“Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima.
Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primećujući pukotine.”
“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”
“Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.”
“Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.”
“Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje.”
“Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.”
“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”
“A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.”
“Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.”
“Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.”
“Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.”
“Opasno je kad se čovjek nađe sâm, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo, kako da ti to sve kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se to ne tiče, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto.”
“Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola...
Uvijek si jednom nogom u bjekstvu, uvijek polovinom sebe u ljubavi. Drugu ostavljam u pripravnosti da izvuče ludaka. Ali ta moja necinična polovina mnogo te voli. Toliko da me prevari cijelog."
“Moraš da naučiš da nastaviš. To je deo toga. Deo onoga što čini ljubav prema nekome. Kad zaista nekog voliš, onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.”
“Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav.
A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”
Meša Selimović
____________
Post je objavljen 28.03.2016. u 18:53 sati.