ostariš u jednoj jedinoj noći
koju zatim do iznemoglosti ponavljaš
klizeći vrtlogom tobogana
kojemu odavno znaš sve oštrice,
gubeći pritom i svoje lice i tijelo
kako bi negdje u tom spustu,
nenamjerno ili svjesno,
iznova udarila u svoje kodove,
svoj crveni materijal,
svoju razvodnjenu krv.
Možda ponekad i povjeruješ
da je lakše pasti na već izgrebana koljena,
ozlijediti ih iznova na jednom te istom mjestu
i po tko zna koji put
osjetiti nalet opipljive tekućine,
jer tada si, eto, živa,
u redu je,
sažela si sva osjetila u bijele zastavice,
u izdržljivi osmijeh;
i postojiš.
Postojiš.
Pa si aplaudiraš: dobro je,
rijetki pronađu rijetke
tek kako bi se još jednom
ogledali u zrcalu,
a zatim ga kontrolirano ispustili:
što je nekoliko godina posljedične nesreće
u usporedbi s posljedicama trenutka
o kojemu nam nikada ništa nisu rekli?
Nakon toga, shvatiš s vremenom,
život postaje ulančani niz identičnih dana,
izmišljenih scenarija,
glupih pokušaja i pogrešaka
i nataloženih strahova,
pa tko god da je rekao da tuga dolazi kasnije
nije osvijestio trenutak slobodnog pada,
početak kraha,
aleph u kojemu propadaju
i vrijeme
i prostor.
Ostaje tišina ili buka,
ravna crta ili bunilo krajnosti.
Ili, uostalom, ništa.
To nam nisu rekli.
_____________________
A vrijeme
...
stalno se vrti u krug
plaća zastarjeli dug
poništi sav moj trud
...
“Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima.
Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primećujući pukotine.”
“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”
“Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.”
“Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.”
“Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje.”
“Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.”
“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”
“A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.”
“Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.”
“Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.”
“Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.”
“Opasno je kad se čovjek nađe sâm, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo, kako da ti to sve kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se to ne tiče, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto.”
“Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola...
Uvijek si jednom nogom u bjekstvu, uvijek polovinom sebe u ljubavi. Drugu ostavljam u pripravnosti da izvuče ludaka. Ali ta moja necinična polovina mnogo te voli. Toliko da me prevari cijelog."
“Moraš da naučiš da nastaviš. To je deo toga. Deo onoga što čini ljubav prema nekome. Kad zaista nekog voliš, onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.”
“Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav.
Sjedili smo na retfalačkoj benzi, petak poslije ručka, loše pivo, zeleni čaj i bljutava poluprolivena 3 u 1 kava.
B., T. i ja.
Prepričavajući priče kako bismo ubili nekoliko poslijepodnevnih sati u zajedničkom kvartu, upijali smo ranoproljetnu lijenost, probavljali miris periferije. Osjetila sam kako mi grlom para slow motion, kako je tek povremeno nepodnošljiv, no najčešće grije baš kao i smeđa tekućina preda mnom što me podsjećala na bljedunjave krošnje u daljini i činjenicu da od svih mjesta u gradu mi sjedimo na hladnim, prljavim stolicama prazne terase na najbližoj benzinskoj crpki. Najgora kava ikad, nije čudo da ovdje ljudi zalaze samo kako bi strusili nešto s nogu ili potražili jedino svjetlo na kraju tunela u 5 ujutro.
Periferija voli birtije na kojima piše "non-stop", šoping-centre i prirodu. Savršen spoj krajnosti u koje smo i danas pobjedonosno zagazili. M. nas je nakon pola sata zjakanja i prebiranja po nedavnim dogodovštinama pronašla upravo u tom lelujavom stanju piljenja uokolo. Vjerojatno joj je odgovarao kadar u kojemu sjedimo na betonskoj osami drhtureći u zimskim jaknama i buljeći u Sunce što se migoljilo među oblacima jer nas je redom izgrlila vidno oduševljena nespretnom "slučajnošću" okupljanja.
- Neka sam vas napokon uspjela naći na okupu - započela je.
- Zahvali to njihovom dogovoru i mom bijegu s tradicionalnog posnog ručka. Sad me i službeno mrze kod kuće - natuknula sam najnoviji sukob iz prebivališta i preskočila sve epske verzije svojih posljednjih mjesec dana, koliko je prošlo otkad sam vidjela Požežanku.
- Dobro je, znači ništa novo - nasmijala se. - Doduše, ove sunčane naočale nisam još vidjela - preduhitrila mi je misao vedrinom i izrekla, kao uvijek, nešto što bi preusmjerilo fokus s naših izlizanih crnjaka s kojima se nije htjela poistovjećivati. S pravom; svatko je imao svoju ulogu u kružoku i svatko ju je beskompromisno i zadovoljno odrađivao.
Sunce 1 : oblaci 0.
B. i T. bacili su nezainteresiran pogled prema spomenutim sunčikama i nastavili ispijati svaki svoju tekućinu.
Nisam ih vidjela tjednima. B. se družio s propalim planovima, apokalipsama i ljudima koji me izbjegavaju, no izgledao je pribrano, na nogama (ukoliko isključimo mamurluk i činjenicu da je prije nekoliko minuta najavio kako mora želudcu dati oduška u WC-u ove rupe). T. je, po već ustaljenom pravilu, nasmijan i miran. Naoko uvijek isti, jedan od onih tipova koji su dovoljan kontrast Požežanki jer skrivaju unutarnja stanja pitkom ravnodušnošću. Podsjećao me na mekanu, opipljivu rutinu, nešto poput B.-ovog jastuka na kojemu B. spava godinama i koji ga više ne žulja i ne miriše na novo, a iako bi ga i mogao zamijeniti zanimljivijom, mlađom verzijom, ostaje privržen činjenici da ga od njega ujutro ugodno boli svaki centimetar tijela. Nešto kao ljubav, kako sam ih često zadirkivala: muči te, živcira i povremeno plaši, ali stvara ugodan osjećaj sigurnosti. I potiče na višegodišnji kontinuitet njihovog muškog načina provođenja dana u koje mi je ponekad bilo dopušteno zirnuti.
- Nedostajala si našim poluklošarskim satima - dobacila sam svojoj prpošnoj plavuši.
- Znaš da uvijek namirišem pravo vrijeme za iznenadne dolaske - samozadovoljno je prihvatila.
Četvorka koja nikada nije vjerovala u slučajnost hranila se povremenim spontanim dosadama i dodavala riječ "taman" svemu što je radila. Da, u pravo vrijeme, pomislila sam, Osijek u svom punom proljetnom sjaju, ili mraku, ovisi s koje strane gledaš.
- Ipak idem raditi tek za dva mjeseca, pomaknuli su mi startanje, što znači da imaš još dovoljno vremena za priređivanje tih svojih iznenađenja - priopćila sam joj promjenu plana.
- Je li to dobra ili loša vijest - upitala me.
Dečki su znali odgovor, znala ga je i ona, ali je čekala da ga promrmljam glasno i pred svima. Još jedno ustaljeno pravilo.
M. 1 : moje skrivanje stanja stvari 0.
- Zapravo - nećkala sam se - to je možda dobra vijest. 30 dana više za stvari koje moram obaviti ovdje, ono, neke sitnice koje, znaš, moram srediti i to - petljala sam uz smijeh promatrajući Lidl, zatim tramvaj što se gegao prema Višnjevcu, naše pitko sivilo, oronule ostatke tvornice preko puta za koju se ne sjećam je li ikada uopće i radila, sve što mi je došlo u vidokrug. - 30 dana više ipak čini razliku. Mislim, nemam plan, ali imam ovaj posao, moram dovršiti rad, psihičke pripreme, ljudi, te neke stvari. Ma, gle, kad već moram biti iskrena, to je odlična vijest. Ljepojka odlazi mjesec dana ranije bez mene i jedva čeka, naravno, ali ona ionako mrzi sve ono što ja volim, čak i kad ne znam što točno volim. I obrnuto.
- A ja ću u Istru - ubacio se B. kako bi prekinuo daljnje spominjanje moje višnjevačke prijateljice. - Jebeš inozemstvo zasad, nikad ništa ne ide po planu. Ljeto svakako ovdje, dalje ću vidjeti. A dotad ćemo, evo, ne znam... recimo, ovo ćemo - nasmijao se i na silu potegao prevelik gutljaj iz pivske boce, zadajući tako konačan udarac već izmučenoj utrobi.
Oteturao je u WC. Nismo ga ništa pitali, sve jasno.
T. je uglavnom šutio. Pomislila sam kako on jedini među nama ima izgrađen temelj opstanka, nešto opipljivo, mjerljivo, a što podsjeća na mir kojim već godinama izbjegava sve naše slalome u kojima svejedno redovito sudjeluje. Prisutno odsutan, prepušta nam upravljače i prati nas u njemu podnošljivim dozama, prilagođavajući se u omjeru koji mu dopuštaju obaveze i neke drugačije navike.
Baš mi je drag, pomislila sam, i on i njegova djetinja miroljubivost kojom se razbacuje i brani od melankolije čestih, preozbiljnih upitnika i glupih dolazaka i odlazaka kojima se bombardiramo posljednjih godina.
I ja, uvijek napola s njima, napola drugdje, bez plana, bez ikakve želje za odlaskom, bez strategije dok sam ovdje, ali s jasnom potrebom za promjenom dosadašnjeg disanja. Za razliku od njih, nisam kvalitetno opstajala u monotoniji, ali sam voljela svaki njezin atom.
- E da, M., ne pijem od Nove godine - pohvalio se T. - Dobro, zato jedem sve što vidim, ali alkohol i ja više ne dijelimo prostor.
- Bravo - pohvalila ga je i nastavila nešto u smjeru roštiljanja, nedostajanja i dobrog raspoloženja.
Pokušala sam usporediti taj ljudoliki kružok s ostalima u kojima povremeno egzistiram, nabrojala nekoliko dragih i raspodijelila ih po skali dobrih vibracija, zatim se ponovno osvrnula oko sebe. Vjetar je zapuhao nešto glasnije, Sunce vidno tiše, a s parkirališta se čuo repetirajući takt pratećih vokala sastavljenih od preduskršnjih kolica s natpisom "Lidl".
Dan je postajao težak od raskrižja što se prelijevaju preko naših ćavrljanja, planova i ideja, diktiran gradom kojeg istovremeno mrziš i voliš, dijeliš sa svima i nikome ne daš. A prostor je, kao jedini stalan odgovor na pitanje o temelju, znao sve o potrebi za ishodištem kojemu se uporno vraćam jer, eto, "moram obaviti još neke sitnice", jer se još uvijek nadam nekom "slučajnom" iznenađenju, jer mi tuđe periferije ubijaju stanice, a ova naša tek povremene teško probavljive sate. One neke "sitnice".
Draga moja, ti si soba i priređuješ mimohode.
Tek tako, prividno urušavanje u otpor.
Pravit ćeš se da ne postojiš.
Zatim se stvari slažu iznutra, opasna ideja provaljuje iz tebe kao prerano progutan dah, naglo skretanje u bilo što pristojnije, poznat kut u kojemu je moguće zaustaviti disanje i biti ravna crta, igrati se vremena i prostora.
Lako je.
U samom središtu, unutar četiriju zidova, ne vidi se nikakva razlika; možda čitaš vijesti ili pričaš o tome kako se mijenja žarulja u nekom drugom, muževnijem prostoru, možda se netko negdje upravo nakašljao zbog pomaka tvojih trepavica, možda ti je jasno kako se odrađuju stanke ili ćeš to osjetiti na daljinu i vidljivije obilježavati putokaze.
I dalje je lako.
Do tebe dopire tek tutnjanje vlaka u grlu, obaranje pogleda, oluja koju je teško prevesti, još teže vidjeti, hod po vodi što se spušta niz želudac pa ga promatraš, osjećaš kako te pravilnim taktovima izvrće iznutra, kako te oblikuje u pristojan instrument, razgovorljivo jasan, dosadan i netaknut, u melodiju koju satima nekome mrmljaš jer ne razumiješ da ona i dalje diktira tebe.
Da je i dalje neopisivo lako i ujedno neopisivo nepodnošljivo biti netko drugi. Pitanje labirinta, bilo koje pitanje.
Ili samo jedno pitanje.
Možda vrištiš.
Možda si posve prigušena, definiraš predznake skroz pogrešno, postavljaš granice kojima ćeš koračati kroz dane jer, evo, moraš nahraniti ljude, pojaviti se na vrijeme, objasniti izbor pravilne nijanse jastučnice o kojoj nemaš pojma i za koju te ionako nije briga, slušati kako iz tvojih usta izlazi jedna po jedna probavljiva rečenica.
Laž broj jedan: uvijek mora biti nekog reda.
Lako je.
Možda ti povremeno neće biti jasno tko to uopće izgovara, tko je odabrao mimohod žena iz kaveza u kavez, zatim opet istom rutom natrag, ali i dalje je savršeno lako biti u središtu svoje sobe. Zaustavila si se u prvoj rečenici kao da nas znaš bolje od onoga što nas konzumira: prepričavaš me samoj sebi, to ionako nije moj glas, valjda je stvar u prostoru, možda poslije sve postane jasnije. Kad se probije panika. Kad se odredi mjesto radnje.
Možda je i dalje lako.
A zatim?
Spuštanje glave u masi, vađenje krila skrivenih od kratkovidnih vozača, finalni pokret kojim se aklimatiziraš, možeš ponovno disati, opuštaš se, postaješ prihvatljivija uvertira nedjeljnom popodnevu. Nitko ionako ne zna kojim sredstvima ptice još uvijek lete u ovom gradu, koliko si poredanih kaosa probavila i što zapravo radiš, stoga je sve ponovno savršeno u 5 do 12, harmonično, ispeglano i poredano vrlo matematički.
Promatranje sebe promatranjem sebe. Zanemarimo broj nepoznanica, lako je.
I samo ponekad, u nekom određenom dijelu noći, sve stane i uzimaš predah od svoje nategnute parodije, svog takozvanog života. A tada ti je napokon i jasno: konačno si odredila vrijeme radnje. Konačno možeš i započeti, zar ne?
Čovječe, pazi, nagazit ćeš zvijezdu, dok koračaš sam, od sutona plav, a vani šume oblaci, tmasti, kišni, sivi, ljepljivi oblaci.
Tea Benčić Rimay
Akua je vrlo jednostavno objasnila što (se) radi riječima, kako oteti izmicanju cijeli jedan svijet ispod osjetila, zastati u trenucima koje automatizirano trošimo svatko na svoj način, preskočiti razmake između isprekidanih udaha i izdaha, svega što prepuštamo jasnoći materije, kako se opirati prosipanju sati, kriknuti u onim teškim od-do stanjima u kojima se ne možemo objasniti, zagrebati prazninu i pritom odrediti sebe, svaki naš ti i ja i mi i oni i tup pogled u stvarnost, kako pristati na pretapanja jača od prepričavanja priča i pritom prepoznati svoju strast, ne skrivati se u sigurnoj brzopoteznosti, kako hraniti dubinu koja se, ako pitate umjetnost, bilo koju njezinu formu, ionako ne može drugačije prenositi, čuvati, živjeti. U konačnici, svatko izabire svoj način disanja, svoje koordinate.
Akua, da, bio bi to poprilično istinit odgovor na pitanje koje bismo postavili sami sebi, ono klasično "M, što ti zapravo želiš?".
na dan kada je odustala od zastajanja u računanju
i ponovno zaboravila stari oprez,
ono skrivanje u materijalu od kojega se grade
neke jednostavnije žene.
A Bog joj je napravio krug:
samo za tebe, rekao je,
za tvoje savršenstvo od života,
za sve što spremaš u metafore,
za sve te tvoje čuvane korake
u kojima ti preostaje napraviti
rupe za provjetravanje,
pustiti blizu sve ono s čim se iznova
nećeš znati nositi.
Možda je odraditi stvari drugačije
značilo preustrojiti svoju jednostavnu kompliciranost,
gledati ljude izravno u oči
i govoriti golu, neshvatljivu istinu.
Biti ponekad slaba,
izdvojena iz svojih oštrih bridova,
uvučena u sredinu u kojoj bi gledala
još samo sebe, svoje disanje,
svoje pravocrtno trajanje.
Sama.
Pa onda
evo ti pjesma, ona koju se čita naopačke.
Tvoja je.
S druge strane prostorije
ljudi su ionako pjevali nešto što nije značilo ništa,
valjda sve pjesme osim jedne.
Nju su preskočili,
na nju smo ponovno zakasnili
dok se vrijeme kotrljalo upozorenjima
što mjere još jedino dužinu izravnosti
koju nećeš moći podnijeti.
Koju ćeš nekako prešutjeti.
četvrtasto.
bio bi to krevet, fotelja, kalendar i tv.
okomito - ja.
dijagonalno prostor koji se otima prolasku topline,
kružno:
uvijek vatra.
s druge se strane nešto kreće
izvan pravilnih omjera
i brojeva.
uviđaš kako je lako preskakati formule,
koliko jednostavno,
gotovo automatizirano.
i zatim, sive zone
izrodile su riječi
i vidjele da je dobro.
a vatra,
njezino nepravilno,
kružno,
nespretno
golicanje razuma, vlastitih i tuđih odluka,
uklesanih stavova i novogodišnjih listi i zabrana,
rasterećuje te znaka jednakosti.
na primjer, uzmeš komad papira, napišeš:
"kao", "poput", "ako", "možda".
zaokružiš riječi
u nepravilan krug.
zatim se nasmiješ. vidiš da je dobro.
ispričati priču petljajući po rubu poznatih riječi
i ne dotičući niti jednu od njih,
objasniti otisak i osjet i dojmove,
zaustaviti samo jedan kadar koji ću pamtiti danima,
ponavljanje jednostavnih radnji,
prizora, zaokreta, zagrljaja,
svih sitno upakiranih sigurnosti
koje ti objašnjavaju da si na koordinatama
u kojima možeš izjaviti "da, to sam ja",
da je još donedavno bilo strašno doticati ljude,
biti ponovno tek prostor,
plutati i opstajati uporno kao iste kazaljke,
zamrznuta u vremenu,
u ideji da dani mogu iznova biti više od planiranih, plaćenih,
programiranih sati,
da im neće biti bitno odrediti svrhu,
definirati strahove, zidove i salda,
sve bi se priče koje bismo uglavili
između nekog odabranog od-do
mogle ispričati i tišinom i pukotinama,
svim onim prešućenim riječima
koje ništa ne bi kvarile nesporazumom.
Kada bih htjela reći nešto o sebi,
pokušala bih objasniti kako je biti sanjar
okružen onima koji ne vjeruju u snove,
što znači hodati zaklopljenih očiju
i vjerovati u sve što ti se približava.
I, vidiš, moj je otpor toj oštrini
puno veći od svih dobro nam poznatih riječi i priča:
potraga za magijom koju uporno čuvaš,
možda baš u trenucima
kada bi trebala reći nešto o sebi.
Tekst me podsjetio na osobu koju tek upoznajem i zgrade u kojima žive ljudi žohari i još se samo katkad sjećaju svoga pretka kukca. Betonski dani, ništa što bi se moglo podvaliti kiši, tek taj malac koji je u maniri starijih kolega namjestio naočale i, nakašljavši se, pročitao ulomak svog teksta, nakon čega je samouvjereno preuzeo ovacije prisutnih.
Jako dobro, pomislila sam.
Mora da je još bolje i strašnije u razdobljima suše.
Sa sličnostima, dakle, ne posrćeš. Otpiješ još jedan gutljaj jutarnje tekućine, odzvoniš im na pozdrav, tu si. Sjetila si se pritom i promuklog glasa svoga sugrađanina, pjesnika kojega ponekad susrećeš po zaboravljenim marginama birtija, njega i njegovo pivo, ono poznato skrivanje pogleda u inat sugovornicima i toliko toga između. Suvišne riječi, prave riječi.
Sa sličnostima, ponavljaš im, znaš, ali danas je za kadrove iz prvih redova suviše hladno, ništa ozbiljno ne prelazi preko tvojih rubova, ništa se ne događa u uvjetima u kojima je kava samo kava i lice tek lice.
Ponovno si se nasmijala - lako je, vidiš, zbunjenost rijetko šuti i još se rjeđe pridržava gomile pristiglih upozorenja: ionako ne voliš dvotočje, stage. Ukoliko bi ljudski kontakt još i mogao stvoriti nekakav smisao, dan bi imao zadaću i kampanjce; ovako ćeš tek sjećanjem podebljavati onaj tužni izraz lijepog lica, prepoznati, preuzeti i zapamtiti sve što ti daje, pa ćeš, krećući se njegovim tekstualnim meandrima, zatvarati oči pred svima kako ništa od objašnjenja prispodobi ne bi iscurilo van, podvalilo se kiši.
Pisali su i o Alisi, onoj naivnjači zaljubljenoj u crne rupe. Sviđalo mi se biti u manjini, odmarati sličnost uljuljkanu u glas koji ne prelazi preko vlastitih rubova. Klinci ionako znaju puno više od nas.