Kada sam nervozna, gledam u vrhove vlastitih koljena dok skupljam opasne riječi s druge strane prostorije. Ukoliko su pritom očekivano oštre, dvosmislene i namijenjene meni, gledam ih ravno u oči hvatajući njihovu drskost, pripremajući istovremeno jednaku mjeru zaleta za naprijed.
- Nepotrebno - pomislim.
- Pun pogodak - zaključiš.
Zatim netko nešto ispiše kažiprstom po pepeljari, zamišljam kako su to tvoja leđa ili usta iz kojih će izaći precizno kamenje, pa osmišljenom namjerom i bez potrebnih stanki, onako kako su me krivo učili, vrebam u iščekivanju trenutka tvoje nepažnje.
Ukoliko me riječi povrijede, one koje izgovaram okrznut će naizgled tek trepavice i proizvesti sante leda nasred broda što nas pretvara u rubove gladne vatre, u krvave crvene krugove koji se lijepe po našim grlima pripremajući naša pluća za još jedno veliko ništa.
Kada se izliju na najbolnijim mjestima, uzvratit ćeš mi prebacivanjem bitke u samu srž unutrašnjosti: zaraženi barutom, više nećemo ploviti bez posljedica, nećemo znati kada zakoračiti u bijeg ili ponovno potražiti vrhove svojih koljena, izračunati koliko se istovremeno bijelih zastavica na koje nismo računali zavijorilo usred siline nesporazuma.
Ukoliko optužujem, znam, već sam kriva: spremam se obrambeno nositi lažni pojas nevinosti čak i kada je on posljednje što nam treba, zatim ubaciti u nišan svoju jednosmjernu podjelu uloga žrtve i napadača, a sve kako niti jedna od suprotstavljenih strana ne bi priznala veličinu pogreške što nas steže za vrat, što nam zaustavlja svaki pokušaj udaha i pretvara nas u prostor tišine. U led.
Kada volim svog protivnika, bez razmišljanja ga ubijam: ubrizgam mu u krv zrak zaleđen na točno određenom stupnju ispod nule, stvaram uteg koji će nas gurnuti u provaliju vremena (po mogućnosti bez preuranjene procjene buduće štete). Tek tako, u afektu ponosa i jednim jedinim pritiskom na najbolnije mjesto - iznutra.
Ukoliko se ispričavam, vrištim u sebi tek jeku nepresušnih epskih formi, zalijevam led prigušivačima pa tješim umorne vojnike izgovarajući tek jednostavne neproširene rečenice. Virtuoznošću kukavičluka zaobilazim javne poraze i mantram sugovornicima obrazloženja o tome kako mi je teško biti čovjek veći od samoga sebe.
Ali ukoliko mi ikada uspije u takvom krugu pakla postati netko iznova čist i nevin, preskočit ću cijeli spomenuti proces i noć i ovaj preglasni radio zaustavljen na uvijek istoj frekvenciji; ulaštit ću nam krune nepotrebno čuvane za neko povoljnije vrijeme, za odraze u zrcalu koji bi iznova imali one čudnovate uši što vide neizrečeno. Za one koji će moći baciti prvi kamen u nizu.