Željela sam napisati pjesmu,
ali negdje mi je zapela:
smijala sam se toj poznatoj potrebi,
bila je oštra i nezaustavljiva.
Zatim sam ju odlučila
dočekati usred noći,
spustila se uz sam rub pločica
i iskliznula kao da se događa
nekom drugom.
Skok u prazno, u dalj,
bacanje u još jednu potragu.
A dan je bio vedar,
požurio ga je poziv
iz liječničke ordinacije,
zatim klupa u parku i
prevelik hamburger,
neizrečene zahvale.
Poznat osmijeh.
Poznat mir.
Naoblake su se svejedno bližile,
trebalo je uhvatiti sate
u kojima se još moglo disati,
reći još jednom da će ipak
sve biti u redu,
vjerovati.
Automobili su nestajali
u dojučerašnjoj buci,
dočekivali povremene padaline,
stajali na crvenom.
Ljubav je jednako tako
stajala uz opomenu,
izbjegavala drame
i mirila strane.
Dočekala sam ju poslušno, vojnički,
nasmijala se.
"Bilo bi to sve od priloga za danas",
rekla sam zatim nekome,
možda i nama.
Možda ću o tome napisati pjesmu.
Post je objavljen 04.02.2016. u 11:24 sati.