"Napredak" kroz travanj, mjesec s kojim se odavno ne volim
Jer teško je pratiti nečiji život ako se on uopšte ne odvija, osim u sopstvenom komentarisanju. Pa se onda, vrlo ljutiti, pitaju što ja to radim po ceo dan, dok hodam po ovim sobama i zagledam u prazne zidove. A samo ponekad, ako se umorim, sednem na jednu stolicu. Ja zaista mnogo u zidove svojih soba zagledam, kao da onde treba da ugledam nešto vrlo važno. Možda bi bilo pravedno da tamo pronađem mnoštvo fotografija iz svoje prošlosti, složenih po posebnom redu. A najvažnije, što bih onde želeo da spazim, to su prikazi događaja koji se uopšte nije odigrao, a mogao je.
Bora Ćosić, Nulta zemlja
________
u travnju 2011. napisala sam:
I.
Vrtnja. I bez početne točke, zagasitim vapajem, kao da će iskočiti iz tog centra jedne nježne pobune.
A gdje si otišao? To moje titravo iznutra ne može preskočiti plavo, prebrzo uništavaš...
II.
Rekla sam da sam religiozna i zatitrala ramenima. To je gotovo točno: izračunati prosječnu brzinu tvoje penetracije u dah, putanju od ključne kosti do uzdignutog vrha vrata, tog mjesta gdje te nitko nema više ili manje od mene. Opipljivo i nestalno.
III.
Gledam ju s ove svoje, druge strane. Klizi niz prostor, svemir joj upućuje naša beskonačjem udaljena tijela stopljena u jednu mušku, napetu točku. Gdje je on, pita se ta prozračna sjena i gleda me strahom. Gleda me strahom.
IV.
Plavo.
ČEKAM TE, I TO BAŠ ONAKO, ZNAŠ.
Pretvoriti se u maglu. Nikome ne štetiti svojim uplašenim omčama, čekati trenutak propusta, tu veliku moć kretnje.
Pa da uđeš. Da stvoriš čitav niz mojih izmaka, lagan od prokrvljenosti toplinom, onim istim negdje ustajalim Suncem nad kojim svemirski kopnimo. Previsoko.
Ili duboko, tik do mjesta nestajanja; ondje te čekam.
u travnju 2012. napisala sam:
JEDAN GLUPI ZAPIS
Mogla bih, i baš sve to, da.
I žao mi je, ne znam što se sada iznjedrilo,
tek jest to što pokrećem i zaustavljam kao da se igram vode,
kao da se privijam uz stijenke nečega što je živo i misli i stoji iznad mene,
kao da traje.
I onda spojiš te dvije usamljenosti u jednu jednostavnu kretnju,
probudiš jasnoću plutanja,
mekano je, čini ti se,
kao da se diše unatoč svemu. Da, tako ti se čini.
Jesi li to tada ti?
...
Ja koja ni ne raspoznajem svoj spol.
I otkada to bruji, to gonetanje sadizama, ta izabiranja,
dijeljenja i stišavanja trudova,
nešto što se promiče onkraj krikova i sačinjava te,
tu cijelu odraslost tebe, tebe požude, tebe smiraja,
tebe koja si ponovno teška i tjelesna i malaksala?
Ljepota je utamničena, trnovita kao da porađaš brezu,
tek tako, hvatajući taj kasnojutarnji trag, trenutak mokre kose,
tijela umornog od navlačenih razgovornih interpunkcija.
Odjave i prijave dana, trajanja, formi;
postala si svjesna poreza, nagomilanih kružnica,
sabiranja svih tih zvučnih kulisa,
i kao da bi bilo lakše nakon jednog pritiska
tog trošnog mjesta ispod pokrivača,
stvaranja zidina koje bi osunčano prkosile življenju.
Kao da bi bilo lakše izroditi gomilu.
ODSUTNOST
Razgovor je uvijek bio, ili možda, o nepoznatom drugom.
Nekada je bio o meni, o tom ja,
a tek pustiti glazbu riječi ne znači uvijek i govoriti o sebi.
Bismo li sada prepoznali razliku?
Puštajući te strane riječi da obgrle prostore tuđih potreba,
razmišljala sam o drugim stvarima, ljudima koje ne poznajem
i predjelima u koje još nisam zašla. Nije mi dopušteno.
Stiskala sam samu sebe uz jednostavnost nuđenih oblika,
širila te albatrose od nemila do nedraga kako me ne bi pogledali u oči,
a onda ipak spoznala: moralo se razgovarati,
pretakati u rečenice i dijelove koji se miješaju, probadaju,
projiciraju u slike i odraze, gomile bačenih energetskih titraja.
U ja. Stvoriti poluglas. Utopiti ga.
u travnju 2013. napisala sam:
NOĆNI PRIJATELJ
Uplovimo u tu novu igru, staru, ako želiš,
obilježi me kao dobrog znanca, krvlju i ožiljcima,
preradi me u odavno poznatu pogrešku, natoči mi ime,
siluj siluetu poniznosti koju noćas rasprodajem
jeftino kao nekoć, kao da sam to opet samo ja.
Bez pravila, što će nam, znamo se jače od preciznosti,
kao da si vlasnik kretanja, kao da znamo
te kodove posjedovanja.
Tvoje povodljive oči i noćas će odglumiti reprizu,
bit ćeš mi posrtanje, trag, ponovno to ništa,
taj podsjetnik da sam prerasla izdaje mesa, tužne etikete
koje ne pomažu, iznova precijenjene, nikad jasne.
I samo ćeš izdahnuti nakon mene, mirno, s tim lažima
za koje više nemamo vremena.
Krizno je.
PONOVNO
"Osjeti kratak oštar bol u gornjem dijelu želuca. Pa otvori usta kao da će kriknuti."
Zvonko Maković
Nije važno. Poslušaj, nekoliko je njih, razgovora, što nas zaobilaze bez najave i, pojavljujući se tako, bez najave i pristanka, ponovno nas stišavaju do mjesta s kojega smo krenuli. Nisam rekla ništa. Obilježila sam taj trenutak nazvan početkom iako nastavak ni danas nema točan naziv, niti naznaku, ime. Ništa.
A sluh vara, priznajem, dvosmislenost obilježava trajanje i više se niti to ništa ne može čuti. Praznina nakon riječi ne objašnjava kretnje.
I nije važno, govoriš si, iako jest, ali je i dalje premalo i nestaje. Ponovno te obuzima tišina.
u travnju 2014. napisala sam:
MARINA, REĆI ĆEŠ, TI SI JEDINA ŽIVOTINJA KOJU SAM VOLIO
Sada kada više ne znam što je ta jednina,
tko je Kain, a tko njegov Abel,
još manje kojemu to gradu otkapčamo remenje,
kopamo jame,
kada smo to istisnuli iz predgrađa giljotine, tijela i mirise
ni otkud nam ove bore u koje možemo, u koje moramo
ugurati druge pastire,
navijestiti im čekanje imena, stada i obećanih zemalja,
poslati im preko naših isušenih voda
tek taj svoj slavonski pečat,
njegove plave prozore.
I ta je propusnica, znat ćeš, teška od bedara i gušenja,
od te naše šutnje upisane u zidove, u svetost hrama.
Koža janjeta pamti.
PUKOTINA
Ozbiljno je, ne razumiju oni to. I onda taj osjećaj
ponovno sada kada bi ti se život mogao promijeniti
u sljedećih nekoliko sati, tek tako. Sada.
I kao da je još jedino moguće
pospremiti nekoga u pjesmu, razriješiti grijeha, pokopati,
sažvakati i ovu tek jednu od svakodnevica,
ugurati se ponovno u tu cameru obscuru,
ispirati pukotine tijelima. I tako godinama,
godinama.
Kao da je moguće pobjeći tom prostoru,
izmisliti još jednom sve.
UŽAS KRIVIH IDEJA
Jednom sam odrastala,
taj se proces činio mučno starim i sterilnim,
kao da sam rađala, konzumirala i zatim
probavljala
tu svoju ribu, svoju kost,
onu što se autoritativno spušta niz leđa
kako bi te zauvijek učinila svjetionikom,
Penelopom.
Svim drugim kostima unatoč.
u travnju 2015. napisala sam:
O PREDAJI
Bilo je teško, i još jest, držati glavu pod vodom
i lagati da je svejedno i baš dobro,
jezikom premetati neke krive riječi,
utapati ih u mutnim jutrima,
a pamtiti sve.
Jednako kao što bih oduvijek skrivala pjegice,
kao što sam ljude pretvarala u stihove,
kao što sam i nas upisala u prerano, u odjednom,
u sve što se u meni lomi,
u strah na strah na strah
ali tebi želim pričati, držati se za taj mrak
kojim nas muče, kojim nas cijede,
gledati bez skrivanja priču koja stvara
pucanja i predaje,
pa kada ti priđem, ja
tebi,
da ne uzmakneš kao inače.
Sada kada sam samo umorna od pokušaja,
kada su oko nas zvijeri, bodeži i led,
tvoje možda
i ova moja tišina što raste.
u travnju 2016. napisala sam:
KOJU VRSTU GLAZBE SLUŠAM
Ako ne izuzmemo razum,
kockamo se riječima kojima bih netočno
objasnila ove vibracije sadašnjosti.
ja sam osjećaj koji te vodi u nepoznato,
zvuk u podne kada se nemir materijalizira u osmijeh
pa sve tvoje dosadašnje navike
koje stanu u mojih metar i šezdeset
postaju polifone
S druge strane ulice prolaze bezvučni automobili
i više ih nitko ne može vidjeti.
ti si svaka nijansa proizašla iz dubine govora
kojim zapisuješ sve što sam htjela izreći:
da je ovo prvi put da me zapanjuje
nečiji glas, zvuk i vibracija riječi,
frekvencija kojom dišeš
Zrak je ljepljivo sličan nekom filmskom zapisu,
zaokuplja i oslobađa;
rekla bih da je startna pozicija
namjerno auditivno ozračena, tvoja.
Ja, vidiš, zatvaram oči u intimnim trenucima
jer odgađam nezaustavljiv prodor vizualnosti.
Slušam naputke, tragove,
spajam fragmente zvuka
koji mi se urezuje u kožu.
Takav od-do.
I prikrit ću pritom i tende i nazive ulica,
maskirati pomak minijaturom udaljenosti
između moje točke A i ciljane točke B.
Ne postoji to što ne mogu.
___________________________________
Zadihana, greška u postavkama, genetskom kodu, mazohistički od-do i vječni soundtrack (Tamara je i to oduvijek znala):