Čovječe, pazi, nagazit ćeš zvijezdu, dok koračaš sam, od sutona plav, a vani šume oblaci, tmasti, kišni, sivi, ljepljivi oblaci.
Tea Benčić Rimay
Akua je vrlo jednostavno objasnila što (se) radi riječima, kako oteti izmicanju cijeli jedan svijet ispod osjetila, zastati u trenucima koje automatizirano trošimo svatko na svoj način, preskočiti razmake između isprekidanih udaha i izdaha, svega što prepuštamo jasnoći materije, kako se opirati prosipanju sati, kriknuti u onim teškim od-do stanjima u kojima se ne možemo objasniti, zagrebati prazninu i pritom odrediti sebe, svaki naš ti i ja i mi i oni i tup pogled u stvarnost, kako pristati na pretapanja jača od prepričavanja priča i pritom prepoznati svoju strast, ne skrivati se u sigurnoj brzopoteznosti, kako hraniti dubinu koja se, ako pitate umjetnost, bilo koju njezinu formu, ionako ne može drugačije prenositi, čuvati, živjeti. U konačnici, svatko izabire svoj način disanja, svoje koordinate.
Akua, da, bio bi to poprilično istinit odgovor na pitanje koje bismo postavili sami sebi, ono klasično "M, što ti zapravo želiš?".