ispričati priču petljajući po rubu poznatih riječi
i ne dotičući niti jednu od njih,
objasniti otisak i osjet i dojmove,
zaustaviti samo jedan kadar koji ću pamtiti danima,
ponavljanje jednostavnih radnji,
prizora, zaokreta, zagrljaja,
svih sitno upakiranih sigurnosti
koje ti objašnjavaju da si na koordinatama
u kojima možeš izjaviti "da, to sam ja",
da je još donedavno bilo strašno doticati ljude,
biti ponovno tek prostor,
plutati i opstajati uporno kao iste kazaljke,
zamrznuta u vremenu,
u ideji da dani mogu iznova biti više od planiranih, plaćenih,
programiranih sati,
da im neće biti bitno odrediti svrhu,
definirati strahove, zidove i salda,
sve bi se priče koje bismo uglavili
između nekog odabranog od-do
mogle ispričati i tišinom i pukotinama,
svim onim prešućenim riječima
koje ništa ne bi kvarile nesporazumom.
Kada bih htjela reći nešto o sebi,
pokušala bih objasniti kako je biti sanjar
okružen onima koji ne vjeruju u snove,
što znači hodati zaklopljenih očiju
i vjerovati u sve što ti se približava.
I, vidiš, moj je otpor toj oštrini
puno veći od svih dobro nam poznatih riječi i priča:
potraga za magijom koju uporno čuvaš,
možda baš u trenucima
kada bi trebala reći nešto o sebi.
Post je objavljen 14.03.2016. u 22:18 sati.