do geste.
Kada jednom odlučim reći istinu
morat ću priznati koliko se zapravo plašim
točke
i onoga što dolazi iza nje.
Marko Tomaš, Ožiljak
- I što se dogodilo nakon što su popili onu rundu?
- Ne znam, nisam im još dala ime.
- A da jednostavno napišeš ono što ti prvo padne na pamet?
- Istinu?
- Da.
Soba, mrak. Tuđi mrak koji možeš obujmiti noktima, prstima, zatim cijelim udovima. Može te razdijeliti, izvući iz vlastitog tijela, poništiti. Ponovno sagraditi.
Čekaš prvi korak, znak, izgovorene upute, ovisna valjda još jedino o tom vremenskom tjesnacu, dominaciji i vlastitoj predaji. Dišeš isprekidano, hipnotizirana zvukom glasa, zatim dodirom ruke, gušenjem, zatraženim udarcem nakon kojega lagano zateturaš osjećajući pucanje kože.
I napokon si sasvim budna, prisutna. Vidiš mu obrise u mraku, onaj njegov miran i precizan pogled zbog kojega te odjednom preplavljuje jasnoća i nemir pomiješan s osjećajem sigurnosti.
Prelazi ti rukom preko lica, preko maske kojom se uporno braniš od svijeta čekajući da netko napokon nešto prepozna, vidi; hvata te za vrat i izdvaja iz puke mehanike pretvarajući te u materijal s kojim može napraviti što god poželi.
Više ne znaš koliko to traje, osjećaš iznenadno prodiranje krvi u kutovima usana, lagano peckanje koje dotičeš vrškom jezika i smiješ se: okus je gotovo tuđi, pomiješan s ljepljivim talogom toplog noćnog zraka.
Zatim se ljubite.
- Da izbacim krv iz njezine želje?
- Želi li ona izbaciti krv?
- Ne.
Površina tvoje kože podrhtava, izdvajaš iz tog pulsiranja ugodnu vibraciju modrica, zatim slušaš svoj spontani smijeh. Njegova te grubost pročišćava, osjećaš se živo i bijelo, gotovo sveto u tom sterilnom prostoru neprevodivom u govor: i pokućstvo i tekućina ponuđena iz pristojnosti, krevet i jastuk, ravne linije, prozori koji postaju tek mirni statisti, vizualni detalji bez kojih bi se osjećala klaustrofobično, morala bi pričati, osvajati ili objašnjavati, a to je zadnje što želiš. Njegova mirna soba ponizna je poput tebe: otvara te, prolazi kroz zidove i prikrivanje, probija granice.
Što god da sada zatraži od tebe, odavno si poželjela, stoga slušaš i pratiš. Zvučne sekvence kojima te lišava vlastite tjelesnosti smještaju te u njegov um, u identičnu viziju igre iako suprotnog predznaka.
Nije li bilo jasno od početka? Želiš upiti svu kontroliranu agresiju, svaki njezin sloj, osjetiti i najmanji dio neravnoteže i ugraditi pukotine u prihvatljivu strukturu: to je ono po što si zapravo došla, razlog zbog kojega si ogoljena, ranjiva, dobra.
Čita ti misli, zatim ih jednu po jednu briše: više ne možeš izdržati, u trbuhu ti se nakuplja žudnja, masivna i teška poput tih ruku koje grabe svaki centimetar zabijajući u njih pobjedničke oznake.
"Nema toga što ne mogu."
Takt po takt,
stisak po stisak.
Bol te nadrasta i širi izvan granica percepcije; osjećaš njezino klizanje stopljenim tijelima, prelijevanje preko rubova sobe praćeno još samo ravnomjernim ritmom prigušenih krikova.
Modrice ćeš sutra lako prikriti, stoga im se prepuštaš bez suvišnih razloga, pitanja ili dozvola, bez hinjene obrane i svih nepotrebno izgovorenih ili napisanih riječi.
Bile bi to vaše početne postavke, Adam i Eva.
Vidiš, kako si to mnogo puta rekla, ništa zapravo nije bitno, realnost nema ime; možda tek boju, zvuk, miris i okus, samo još taj upisani trag koji ti govori da nešto iznutra i dalje pulsira, da postoje kretnje, postoji disanje.
"Ne bojim se jedino vlastite krvi", prišaptala si mu na uho, spustivši se zatim polako na koljena. Snažan pritisak njegovih dlanova stopio ih je s parketom, ogulivši ti pritom tanak sloj kože.
Eva, krhko stvorenje iz vode.
Tvoja su koljena, kao posljednje odredište poništavanja i ponovnog stvaranja svijeta, svega onoga što jesi, napokon lišena izmicanja. Napokon otvorena i ponizna, spremna na sve.
Zrak i zemlja,
voda i vatra.
I vatra.
- I to su dogovorili tek tako, njezinim pitanjem?
- Da, ne može biti jednostavnije. Mogu ih možda još doraditi poslije. Primjerice, ubacit ću biljku u priču, ona će objasniti jednostavnost prepoznavanja, jin i jang, sobu, jutro. On će, recimo, biti nasmijan i drag, ona će biti ozbiljna i puno pričati, jutro će biti sunčano. Poslije će čitati novine.
- Novine?
- Da, ne smij se, ubacit ću novine.
- Pa tko još u njihovim godinama...?
- Dobro, možda će doručkovati ili piti kavu, ona će, razumije se, otvoriti prozore, treba joj kontrast, muljat će da ne voli tišinu, da mrzi polumrak, da joj treba nešto poticajno i opipljivo za zalet u dobar dan, takve stvari, a on će ju promatrati zadovoljno, miroljubivo. Napokon će ju poznavati. Kažem ti, bit će u redu.
- I izgledat će sasvim obično ta priča, sve to?
- Da, zašto ne? Na van ona može izgledati bilo kako, nije bitno. Bitno je samo da si kažu po što su zapravo došli, što traže, zašto su se i kako našli tu gdje jesu. Zatim će se pozdraviti, rastati do nekog sljedećeg susreta, vratiti sebi puno jasniji, jači. Izmijenjeni. Ona će, s obzirom da je ona naš fokalizator, napokon otići kući, sjesti za stol, zažmiriti, duboko udahnuti...
- Dobro, i onda?
- Osjećat će sebe u svježini rana, upijati bol koja je još prije nekoliko sati stvorena njegovim prigušenim, staloženim glasom, stišavat će joj se misli, bit će mirna. Nikakva analiza, ništa. Zen.
- Zen i tijelo. Misliš da su tih njezinih metar i šezdeset zapravo... Ne, ne znam, nisam ju tako zamišljao, nesvakidašnja je to želja. Kakva je to uopće priča?
- Jednostavna. Svih će tih metar i šezdeset zatim leći u kadu, ispirati raspored dodira i brojati skupljene ožiljke. Pratit će kako iz crvene boje prelaze u plavu, zelenu, zatim žutu... inače njezine najdraže boje.
- Koliko takvih stvari stane u metar i šezdeset, ako smijem pitati?
- Ne, ne može ih izreći glasno.
- Brojeve?
- Želje. Odgovore na direktna pitanja.
- Da, sasvim mi je jasno zašto ne može. A zatim?
- Zatim ću im dati ime.
Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.
"Napredak" kroz travanj, mjesec s kojim se odavno ne volim
Jer teško je pratiti nečiji život ako se on uopšte ne odvija, osim u sopstvenom komentarisanju. Pa se onda, vrlo ljutiti, pitaju što ja to radim po ceo dan, dok hodam po ovim sobama i zagledam u prazne zidove. A samo ponekad, ako se umorim, sednem na jednu stolicu. Ja zaista mnogo u zidove svojih soba zagledam, kao da onde treba da ugledam nešto vrlo važno. Možda bi bilo pravedno da tamo pronađem mnoštvo fotografija iz svoje prošlosti, složenih po posebnom redu. A najvažnije, što bih onde želeo da spazim, to su prikazi događaja koji se uopšte nije odigrao, a mogao je.
Bora Ćosić, Nulta zemlja
________
u travnju 2011. napisala sam:
I.
Vrtnja. I bez početne točke, zagasitim vapajem, kao da će iskočiti iz tog centra jedne nježne pobune.
A gdje si otišao? To moje titravo iznutra ne može preskočiti plavo, prebrzo uništavaš...
II.
Rekla sam da sam religiozna i zatitrala ramenima. To je gotovo točno: izračunati prosječnu brzinu tvoje penetracije u dah, putanju od ključne kosti do uzdignutog vrha vrata, tog mjesta gdje te nitko nema više ili manje od mene. Opipljivo i nestalno.
III.
Gledam ju s ove svoje, druge strane. Klizi niz prostor, svemir joj upućuje naša beskonačjem udaljena tijela stopljena u jednu mušku, napetu točku. Gdje je on, pita se ta prozračna sjena i gleda me strahom. Gleda me strahom.
IV.
Plavo.
ČEKAM TE, I TO BAŠ ONAKO, ZNAŠ.
Pretvoriti se u maglu. Nikome ne štetiti svojim uplašenim omčama, čekati trenutak propusta, tu veliku moć kretnje.
Pa da uđeš. Da stvoriš čitav niz mojih izmaka, lagan od prokrvljenosti toplinom, onim istim negdje ustajalim Suncem nad kojim svemirski kopnimo. Previsoko.
Ili duboko, tik do mjesta nestajanja; ondje te čekam.
u travnju 2012. napisala sam:
JEDAN GLUPI ZAPIS
Mogla bih, i baš sve to, da.
I žao mi je, ne znam što se sada iznjedrilo,
tek jest to što pokrećem i zaustavljam kao da se igram vode,
kao da se privijam uz stijenke nečega što je živo i misli i stoji iznad mene,
kao da traje.
I onda spojiš te dvije usamljenosti u jednu jednostavnu kretnju,
probudiš jasnoću plutanja,
mekano je, čini ti se,
kao da se diše unatoč svemu. Da, tako ti se čini.
Jesi li to tada ti?
...
Ja koja ni ne raspoznajem svoj spol.
I otkada to bruji, to gonetanje sadizama, ta izabiranja,
dijeljenja i stišavanja trudova,
nešto što se promiče onkraj krikova i sačinjava te,
tu cijelu odraslost tebe, tebe požude, tebe smiraja,
tebe koja si ponovno teška i tjelesna i malaksala?
Ljepota je utamničena, trnovita kao da porađaš brezu,
tek tako, hvatajući taj kasnojutarnji trag, trenutak mokre kose,
tijela umornog od navlačenih razgovornih interpunkcija.
Odjave i prijave dana, trajanja, formi;
postala si svjesna poreza, nagomilanih kružnica,
sabiranja svih tih zvučnih kulisa,
i kao da bi bilo lakše nakon jednog pritiska
tog trošnog mjesta ispod pokrivača,
stvaranja zidina koje bi osunčano prkosile življenju.
Kao da bi bilo lakše izroditi gomilu.
ODSUTNOST
Razgovor je uvijek bio, ili možda, o nepoznatom drugom.
Nekada je bio o meni, o tom ja,
a tek pustiti glazbu riječi ne znači uvijek i govoriti o sebi.
Bismo li sada prepoznali razliku?
Puštajući te strane riječi da obgrle prostore tuđih potreba,
razmišljala sam o drugim stvarima, ljudima koje ne poznajem
i predjelima u koje još nisam zašla. Nije mi dopušteno.
Stiskala sam samu sebe uz jednostavnost nuđenih oblika,
širila te albatrose od nemila do nedraga kako me ne bi pogledali u oči,
a onda ipak spoznala: moralo se razgovarati,
pretakati u rečenice i dijelove koji se miješaju, probadaju,
projiciraju u slike i odraze, gomile bačenih energetskih titraja.
U ja. Stvoriti poluglas. Utopiti ga.
u travnju 2013. napisala sam:
NOĆNI PRIJATELJ
Uplovimo u tu novu igru, staru, ako želiš,
obilježi me kao dobrog znanca, krvlju i ožiljcima,
preradi me u odavno poznatu pogrešku, natoči mi ime,
siluj siluetu poniznosti koju noćas rasprodajem
jeftino kao nekoć, kao da sam to opet samo ja.
Bez pravila, što će nam, znamo se jače od preciznosti,
kao da si vlasnik kretanja, kao da znamo
te kodove posjedovanja.
Tvoje povodljive oči i noćas će odglumiti reprizu,
bit ćeš mi posrtanje, trag, ponovno to ništa,
taj podsjetnik da sam prerasla izdaje mesa, tužne etikete
koje ne pomažu, iznova precijenjene, nikad jasne.
I samo ćeš izdahnuti nakon mene, mirno, s tim lažima
za koje više nemamo vremena.
Krizno je.
PONOVNO
"Osjeti kratak oštar bol u gornjem dijelu želuca. Pa otvori usta kao da će kriknuti."
Zvonko Maković
Nije važno. Poslušaj, nekoliko je njih, razgovora, što nas zaobilaze bez najave i, pojavljujući se tako, bez najave i pristanka, ponovno nas stišavaju do mjesta s kojega smo krenuli. Nisam rekla ništa. Obilježila sam taj trenutak nazvan početkom iako nastavak ni danas nema točan naziv, niti naznaku, ime. Ništa.
A sluh vara, priznajem, dvosmislenost obilježava trajanje i više se niti to ništa ne može čuti. Praznina nakon riječi ne objašnjava kretnje.
I nije važno, govoriš si, iako jest, ali je i dalje premalo i nestaje. Ponovno te obuzima tišina.
u travnju 2014. napisala sam:
MARINA, REĆI ĆEŠ, TI SI JEDINA ŽIVOTINJA KOJU SAM VOLIO
Sada kada više ne znam što je ta jednina,
tko je Kain, a tko njegov Abel,
još manje kojemu to gradu otkapčamo remenje,
kopamo jame,
kada smo to istisnuli iz predgrađa giljotine, tijela i mirise
ni otkud nam ove bore u koje možemo, u koje moramo
ugurati druge pastire,
navijestiti im čekanje imena, stada i obećanih zemalja,
poslati im preko naših isušenih voda
tek taj svoj slavonski pečat,
njegove plave prozore.
I ta je propusnica, znat ćeš, teška od bedara i gušenja,
od te naše šutnje upisane u zidove, u svetost hrama.
Koža janjeta pamti.
PUKOTINA
Ozbiljno je, ne razumiju oni to. I onda taj osjećaj
ponovno sada kada bi ti se život mogao promijeniti
u sljedećih nekoliko sati, tek tako. Sada.
I kao da je još jedino moguće
pospremiti nekoga u pjesmu, razriješiti grijeha, pokopati,
sažvakati i ovu tek jednu od svakodnevica,
ugurati se ponovno u tu cameru obscuru,
ispirati pukotine tijelima. I tako godinama,
godinama.
Kao da je moguće pobjeći tom prostoru,
izmisliti još jednom sve.
UŽAS KRIVIH IDEJA
Jednom sam odrastala,
taj se proces činio mučno starim i sterilnim,
kao da sam rađala, konzumirala i zatim
probavljala
tu svoju ribu, svoju kost,
onu što se autoritativno spušta niz leđa
kako bi te zauvijek učinila svjetionikom,
Penelopom.
Svim drugim kostima unatoč.
u travnju 2015. napisala sam:
O PREDAJI
Bilo je teško, i još jest, držati glavu pod vodom
i lagati da je svejedno i baš dobro,
jezikom premetati neke krive riječi,
utapati ih u mutnim jutrima,
a pamtiti sve.
Jednako kao što bih oduvijek skrivala pjegice,
kao što sam ljude pretvarala u stihove,
kao što sam i nas upisala u prerano, u odjednom,
u sve što se u meni lomi,
u strah na strah na strah
ali tebi želim pričati, držati se za taj mrak
kojim nas muče, kojim nas cijede,
gledati bez skrivanja priču koja stvara
pucanja i predaje,
pa kada ti priđem, ja
tebi,
da ne uzmakneš kao inače.
Sada kada sam samo umorna od pokušaja,
kada su oko nas zvijeri, bodeži i led,
tvoje možda
i ova moja tišina što raste.
u travnju 2016. napisala sam:
KOJU VRSTU GLAZBE SLUŠAM
Ako ne izuzmemo razum,
kockamo se riječima kojima bih netočno
objasnila ove vibracije sadašnjosti.
ja sam osjećaj koji te vodi u nepoznato,
zvuk u podne kada se nemir materijalizira u osmijeh
pa sve tvoje dosadašnje navike
koje stanu u mojih metar i šezdeset
postaju polifone
S druge strane ulice prolaze bezvučni automobili
i više ih nitko ne može vidjeti.
ti si svaka nijansa proizašla iz dubine govora
kojim zapisuješ sve što sam htjela izreći:
da je ovo prvi put da me zapanjuje
nečiji glas, zvuk i vibracija riječi,
frekvencija kojom dišeš
Zrak je ljepljivo sličan nekom filmskom zapisu,
zaokuplja i oslobađa;
rekla bih da je startna pozicija
namjerno auditivno ozračena, tvoja.
Ja, vidiš, zatvaram oči u intimnim trenucima
jer odgađam nezaustavljiv prodor vizualnosti.
Slušam naputke, tragove,
spajam fragmente zvuka
koji mi se urezuje u kožu.
Takav od-do.
I prikrit ću pritom i tende i nazive ulica,
maskirati pomak minijaturom udaljenosti
između moje točke A i ciljane točke B.
Ne postoji to što ne mogu.
___________________________________
Zadihana, greška u postavkama, genetskom kodu, mazohistički od-do i vječni soundtrack (Tamara je i to oduvijek znala):
Popravljat ću svoje misli sve dok mi od njih ne ostane tek obris, osunčanje, ništa pretjerano uporabljivo.
Ili možda posve suprotno: ukoliko usvojim procese koje objašnjavam ponekim pucanjem iznutra, u dubinu, napravit ću nešto što mogu uobličiti u materiju.
Kako stvoriti vakuum:
Način 1.
Četiri nove knjige (jer ti ne daju da ih posudiš šest) ostaviti negdje kako bi gravitacijom ometale tvoj vidokrug i zanemariti ih na duži period vremena.
Mušku poeziju konzumirati nekoliko puta dnevno.
Četiri nove knjige koje ne govore ni o čemu preslagivati prije spavanja ili rano ujutro prije poslovnih seciranja prolaznih sadržaja.
Sve ostalo razarajući su virusi koji ti se ugrađuju u DNA proizvodeći simptome od kojih više ne možeš koračati gradom i objašnjavati se tek vlastitim tijelom.
Izdišeš tekst, prazniš se.
U konačnici - ne postojiš.
Za razliku od prijateljičine koja govori o paklu i koju si obećala pročitati, niti jedna knjiga ne mora imati naznake bolesti (imaš noćne more kojih se ne sjećaš ili ih nemaš uopće).
Rastavni veznik kojim se koriste tvoji virusi nije raspoložen za odgovore na gomilajuća pitanja.
Zatim još dugo nepomično šutiš.
Način 2.
Kontrolirati slike koje unosiš u sebe i praviti se da uspješno održavaš higijenu nepostojećeg imunološkog sustava.
Glumiti dane, pozirati u vodi.
Eva, posljednja od svoje sorte, može izabrati bilo koji pusti otok kao iskoristivu strategiju disanja.
Može kontrolirati padaline koje će ju zalediti na određen broj dana/mjeseci/godina, ukoliko joj je do takve vremensko-prostorne stagnacije stalo, a što će značiti da je zagađenje slikama uskladištenima u pamćenju sasvim zanemarivo.
Značit će i da zagađenje nikada ne prestaje.
Mijenjaš vanjštinu, ali poznati način ostaje. Do kraja dana shvatit ćeš da nije nemoguće pisati o neposrednom trenutku, da si slike poredala po osjećaju i da više nemaš obranu od najezde bolesti.
Da nemaš jezik kojim bi prevela misli u nešto smisleno, a slike, one to znaju bolje od tebe.
Način 3.
Ako usporede tvoj zadihani genom i nalaz broj tkoznakoji s nekim od ranijih, vidjet će blago nazadovanje popraćeno još blažim samouništenjem ili neće vidjeti ništa.
Eva je smiješna žena.
Razumije se, sasvim je zadovoljna procjenom rezultata. Bolest doživljava vrlo distancirano jer ju podsjeća na određenu vrstu ljudi; onu koja ti uđe pod kožu, petlja po najnezaštićenoj vrsti stanica, a zatim ubrzava metastaziranje bez najmanjeg utroška energije.
Eva svojevoljno prihvaća takva udvostručenja pa se čini da joj se vid pomjera unatrag kao kod plivanja uzvodno ili konstruktivnih razgovora.
Laže si da je to ipak podnošljivo.
I dok se bolest širi svojim nezaustavljivim kontinuitetom, netko ju opisuje, netko opsuje, a Eva je uglavnom blagonaklona prema zaraženoj krvi: hoda uspravno tonući bez ikakvog objašnjivog razloga, zrak je oko nje težak i ustajao, neodređen od vlage, od dijagnoza. Onaj njezin prepoznatljiv, ugodan narko.
Joel: I can't see anything that I don't like about you.
Clementine: But you will! But you will. You know, you will think of things.
Da sam u stanju tri dana na repeat slušati jednu te istu pjesmu.
Da imam omiljen kut u birtiji, ali ga ne volim dijeliti s onima koji su tek u prolazu.
Da volim upijati tuđe priče, ali imam razdiruću potrebu za tišinom.
Da ne gledam televiziju, ne pratim sport i ne znam se ubacivati u rasporede.
Da nemam plan.
Da me proganjaju brojevi i da ne znam organizirati odjeću, ladice, ormariće, plaćene i neplaćene račune.
Da ne znam poštivati rokove.
Da ne znam igrati belu.
Da ne brišem fotografije i neprestano skladištim kadrove koje svi zaboravljaju.
Da me to guši i veseli u isto vrijeme.
Da mi biljke uvijek uvenu.
Da ne znam donositi odluke.
Da mrzim rastanke, čak i one koji predstavljaju nužne promjene bez kojih ne možeš disati.
Da upadam ljudima u riječ.
Da mrzim umanjenice.
Da sam ujedno i sramežljiva i predirektna i ljudi me se uglavnom plaše nakon što me upoznaju.
Da gubim stvari.
Da imam konstantan osjećaj da nešto propuštam.
Da se divim svima koji znaju zadržati dugoročne stavove.
Da se ne snalazim u prostoru.
Da mi ni s vremenom ne ide najbolje.
Da uvijek kasnim.
Da ne znam što volim.
Da ne znam što ne volim.
Da se bojim tuđeg mišljenja i svrstavanja u koncepte, teorije, etikete i kategorije.
Da se bojim nesvrstavanja u iste.
Da sam tvrdoglavi perfekcionist.
Da sam loš perfekcionist.
Da sam impulzivna i da ću uvijek razočarati ljude.
Da ću razočarati sebe.
Da sam previše.
Da sam tek neispisana bjelina među slovima.
Da sam možda samo slovo.
Da nisam.
Ako ne izuzmemo razum,
kockamo se riječima kojima bih netočno
objasnila ove vibracije sadašnjosti.
ja sam osjećaj koji te vodi u nepoznato,
zvuk u podne kada se nemir materijalizira u osmijeh
pa sve tvoje dosadašnje navike
koje stanu u mojih metar i šezdeset
postaju polifone
S druge strane ulice prolaze bezvučni automobili
i više ih nitko ne može vidjeti.
ti si svaka nijansa proizašla iz dubine govora
kojim zapisuješ sve što sam htjela izreći:
da je ovo prvi put da me zapanjuje
nečiji glas, zvuk i vibracija riječi,
frekvencija kojom dišeš
Zrak je ljepljivo sličan nekom filmskom zapisu,
zaokuplja i oslobađa;
rekla bih da je startna pozicija
namjerno auditivno ozračena, tvoja.
Ja, vidiš, zatvaram oči u intimnim trenucima
jer odgađam nezaustavljiv prodor vizualnosti.
Slušam naputke, tragove,
spajam fragmente zvuka
koji mi se urezuje u kožu.
Takav od-do.
I prikrit ću pritom i tende i nazive ulica,
maskirati pomak minijaturom udaljenosti
između moje točke A i ciljane točke B.
Ne postoji to što ne mogu.
Telefon je zvonio cijelo vrijeme.
Telefon je vrištao.
Njegov krik označavao je rokove trajanja; trebalo je skrpati nagomilane krajeve, ulaštiti svaki pojedini the end kako ne bismo osjetili nikakve oštrice onoga "nikada više". Nema toga što ne mogu, i to je opasnost slobode svakog sljedećeg koraka. Napokon.
Trebalo je nasloniti glavu na nešto čvrsto i umjesto trajanja osjetiti tek zaustavljeno vrijeme,
time-out, nekakav predah.
Umorila se od ispraćaja,
od inercije (ned)ostajanja.
Umorila se od potencijalne štete koju bi mogla nanijeti prozračnosti sugovornika.
Od opreza s kojim je koračala,
od svakog sljedećeg jutra koje je mirisalo na taloženje odgovornosti.
Umorila se od vremena.
Odmaraju me analize finih detalja: spajanje neuhvatljivog u slike kojima se proizvode neki drugačiji, opasniji svjetovi.
Odmarala me i prostranost tuđe rečenice, zatvaranje očiju, upijanje daha koji nije tvoj vlastiti, snaga koju posljedično otkrivaš u sebi.
Podvučeno:
"Nobody loves no one" nije zaključak nego krik s upitnikom, ali to nikome nisi odala.
Ljudi se boje onih koji vide svaku njihovu skrivenu misao, sorte koja pogledom svlači klaunove. Tek tako.
Ljudi-zrcala stoga hodaju sami, prodiru do srži, i žmire; namjerno i uzaludno bave se prividno površnim uvodima,
štite tuđe osjetljive dijelove od svega što u njima vide.
Neizrečeno kojim barataju nije laž nego nužnost; uvijek odabir, nikada nemoć.
Ljudi-zrcala nisu hladni; tek oprezni prema onima kojima će bez pogreške pretpostaviti svaki sljedeći korak.
"Nema neosvojive tvrđave" loš je prijevod istine koja zna da nema nelomljive tvrđave.
Odgovornost prema drugome jedanaesta je zapovijed.
Ljudi-zrcala ne moraju se micati s mjesta: upijaju solarnu energiju, nisu vampiri,
uvijek mašu na pozdrav i ispričavaju se kada za to uopće nemaju razloga.
Negdje u svojim najopasnijim predjelima ipak proizvode svjetlo,
koketiraju na granici vremena o kojemu možda ipak znaju previše.
Ljudi-zrcala pamte tuđe mirise kojima izgrađuju mozaike i spremaju ih u čajnike.
Razodijevaju prostore riječima, uvlače ti se u rutinu
i prividnom inercijom trče kroz tvoja zaboravljena polja.
Ne dotiču zemlju, utažuju žeđ, upijaju te, ali ne kradu, ne mijenjaju.
Ljudi-zrcala ništa ne posjeduju.
Poklanjaju ti svoju nasmijanu mračnu tišinu
i znaju ostaviti trag kako bi ih ponovno pronašao.
Najčešće ti izmigolje kroz prste,
nakon udarca uvijek ustanu
i traže samo ravnopravne dvoboje.
Ljudi-zrcala izokreću tvoju stvarnost kada se tomu najmanje nadaš.
Ponekad ostaju. Za svaki slučaj.
Senzualnost je skrivena snaga u mome tijelu. Jednoga će dana izaći na površinu, zdrava i snažna.
A. N.
Pokušavala je iznova prevrtjeti u glavi sve razgovore koje je vodila s različitim sugovornicima u posljednje vrijeme, upiti sve razlike, uhvatiti bilo kakav opipljiv obrazac. Uspoređivala ih je s vlastitim unutarnjim monolozima kojima se bavila tražeći nijanse i sličnosti u iskustvima, bilo što opipljivo, svoje. Koliko takvih ogleda možemo nazvati autentičnom svojinom? Nabrojala ih je nekoliko, prepoznala namjere, stvar iskrenosti, valjda jedini prepoznatljiv obrazac.
Prisjetila se zatim riječi spisateljice kojima se redovito vraćala. Ignoriranje je postajalo nepodnošljivim teretom. Prethodno je valjda i trebalo proživjeti sve one snažne prijelome koji su ju vodili do unutarnjeg uvida, ali njoj je vjerovala. Postoje vremenski periodi u kojima to radiš, htio ti to ili ne, a zatim slijede prepoznavanja i nužne promjene.
A ona je, jednako krhka i jednako neprijemčiva za bilo što što bi se smatralo isprobanim, uvriježenim, (samo)nametnutim, na prvu riječ i prvi pogled bila jednako snažna, distancirana, pomalo izgubljena. I ona se zaljubljivala u pukotine i jedino njima vjerovala prezirući bilo kakav oblik statičnog savršenstva. Voljela je mane. S njima se nešto još može, pomoću njih zna graditi.
Zatim je prestala lagati ljude i sebe. Tek tako.
***
Preskače obruče, zvijezde su večeras nešto glasnije nego inače, a tanak ju sloj prolaznosti na licima sugrađana, čak i usred odbijanja igre svjetla i sjene pomiješane s ljudskim kretnjama, večeras ne umara.
"Nikada nije bilo lakše boraviti izvan granica navike" - pomislila je sjedajući u tramvaj.
***
- Ok, čitao sam ju i imam problem s tim. Ne znam, bi li ti rekla da je bila površna osoba? Ono, dođeš, uzmeš, doživiš, odeš. A kao kopala je po dubinama. Ne znam. Jesi li ti?
- Što, tako ju doživjela?
- Je li tebi to površno?
- Ne, nije. Meni je skroz jasna. Nikada zapravo ne želiš povrijediti ljude, mislim da ona to nije radila. Davala je sve u trenucima koje je dijelila s njima. Doduše, tražila je svemir u banalnostima i time možda povrijedila ponekad prvenstveno sebe, ali to ju ujedno nije lišilo uživanja u svim detaljima i vremenskim rokovima. U sebi, drugome, u svemu što ugrađuješ u takve trenutke.
- A ako osoba s druge strane kaže nešto što će djelovati kao da te ne vidi zapravo, kao da ne vidi ništa od svega što ti radiš, doživljavaš, dijeliš?
- Evo, mogu se prepoznati u tome. Recimo, katkad to tako djeluje na van, ali i tada moraš znati da gledam u predjele koji se kriju čak i unutar jednog jedinog pogleda. U njegovoj srži. I da vidim sve tvoje u svakom trenutku, ali vjerojatno najviše baš onda kada misliš da nas nema. Jednostavno znam da ništa ne znam o mnogim stvarima pa se i ne bavim velikim pričama, one se ionako događaju same od sebe, dok se čini da ne gledaš, dok ne kontroliraš i ne planiraš. Ne vjerujem u drugačije načine upoznavanja druge osobe, više ne. Uostalom, na takve stvari i ne želim utjecati, čak i kada bih mogla.
- I to je tebi ok? Takav zalet u život, u drugoga bez nekog logičnog predumišljaja, strategije, bez obrane? Pa tko to još radi osim tamo neke francuske frikuše?
- Naučila sam da drugačijim načinima baš i ne dotičeš život, rušiš prije negoli gradiš, cviliš više nego što dišeš, ne uživaš. A koja je onda poanta ako ne osjetiš stvar do nožnog palca, dubinski? Propuštaš možda trenutke koje vrijedi pamtiti, kužiš? A kad se o vremenu radi, više volim njegove najbljutavije dane negoli njegovu oponašateljsku formu. Naučiš možda na teži način kako sve to funkcionira za tebe i naučiš tko si u svemu tome. Svi kad-tad nauče.
- Ne znam, idejno je sve to u redu, ali čitajući njezine riječi pitam se je li izvedivo. U stvarnosti mi njezin život izgleda moguć ukoliko eventualno ne bih radio ništa. Ovako kao ona... hm. Mislim, svaki trenutak može biti tvoja najveća pogreška, doslovno, zato ne znam vjerujem li uopće u mogućnost ignoriranja te činjenice.
- Mislim da do takve vjere u svoju bit dođeš ili brutalnim radom na sebi, na koji god način, ili autodestrukcijom od koje s vremenom ubiješ sve maske. Ili sebe, razumije se. U protivnom odustaneš i otupiš, što je zapravo jednako smrti. Nije njezin život toliko čudan, samo je put do takvog povjerenja u sebe paklen i traje, sigurno da traje.
- A ti?
- Trudim se, danas više negoli ikad. Kad se nađem u starim principima ponašanja, onima koji nisu istiniti za mene i umanjuju mi tzv. autentičnost, najprije proizvodim tišinu. Moja je prisutnost tada uglavnom jako low, to izgleda doslovno kao da me nema. Recimo, kad primijetiš da šutim, tada je sve i dalje važno i sve se i dalje događa, samo nisam prisutna na isti način, način na koji si možda navikao. Mislim, sve se pritom i dalje verbalizira, ali nekim meni puno stvarnijim načinima, koliko god to možda apstraktno zvučalo. Znam samo da stvari nikada nisu same sebi svrhom i da se sve što proživljavaš mora ugraditi u osjetila, prevesti u misli, uliti u iskustvo, a tek onda možemo zapravo pričati. I možemo se (pre)poznavati.
- A one moje sirote biljke i dalje šute.
- Dobro da si ih spomenuo: šute i prisutne su. Vidiš, zapravo je sve skroz jednostavno. Čak i francuska frikuša.
***
Bilo je hladno i trebala je poći.
Noć se prikradala stvaranjem detalja u koje je još večeras trebalo iskoračiti, presvući sve staro u riskantno novo, ili barem drugo, ako je još ikako moguće.
I disalo se. Ljudi su se izmjenjivali, kulise dobivale ukrase, a vrijeme diktiralo njezine korake. Jedna od onih večeri za koje želiš da traju vječno: proljeće koje prodire u misli, u pregibe njezinog tijela koje je još mirisalo po njegovim rukama, u donedavne radnje koje polagano postaju uspomene, zatim ritam prostora koji čini da joj se koža naježi pri svakom oštrijem skretanju ulice. Podsjetio ju je na njega, zatim na grad, na udubine kojima se još može ići i tragati, čak i pronaći.
Spustila je pogled prema smjeru odakle je odjednom zamirisalo cvijeće i ponovno se mogla zagledati u daljinu bez osjećaja gušenja. Kao da je oslobođenjem od prošlosti budućnost ponovno postala blaga i pitoma riječ, nešto na što se i dalje moglo zažmiriti i nešto s čim se ujedno moglo hodati ukorak.
Da, davno je pročitala njezin citat, a dobro staro vrijeme baš i nema puno novog za reći. Odmak je napravio tek uvid u usporedbu, sličnost, u rastuću potrebu za dinamikom. Tada je bilo potrebno znanje pretvarati u praksu, u vlastite boje, danas jednostavno zna. I to je, vjeruje si, sasvim u redu.
- Što sad?
- Što bi trebalo sad?
- Ne znam, možda bi trebalo nešto, bilo što.
- Jesti?
- Daj, ne budi neozbiljan, znaš na što mislim.
- Ni ti ne znaš na što misliš.
- Ma znaš.
- Ok, evo, nisam neozbiljan. Ona biljka tamo, vidiš ju? To ćemo sad.
- I mislila sam da ćeš nešto takvo reći.
- Hoćemo do pekare?
- Ne, stvarno nisam gladna.
- Da upalim neku glazbu?
- Koju?
- Neku. Što želiš?
- Nemoj, morat ćeš ustati. Dobro mi je ovako.
- Uvijek čitaš novine dok piješ kavu?
- Da, pretplata, oldskul i to. Zašto?
- Ne, ništa, samo pitam. Danas svi bulje u portale, čudno mi je vidjeti te u toj pozi. Mislim, nesvakidašnji prizor u stanu osobe tvojih godina.
- Imam te neke svoje rutinice, pomalo ishabane, ali služe svrsi. Ovo bi bila jedna od njih.
- I što piše?
- U novinama? Tako, svakakve situacije sa svih strana bajnog nam svijeta. Što te zanima?
- Što prvo čitaš?
- Prvo? A ono... prvo ih mirišem, vidiš, ovako.
- Daj, ozbiljna sam.
- Nemoj biti... iako ti dobro stoji. Dakle, prvo pogledam naslovnicu, bombastičnost, katastrofe, ono što ti budi glad za još. Zatim prelistam sve u deset sekundi, brzopotezno prožvačem slike i velike fontove, takve stvari. Onda se vratim ponovno na start i čitam nekoliko redova od svega, pijem kavu, svira nešto mekano, pušim, mirišem svijet. Jutro je moje vrijeme.
- I uvijek na isti način, deset sekundi i to, ne čitaš prvo ono iza ili tako nešto?
- Uvijek isto, da, zato se i zove rutina. Ne volim dirati u dobre stvari, dobro neka ostane dobro. I, po mogućnosti, kontinuirano.
- Kao ona biljka u sobi?
- Hm... zanimljiva usporedba. Kao ona biljka u sobi.
- Hoćemo? - nasmijala se značajno.
- Što? - upitao je.
- Evo ga, onaj osjećaj kad moraš sve crtati, a ne želiš. Pa baciti se s petog kata! Valjda znaš što...
- Nemam pojma. A ako i znam što, ne znam zašto.
- Je li to uopće bitno?
- Što? - pravio se glup.
- Znati.
- Misliš da ne postoji? - provocirao je.
- Zašto? Uvijek postoji zašto.
- Eto, onda mi reci zašto.
- Zato što je dosadno, zato što je teško napraviti da ne bude dosadno, zato što nemamo što pametnije za raditi, zato što smo upravo sada ovdje, zato što možemo napraviti bilo što i zato što zapravo ne možemo napraviti ništa. Nikakvu razliku. I zato što je valjda korisno ponekad ne razmišljati.
- Vidiš da i dalje uporno razmišljaš - nasmijao joj se.
- Mislila sam da baš to pokušavam izbjeći.
- Zašto?
- Zato što mi treba jebena pauza, predah, dobro? Što je u tome loše?
- Nisam rekao da je loše - pogledao ju je pomirljivo - Nego, pauza ili ja?
- Pitaš me trebaš li mi ti? Stvarno?
- Aha.
- Prije da si trebam ja.
- A gdje si u tome ta ti? - nastavio je.
- Ne znam, to ćemo tek vidjeti, kakva su ti to pitanja? - pobunila se.
- Jednostavna kao ova naša situacija - provocirao je.
- Ne znam, ja sam negdje u tome možda. Evo, možda sam u riječi možda i želim vidjeti gdje sam, je li tako prihvatljivije?
- Ne, prije da je očajno.
- Meni je očajno sve preispitivati u svakom trenutku, stalno. Na kraju si tu gdje jesi, nisi čak ni u možda. Šugava pozicija, ako mene pitaš.
- Što nedostaje pitanjima? - nije se dao omesti.
- Akcija - ispalila je - pitanja samo stoje i ometaju i postavljaju ograničenja.
- Ja sam mislio da upravo pitanja pokreću. Evo, ti si prva postavila pitanje, ako se dobro sjećam.
- Iza kojega bi trebala uslijediti akcija, radnja, nešto na što čovjek kaže jednostavno da.
- Znači, priznaješ da je dobro postavljati pitanja?
- Samo ako postoji netko tko će na njih dati odgovor, a ne lančanu trakavicu ničega kako bi se ogradio od svega.
- Što onda znači da večeras to pitanje možeš postaviti bilo kome, ne nužno meni?
- Želiš se osjećati posebno? Da kažem da ga, evo, ne želim postaviti baš nikome osim tebi?
- Možda - nasmijao se.
- Onda si kukavica.
- Ti nisi? Ti postavljaš pitanja prije bilo kakve akcije. Mogla si pokrenuti to što si htjela i bez pitanja, ali nisi. Što nas, kad malo bolje razmislimo, stavlja u istu kategoriju.
- Blebetanja?
- Kukavica.
- Opet se izvlačiš, meni je i dalje vrlo jednostavno.
- Što je loše u tome da nekome želimo biti prvi izbor, a ne mogućnost, nešto što je upravo pri ruci? Mislio sam da vi žene u globalu tako razmišljate.
- A ja sam mislila da ne etiketiramo žene, muškarce, izbore, što god.
- Ja sam mislio da si ti jedna od onih koje moraju znati stvari prije negoli uskoče u njih do grla.
- Možda si krivo mislio - živcirala se - a možda ne želim biti jedna od tih kakve si upravo naveo. Barem ne večeras.
- Taman ako to bude i na silu? Oslobođenje od same sebe - potapšao ju je po ramenu.
- A sad si prvoklasni kreten. Nepotrebno.
- Živciramo se?
- Ne, prije da se igramo tvoje igre nadmoći. Vrlo zrelo. Rado bih to izbjegla.
- Nije li to prva strategija u našem Uvodu u kukavičluk? - zabavljao se.
- Pobijaš mi teorije?
- Samo pitam.
- Da, naravno. Prvo i svako sljedeće pravilo: iskoristite vlastiti strah protiv svoga protivnika - namrštila se.
- Gle, možemo - primirio se - samo me zanimalo što te pokreće. Ili što pokreće samo pitanje.
- Ne znam, nisam razmišljala. Postavila sam pitanje, a nisam ga morala postaviti. Zaboravi.
- Trenutak, glad, jad, ja, ti, mi, noć, another love u venama, alkohol, očaj, nada? Takve pizdarije. Zanima me.
- Ego ti je gigantskih proporcija i loše to skrivaš - pogledala je u konobara, zatim u njega.
- A daj, ti misliš da me zanimalo u kolikoj mjeri ti zapravo želiš mene i samo mene?
- Da - bila je izravna.
- Znači da zapravo sebi daješ na pretjeranoj važnosti jer očigledno si, ako tako postavimo stvari, ti meni do te mjere napeta i bitna da ja želim da i ti jednako tako želiš samo i isključivo mene prije negoli prijeđemo na sljedeći nivo.
- Kao da razbijamo atom - pokušala je izbjeći daljnje provokacije za koje nije bila raspoložena.
- Sklizak teren, ali, evo, sviđaš mi se. Pogotovo kad glumiš osobu koja ne postavlja famozno pitanje zašto.
- Vidi, ne znam - uzdahnula je - možda i zbog kukavičluka, da, a ne samo trenutka. Možda jer bih htjela da me sutra nazoveš da odzujimo nešto što podsjeća na ljudski dijalog, na jebenu komunikaciju. Ne zbog osjećaja dužnosti, to mrzim, nego jer to želiš. Eto, možda je sve povezano. Prihvatljivo?
- Djelomično - nasmijao se.
- Baš su nas sjebali - spustila je glavu i prstom zaokružila po pepeljari - prije je bilo lako biti spontan, skočiti, napraviti bilo što bez ikakvog opreza i analiza. Impulzivan skok u dalj, u prazno, u ništa, u bilo što, takve stvari. Sada je sve nekakva agonija - otpila je još jedan gutljaj hladne tekućine.
- Spontanost bez pitanja?
- Da, barem onog glasno izrečenog.
- Vjerojatno si u pravu - priznao je.
- Više od ičega mrzim biti u pravu - zapalila je novu cigaretu - voljela bih da mi barem jednom u životu netko dokaže da nisam u pravu. Barem jednom.
- Voljela bi da ti ja to dokažem?
- Da, ti si mi se učinio kao netko tko bi to bio u stanju - uvukla je još jedan dim cigarete.
- Pa si zato večeras ovdje? - zanimao se.
- Da. Stav, dojam, dominacija, kako god. I moja želja da budeš netko tko to za promjenu može, nemam pojma. Mrzim biti u pravu. Mislim, uvijek ću se truditi dokazati svijetu da sam u pravu, ali želim nekoga tko će to s pola muke pobiti. O čemu god da je riječ.
- Osim što želiš biti u pravu i kad se radi o dojmu da sam ja netko tko može sjebati sve tvoje nagomilane teorije? O samoj sebi i svijetu i to?
- To je samo želja, ok? Nju mi ne diraj, jedna je od rijetkih koje još imam...
- Pa sada laskaš mom egu. Još jedan očajnički potez? - protegnuo se pobjedonosno.
- Gle, to je samo dojam, nisi mi ništa dokazao. I nemaš još puno vremena, da ti budem iskrena.
- Mogu li pretpostaviti da si mi upravo odgovorila na famozno zašto?
- Ne znam - nasmijala se.
- Hm, koliko je zapravo tih tvojih teorija? - namignuo je.
- E to ne želiš znati.
- Dobro - taktizirao je - izazov je možda prihvaćen. Još jedna runda?
- Da.
- Vidiš, nije teško ponekad izgovoriti nešto što ima smisla.
- Hvala - prihvatila je šalu na svoj račun.
- Znači, kažeš da na još jednu rundu?
- Pazi ovo: izgovorit ću da i svijet se neće srušiti - viknula je za njim.
- Da, naravno, jer je s tobom sve totalno jednostavno - našalio se prije negoli je nestao u mraku.