Astronautkinja je otkrila novi planet
i nazvala ga morem.
Otvorivši sezonu salutiranja mornarima i gusarima,
strateški je zanemarila jezične konvencije
i ispisala po tijelu otkrića i naznake:
"Ovdje je zrak gušći.
Ovdje se nemir pokorava tekućinom, namjerom
i tajanstvenim modrozelenim disanjem,
stoga pristaješ na tu igru.
Ne uspoređuješ otkriveno na temelju razlika,
udišeš toplinu tla,
zanemaruješ vodostaje
i kreiraš putokaze domorocima.
Udišeš njihov dah,
dotičeš im površinu."
Zatvorila je oči:
kisik je metastazirao u vrijeme
pa se, progutavši nešto nalik na nekadašnji strah,
zapalio u prodorni zalet.
Vatru.
Skenirajući ostatkom osjetila nepoznat vidokrug,
pripitomila je svoje udove,
napravila prvi osvajački pokret.
O imenima će razmišljati kasnije.
Djevojčica stoji na uzdignutoj strani livade.
Padina oštro ometa perspektivu.
Zeleno je.
Rečenica koju izgovara toliko je duga da se u sljedećem kadru djevojčica pojavljuje kao tridesetogodišnjakinja.
Frizura joj je ista, pogled nešto kraći, trava je na određenim mjestima požutjela pod utjecajem nečega o čemu nemamo pojma.
Priča ne postoji, stoga zaključujemo da ju je pojela netom izgovorena rečenica.
Ne znamo kakvom se interpunkcijom upravo koristila.
Ne znamo voli li zareze i nije nas briga.
Priča bi tekla umjereno da ju nije uništio nepoznat interpunkcijski znak.
Umjereno je riječ u koju stanu glasnoća i brzina izgovora, ali o njima u drugom kadru ne znamo ništa.
Imamo, dakle, dva kadra i nezainteresirano piljenje, što traje već neko vrijeme.
Vrijeme je nebitno.
Nije se kretala 30 godina.
Kao tridesetogodišnjakinja, kako vidimo, promatra vjetar pomičući glavu u njegovom smjeru.
Trava raste.
Oblaka nema.
Ako ne promatra vjetar, okreće glavu nepotrebno.
Oko nje širi se horizont.
Horizont nema boju.
Žena ima boju o kojoj ne znamo ništa.
Netko gasi projektor i napokon možemo van.
Želim zapaliti cigaretu.
Ne znam gdje sam ostavila jaknu.
Ne volim gužvu.
Moja pratnja šuti ili nemam pratnju.
Možda nemam pratnju.
Asfalt je mokar od padalina o kojima ne znam ništa.
Padaline mi ne predstavljaju problem.
Padaline nisu tema.
Kada bih pronašla temu, imali bismo priču.
Priču su, međutim, progutala dva nepotrebna kadra i neudobna stolica.
Puše vjetar neodređenog smjera.
Zaključujem da nisam ponijela kapu jer mi kosa nesnosno ometa paljenje cigarete.
Zaključujem da ne znam odrediti mjesto radnje s obzirom da sam izgubila priču.
Utoliko trenutno mogu biti i u vlastitom krevetu.
U krevetu ionako ne nosim jaknu.
Ne znam o čemu je riječ, valjda je do priče.
Ako ti ubiju priču, ostaneš u tišini.
Ionako ne voliš gužvu.
Kada sam nervozna, gledam u vrhove vlastitih koljena dok skupljam opasne riječi s druge strane prostorije. Ukoliko su pritom očekivano oštre, dvosmislene i namijenjene meni, gledam ih ravno u oči hvatajući njihovu drskost, pripremajući istovremeno jednaku mjeru zaleta za naprijed.
- Nepotrebno - pomislim.
- Pun pogodak - zaključiš.
Zatim netko nešto ispiše kažiprstom po pepeljari, zamišljam kako su to tvoja leđa ili usta iz kojih će izaći precizno kamenje, pa osmišljenom namjerom i bez potrebnih stanki, onako kako su me krivo učili, vrebam u iščekivanju trenutka tvoje nepažnje.
Ukoliko me riječi povrijede, one koje izgovaram okrznut će naizgled tek trepavice i proizvesti sante leda nasred broda što nas pretvara u rubove gladne vatre, u krvave crvene krugove koji se lijepe po našim grlima pripremajući naša pluća za još jedno veliko ništa.
Kada se izliju na najbolnijim mjestima, uzvratit ćeš mi prebacivanjem bitke u samu srž unutrašnjosti: zaraženi barutom, više nećemo ploviti bez posljedica, nećemo znati kada zakoračiti u bijeg ili ponovno potražiti vrhove svojih koljena, izračunati koliko se istovremeno bijelih zastavica na koje nismo računali zavijorilo usred siline nesporazuma.
Ukoliko optužujem, znam, već sam kriva: spremam se obrambeno nositi lažni pojas nevinosti čak i kada je on posljednje što nam treba, zatim ubaciti u nišan svoju jednosmjernu podjelu uloga žrtve i napadača, a sve kako niti jedna od suprotstavljenih strana ne bi priznala veličinu pogreške što nas steže za vrat, što nam zaustavlja svaki pokušaj udaha i pretvara nas u prostor tišine. U led.
Kada volim svog protivnika, bez razmišljanja ga ubijam: ubrizgam mu u krv zrak zaleđen na točno određenom stupnju ispod nule, stvaram uteg koji će nas gurnuti u provaliju vremena (po mogućnosti bez preuranjene procjene buduće štete). Tek tako, u afektu ponosa i jednim jedinim pritiskom na najbolnije mjesto - iznutra.
Ukoliko se ispričavam, vrištim u sebi tek jeku nepresušnih epskih formi, zalijevam led prigušivačima pa tješim umorne vojnike izgovarajući tek jednostavne neproširene rečenice. Virtuoznošću kukavičluka zaobilazim javne poraze i mantram sugovornicima obrazloženja o tome kako mi je teško biti čovjek veći od samoga sebe.
Ali ukoliko mi ikada uspije u takvom krugu pakla postati netko iznova čist i nevin, preskočit ću cijeli spomenuti proces i noć i ovaj preglasni radio zaustavljen na uvijek istoj frekvenciji; ulaštit ću nam krune nepotrebno čuvane za neko povoljnije vrijeme, za odraze u zrcalu koji bi iznova imali one čudnovate uši što vide neizrečeno. Za one koji će moći baciti prvi kamen u nizu.
Željela sam napisati pjesmu,
ali negdje mi je zapela:
smijala sam se toj poznatoj potrebi,
bila je oštra i nezaustavljiva.
Zatim sam ju odlučila
dočekati usred noći,
spustila se uz sam rub pločica
i iskliznula kao da se događa
nekom drugom.
Skok u prazno, u dalj,
bacanje u još jednu potragu.
A dan je bio vedar,
požurio ga je poziv
iz liječničke ordinacije,
zatim klupa u parku i
prevelik hamburger,
neizrečene zahvale.
Poznat osmijeh.
Poznat mir.
Naoblake su se svejedno bližile,
trebalo je uhvatiti sate
u kojima se još moglo disati,
reći još jednom da će ipak
sve biti u redu,
vjerovati.
Automobili su nestajali
u dojučerašnjoj buci,
dočekivali povremene padaline,
stajali na crvenom.
Ljubav je jednako tako
stajala uz opomenu,
izbjegavala drame
i mirila strane.
Dočekala sam ju poslušno, vojnički,
nasmijala se.
"Bilo bi to sve od priloga za danas",
rekla sam zatim nekome,
možda i nama.
Možda ću o tome napisati pjesmu.