ostariš u jednoj jedinoj noći
koju zatim do iznemoglosti ponavljaš
klizeći vrtlogom tobogana
kojemu odavno znaš sve oštrice,
gubeći pritom i svoje lice i tijelo
kako bi negdje u tom spustu,
nenamjerno ili svjesno,
iznova udarila u svoje kodove,
svoj crveni materijal,
svoju razvodnjenu krv.
Možda ponekad i povjeruješ
da je lakše pasti na već izgrebana koljena,
ozlijediti ih iznova na jednom te istom mjestu
i po tko zna koji put
osjetiti nalet opipljive tekućine,
jer tada si, eto, živa,
u redu je,
sažela si sva osjetila u bijele zastavice,
u izdržljivi osmijeh;
i postojiš.
Postojiš.
Pa si aplaudiraš: dobro je,
rijetki pronađu rijetke
tek kako bi se još jednom
ogledali u zrcalu,
a zatim ga kontrolirano ispustili:
što je nekoliko godina posljedične nesreće
u usporedbi s posljedicama trenutka
o kojemu nam nikada ništa nisu rekli?
Nakon toga, shvatiš s vremenom,
život postaje ulančani niz identičnih dana,
izmišljenih scenarija,
glupih pokušaja i pogrešaka
i nataloženih strahova,
pa tko god da je rekao da tuga dolazi kasnije
nije osvijestio trenutak slobodnog pada,
početak kraha,
aleph u kojemu propadaju
i vrijeme
i prostor.
Ostaje tišina ili buka,
ravna crta ili bunilo krajnosti.
Ili, uostalom, ništa.
To nam nisu rekli.
_____________________
A vrijeme
...
stalno se vrti u krug
plaća zastarjeli dug
poništi sav moj trud
...
_____________________
Post je objavljen 31.03.2016. u 10:29 sati.