- Što sad?
- Što bi trebalo sad?
- Ne znam, možda bi trebalo nešto, bilo što.
- Jesti?
- Daj, ne budi neozbiljan, znaš na što mislim.
- Ni ti ne znaš na što misliš.
- Ma znaš.
- Ok, evo, nisam neozbiljan. Ona biljka tamo, vidiš ju? To ćemo sad.
- I mislila sam da ćeš nešto takvo reći.
- Hoćemo do pekare?
- Ne, stvarno nisam gladna.
- Da upalim neku glazbu?
- Koju?
- Neku. Što želiš?
- Nemoj, morat ćeš ustati. Dobro mi je ovako.
- Uvijek čitaš novine dok piješ kavu?
- Da, pretplata, oldskul i to. Zašto?
- Ne, ništa, samo pitam. Danas svi bulje u portale, čudno mi je vidjeti te u toj pozi. Mislim, nesvakidašnji prizor u stanu osobe tvojih godina.
- Imam te neke svoje rutinice, pomalo ishabane, ali služe svrsi. Ovo bi bila jedna od njih.
- I što piše?
- U novinama? Tako, svakakve situacije sa svih strana bajnog nam svijeta. Što te zanima?
- Što prvo čitaš?
- Prvo? A ono... prvo ih mirišem, vidiš, ovako.
- Daj, ozbiljna sam.
- Nemoj biti... iako ti dobro stoji. Dakle, prvo pogledam naslovnicu, bombastičnost, katastrofe, ono što ti budi glad za još. Zatim prelistam sve u deset sekundi, brzopotezno prožvačem slike i velike fontove, takve stvari. Onda se vratim ponovno na start i čitam nekoliko redova od svega, pijem kavu, svira nešto mekano, pušim, mirišem svijet. Jutro je moje vrijeme.
- I uvijek na isti način, deset sekundi i to, ne čitaš prvo ono iza ili tako nešto?
- Uvijek isto, da, zato se i zove rutina. Ne volim dirati u dobre stvari, dobro neka ostane dobro. I, po mogućnosti, kontinuirano.
- Kao ona biljka u sobi?
- Hm... zanimljiva usporedba. Kao ona biljka u sobi.
Post je objavljen 03.04.2016. u 23:03 sati.