Komentari

zadihana.blog.hr

Dodaj komentar (14)

Marketing

  • Zadihana

    Nepodnošljiva lakoća postojanja.

    avatar

    29.04.2016. (14:22)    -   -   -   -  

  • Annaboni

    I neka čudna a moguća varijacija da se "probije" stvarnost trenutkom ne bi li shvatio tko si : onaj od jučer ili onaj, za kojega još ima nade

    avatar

    29.04.2016. (14:24)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Kako često nedostaje baš ta jedna, samo ta jedna riječ...
    a nema je.
    ...i to čekanje, za koje i ja tvrdim da ne postoji, da nikad
    nikoga ne čekam.

    avatar

    29.04.2016. (15:02)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    divna Kunderina rečenica... upravo tako... tada i čekanje
    postaje nepodnošljiva lakoća... :)

    avatar

    29.04.2016. (15:09)    -   -   -   -  

  • Livia Less

    Ova mi pjesma djeluje mistično i predivno, naravno.

    avatar

    29.04.2016. (15:25)    -   -   -   -  

  • Regina

    Meni je naslov ovoga puta sasvim dovoljan, iz njega slijedi sve ostalo, možda sutra..

    avatar

    29.04.2016. (15:39)    -   -   -   -  

  • Drevni vanzemaljac

    riječi su, ma kako bile lijepe, nešto što s prevelikom lakoćom poklanjamo, zato su prava dragocjenost šutnje koje možemo bez straha s nekim podijeliti

    avatar

    29.04.2016. (15:44)    -   -   -   -  

  • marionetta

    koliko je takvih zasebnih monologa izgovoreno u sebi, za sebe...a o drugome, za drugoga, s drugim...
    možda su čak i naše najiskrenije riječi upravo one prešućene.

    avatar

    29.04.2016. (16:09)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    hm

    avatar

    29.04.2016. (16:53)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    A mislili ste da ću zanemariti Njega konstantom pričom o Njoj? Nema šanse. Urban pjeva o Njoj, a kao da zapravo pjeva o muškom liku iz moje priče. Štoviše, taj mi je lik možda i puno kompleksniji i zanimljiviji od žene o kojoj pišem. Možda.
    Dakle...

    neka druga, stvar odluke, hrabrosti, svega i svačega. Nadam se: drugo.

    Lastavice, svi katkad prešućujemo one prave riječi. Ili, ako se i pojave, učinimo sve da se izgube u masi onih nebitnih.

    Dinaja, sama mi je došla ta njegova rečenica. Nekako je legla gdje joj je, čini mi se, i mjesto.

    Livia Less, možda je do njega. Teška je tema, vidiš i sama kojim se problemima iz teksta u tekst bavim, ali meni je nekako taman. Mogla sam ih izmisliti i drugačije, bit će dobro ako ovo do kraja ne bude tragedija :)

    Regina, postoji vrijeme kada se šuti, da. To vrijeme nekad "priča" glasnije od onog brbljavog, bučnog, pretjeranog.

    FreshCaYg, kao što sam napisala i Regini: najbolje vrijeme. Slažem se u potpunosti.

    marionetta, to mi je ovdje bila misao vodilja... vjerojatno je prečesto tako.

    shadow-of-soul, to bih i ja napisala kao komentar nakon čitanja :)

    avatar

    29.04.2016. (17:22)    -   -   -   -  

  • bromberg

    Kada zena pise muskarca, imam katkad zlocestu naviku nekako se apriori naoruzati kritikom tipa "normalno, promasit ce ga"....pa citanjem, ako mi je do toga, prikupljati dokaze, ali kod tebe ne, ti si pretvrd orah, mozes pisanjem secirati koga hoces i sto hoces.
    Ali fakat....te tvoje sfere literarnog interesa....apsolutno je nevjerojatno to more kojim plovis :)

    avatar

    29.04.2016. (22:42)    -   -   -   -  

  • SarahB.

    Muški diskurs uvijek mi se činio zanimljivijim, intrigantnijim, kao da zalazim u zonu SF-a, i to ne isključivo zbog nepoznavanja ili nerazumijevanja materije, nego zbog muške, vječne i neutažive potrebe da nam se prikazuju jednostavniji nego što jesu, tumačeći našu potrebu da ih shvatimo, običnom projekcijom naše vlastie kompleksnosti.
    Fakat mu je postala refrenom. Ne mogu iskazati koliko mi je drago zbog toga i koliko se tome nimalo ne čudim :-)

    avatar

    29.04.2016. (23:23)    -   -   -   -  

  • zen zi

    Unutarnji monolozi bez zadrške
    najopipljivije je što možemo uzeti
    pa secirati, prekrajati...

    avatar

    30.04.2016. (00:50)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    bromberg, toga sam se i bojala: da neću uspjeti ući u takvu temu i to još iz pozicije muškarca... onaj osjećaj kad misliš da čitaš tuđu vibru, ono što se događa iznutra i ono o čemu se baš i ne priča glasno, a onda to trebaš secirati, zapisati i još pokušati ne uprljati svojom (ako hoćeš - ženskom) vizurom. i zato hvala na pohvali, vjetar si u leđa definitivno :) i kad skiksam - slobodno upozori.

    SarahB., evo citiram te i memoriram: "zbog muške, vječne i neutažive potrebe da nam se prikazuju jednostavniji nego što jesu, tumačeći našu potrebu da ih shvatimo, običnom projekcijom naše vlastite kompleksnosti." volim kad nešto sročiš tako da mogu samo kopipejstati i kimati glavom. a često ti to tako napraviš :)

    zen zi, opasnost je imati pred sobom nekoga tko komunicira s tvojim unutarnjim monolozima... i hrabrost ostati u takvom dijalogu, raslojavanjem, seciranjem, krpanjem, osjećajem. a nije li takav dijalog, uostalom, najbolji od svega? i takve šutnje, naravno, od toga su prije svega one građene.

    avatar

    01.05.2016. (12:27)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...