Sjedili smo na retfalačkoj benzi, petak poslije ručka, loše pivo, zeleni čaj i bljutava poluprolivena 3 u 1 kava.
B., T. i ja.
Prepričavajući priče kako bismo ubili nekoliko poslijepodnevnih sati u zajedničkom kvartu, upijali smo ranoproljetnu lijenost, probavljali miris periferije. Osjetila sam kako mi grlom para slow motion, kako je tek povremeno nepodnošljiv, no najčešće grije baš kao i smeđa tekućina preda mnom što me podsjećala na bljedunjave krošnje u daljini i činjenicu da od svih mjesta u gradu mi sjedimo na hladnim, prljavim stolicama prazne terase na najbližoj benzinskoj crpki. Najgora kava ikad, nije čudo da ovdje ljudi zalaze samo kako bi strusili nešto s nogu ili potražili jedino svjetlo na kraju tunela u 5 ujutro.
Periferija voli birtije na kojima piše "non-stop", šoping-centre i prirodu. Savršen spoj krajnosti u koje smo i danas pobjedonosno zagazili. M. nas je nakon pola sata zjakanja i prebiranja po nedavnim dogodovštinama pronašla upravo u tom lelujavom stanju piljenja uokolo. Vjerojatno joj je odgovarao kadar u kojemu sjedimo na betonskoj osami drhtureći u zimskim jaknama i buljeći u Sunce što se migoljilo među oblacima jer nas je redom izgrlila vidno oduševljena nespretnom "slučajnošću" okupljanja.
- Neka sam vas napokon uspjela naći na okupu - započela je.
- Zahvali to njihovom dogovoru i mom bijegu s tradicionalnog posnog ručka. Sad me i službeno mrze kod kuće - natuknula sam najnoviji sukob iz prebivališta i preskočila sve epske verzije svojih posljednjih mjesec dana, koliko je prošlo otkad sam vidjela Požežanku.
- Dobro je, znači ništa novo - nasmijala se. - Doduše, ove sunčane naočale nisam još vidjela - preduhitrila mi je misao vedrinom i izrekla, kao uvijek, nešto što bi preusmjerilo fokus s naših izlizanih crnjaka s kojima se nije htjela poistovjećivati. S pravom; svatko je imao svoju ulogu u kružoku i svatko ju je beskompromisno i zadovoljno odrađivao.
Sunce 1 : oblaci 0.
B. i T. bacili su nezainteresiran pogled prema spomenutim sunčikama i nastavili ispijati svaki svoju tekućinu.
Nisam ih vidjela tjednima. B. se družio s propalim planovima, apokalipsama i ljudima koji me izbjegavaju, no izgledao je pribrano, na nogama (ukoliko isključimo mamurluk i činjenicu da je prije nekoliko minuta najavio kako mora želudcu dati oduška u WC-u ove rupe). T. je, po već ustaljenom pravilu, nasmijan i miran. Naoko uvijek isti, jedan od onih tipova koji su dovoljan kontrast Požežanki jer skrivaju unutarnja stanja pitkom ravnodušnošću. Podsjećao me na mekanu, opipljivu rutinu, nešto poput B.-ovog jastuka na kojemu B. spava godinama i koji ga više ne žulja i ne miriše na novo, a iako bi ga i mogao zamijeniti zanimljivijom, mlađom verzijom, ostaje privržen činjenici da ga od njega ujutro ugodno boli svaki centimetar tijela. Nešto kao ljubav, kako sam ih često zadirkivala: muči te, živcira i povremeno plaši, ali stvara ugodan osjećaj sigurnosti. I potiče na višegodišnji kontinuitet njihovog muškog načina provođenja dana u koje mi je ponekad bilo dopušteno zirnuti.
- Nedostajala si našim poluklošarskim satima - dobacila sam svojoj prpošnoj plavuši.
- Znaš da uvijek namirišem pravo vrijeme za iznenadne dolaske - samozadovoljno je prihvatila.
Četvorka koja nikada nije vjerovala u slučajnost hranila se povremenim spontanim dosadama i dodavala riječ "taman" svemu što je radila. Da, u pravo vrijeme, pomislila sam, Osijek u svom punom proljetnom sjaju, ili mraku, ovisi s koje strane gledaš.
- Ipak idem raditi tek za dva mjeseca, pomaknuli su mi startanje, što znači da imaš još dovoljno vremena za priređivanje tih svojih iznenađenja - priopćila sam joj promjenu plana.
- Je li to dobra ili loša vijest - upitala me.
Dečki su znali odgovor, znala ga je i ona, ali je čekala da ga promrmljam glasno i pred svima. Još jedno ustaljeno pravilo.
M. 1 : moje skrivanje stanja stvari 0.
- Zapravo - nećkala sam se - to je možda dobra vijest. 30 dana više za stvari koje moram obaviti ovdje, ono, neke sitnice koje, znaš, moram srediti i to - petljala sam uz smijeh promatrajući Lidl, zatim tramvaj što se gegao prema Višnjevcu, naše pitko sivilo, oronule ostatke tvornice preko puta za koju se ne sjećam je li ikada uopće i radila, sve što mi je došlo u vidokrug. - 30 dana više ipak čini razliku. Mislim, nemam plan, ali imam ovaj posao, moram dovršiti rad, psihičke pripreme, ljudi, te neke stvari. Ma, gle, kad već moram biti iskrena, to je odlična vijest. Ljepojka odlazi mjesec dana ranije bez mene i jedva čeka, naravno, ali ona ionako mrzi sve ono što ja volim, čak i kad ne znam što točno volim. I obrnuto.
- A ja ću u Istru - ubacio se B. kako bi prekinuo daljnje spominjanje moje višnjevačke prijateljice. - Jebeš inozemstvo zasad, nikad ništa ne ide po planu. Ljeto svakako ovdje, dalje ću vidjeti. A dotad ćemo, evo, ne znam... recimo, ovo ćemo - nasmijao se i na silu potegao prevelik gutljaj iz pivske boce, zadajući tako konačan udarac već izmučenoj utrobi.
Oteturao je u WC. Nismo ga ništa pitali, sve jasno.
T. je uglavnom šutio. Pomislila sam kako on jedini među nama ima izgrađen temelj opstanka, nešto opipljivo, mjerljivo, a što podsjeća na mir kojim već godinama izbjegava sve naše slalome u kojima svejedno redovito sudjeluje. Prisutno odsutan, prepušta nam upravljače i prati nas u njemu podnošljivim dozama, prilagođavajući se u omjeru koji mu dopuštaju obaveze i neke drugačije navike.
Baš mi je drag, pomislila sam, i on i njegova djetinja miroljubivost kojom se razbacuje i brani od melankolije čestih, preozbiljnih upitnika i glupih dolazaka i odlazaka kojima se bombardiramo posljednjih godina.
I ja, uvijek napola s njima, napola drugdje, bez plana, bez ikakve želje za odlaskom, bez strategije dok sam ovdje, ali s jasnom potrebom za promjenom dosadašnjeg disanja. Za razliku od njih, nisam kvalitetno opstajala u monotoniji, ali sam voljela svaki njezin atom.
- E da, M., ne pijem od Nove godine - pohvalio se T. - Dobro, zato jedem sve što vidim, ali alkohol i ja više ne dijelimo prostor.
- Bravo - pohvalila ga je i nastavila nešto u smjeru roštiljanja, nedostajanja i dobrog raspoloženja.
Pokušala sam usporediti taj ljudoliki kružok s ostalima u kojima povremeno egzistiram, nabrojala nekoliko dragih i raspodijelila ih po skali dobrih vibracija, zatim se ponovno osvrnula oko sebe. Vjetar je zapuhao nešto glasnije, Sunce vidno tiše, a s parkirališta se čuo repetirajući takt pratećih vokala sastavljenih od preduskršnjih kolica s natpisom "Lidl".
Dan je postajao težak od raskrižja što se prelijevaju preko naših ćavrljanja, planova i ideja, diktiran gradom kojeg istovremeno mrziš i voliš, dijeliš sa svima i nikome ne daš. A prostor je, kao jedini stalan odgovor na pitanje o temelju, znao sve o potrebi za ishodištem kojemu se uporno vraćam jer, eto, "moram obaviti još neke sitnice", jer se još uvijek nadam nekom "slučajnom" iznenađenju, jer mi tuđe periferije ubijaju stanice, a ova naša tek povremene teško probavljive sate. One neke "sitnice".