Draga moja, ti si soba i priređuješ mimohode.
Tek tako, prividno urušavanje u otpor.
Pravit ćeš se da ne postojiš.
Zatim se stvari slažu iznutra, opasna ideja provaljuje iz tebe kao prerano progutan dah, naglo skretanje u bilo što pristojnije, poznat kut u kojemu je moguće zaustaviti disanje i biti ravna crta, igrati se vremena i prostora.
Lako je.
U samom središtu, unutar četiriju zidova, ne vidi se nikakva razlika; možda čitaš vijesti ili pričaš o tome kako se mijenja žarulja u nekom drugom, muževnijem prostoru, možda se netko negdje upravo nakašljao zbog pomaka tvojih trepavica, možda ti je jasno kako se odrađuju stanke ili ćeš to osjetiti na daljinu i vidljivije obilježavati putokaze.
I dalje je lako.
Do tebe dopire tek tutnjanje vlaka u grlu, obaranje pogleda, oluja koju je teško prevesti, još teže vidjeti, hod po vodi što se spušta niz želudac pa ga promatraš, osjećaš kako te pravilnim taktovima izvrće iznutra, kako te oblikuje u pristojan instrument, razgovorljivo jasan, dosadan i netaknut, u melodiju koju satima nekome mrmljaš jer ne razumiješ da ona i dalje diktira tebe.
Da je i dalje neopisivo lako i ujedno neopisivo nepodnošljivo biti netko drugi. Pitanje labirinta, bilo koje pitanje.
Ili samo jedno pitanje.
Možda vrištiš.
Možda si posve prigušena, definiraš predznake skroz pogrešno, postavljaš granice kojima ćeš koračati kroz dane jer, evo, moraš nahraniti ljude, pojaviti se na vrijeme, objasniti izbor pravilne nijanse jastučnice o kojoj nemaš pojma i za koju te ionako nije briga, slušati kako iz tvojih usta izlazi jedna po jedna probavljiva rečenica.
Laž broj jedan: uvijek mora biti nekog reda.
Lako je.
Možda ti povremeno neće biti jasno tko to uopće izgovara, tko je odabrao mimohod žena iz kaveza u kavez, zatim opet istom rutom natrag, ali i dalje je savršeno lako biti u središtu svoje sobe. Zaustavila si se u prvoj rečenici kao da nas znaš bolje od onoga što nas konzumira: prepričavaš me samoj sebi, to ionako nije moj glas, valjda je stvar u prostoru, možda poslije sve postane jasnije. Kad se probije panika. Kad se odredi mjesto radnje.
Možda je i dalje lako.
A zatim?
Spuštanje glave u masi, vađenje krila skrivenih od kratkovidnih vozača, finalni pokret kojim se aklimatiziraš, možeš ponovno disati, opuštaš se, postaješ prihvatljivija uvertira nedjeljnom popodnevu. Nitko ionako ne zna kojim sredstvima ptice još uvijek lete u ovom gradu, koliko si poredanih kaosa probavila i što zapravo radiš, stoga je sve ponovno savršeno u 5 do 12, harmonično, ispeglano i poredano vrlo matematički.
Promatranje sebe promatranjem sebe. Zanemarimo broj nepoznanica, lako je.
I samo ponekad, u nekom određenom dijelu noći, sve stane i uzimaš predah od svoje nategnute parodije, svog takozvanog života. A tada ti je napokon i jasno: konačno si odredila vrijeme radnje. Konačno možeš i započeti, zar ne?
Post je objavljen 23.03.2016. u 20:29 sati.