Senzualnost je skrivena snaga u mome tijelu. Jednoga će dana izaći na površinu, zdrava i snažna.
A. N.
Pokušavala je iznova prevrtjeti u glavi sve razgovore koje je vodila s različitim sugovornicima u posljednje vrijeme, upiti sve razlike, uhvatiti bilo kakav opipljiv obrazac. Uspoređivala ih je s vlastitim unutarnjim monolozima kojima se bavila tražeći nijanse i sličnosti u iskustvima, bilo što opipljivo, svoje. Koliko takvih ogleda možemo nazvati autentičnom svojinom? Nabrojala ih je nekoliko, prepoznala namjere, stvar iskrenosti, valjda jedini prepoznatljiv obrazac.
Prisjetila se zatim riječi spisateljice kojima se redovito vraćala. Ignoriranje je postajalo nepodnošljivim teretom. Prethodno je valjda i trebalo proživjeti sve one snažne prijelome koji su ju vodili do unutarnjeg uvida, ali njoj je vjerovala. Postoje vremenski periodi u kojima to radiš, htio ti to ili ne, a zatim slijede prepoznavanja i nužne promjene.
A ona je, jednako krhka i jednako neprijemčiva za bilo što što bi se smatralo isprobanim, uvriježenim, (samo)nametnutim, na prvu riječ i prvi pogled bila jednako snažna, distancirana, pomalo izgubljena. I ona se zaljubljivala u pukotine i jedino njima vjerovala prezirući bilo kakav oblik statičnog savršenstva. Voljela je mane. S njima se nešto još može, pomoću njih zna graditi.
Zatim je prestala lagati ljude i sebe. Tek tako.
***
Preskače obruče, zvijezde su večeras nešto glasnije nego inače, a tanak ju sloj prolaznosti na licima sugrađana, čak i usred odbijanja igre svjetla i sjene pomiješane s ljudskim kretnjama, večeras ne umara.
"Nikada nije bilo lakše boraviti izvan granica navike" - pomislila je sjedajući u tramvaj.
***
- Ok, čitao sam ju i imam problem s tim. Ne znam, bi li ti rekla da je bila površna osoba? Ono, dođeš, uzmeš, doživiš, odeš. A kao kopala je po dubinama. Ne znam. Jesi li ti?
- Što, tako ju doživjela?
- Je li tebi to površno?
- Ne, nije. Meni je skroz jasna. Nikada zapravo ne želiš povrijediti ljude, mislim da ona to nije radila. Davala je sve u trenucima koje je dijelila s njima. Doduše, tražila je svemir u banalnostima i time možda povrijedila ponekad prvenstveno sebe, ali to ju ujedno nije lišilo uživanja u svim detaljima i vremenskim rokovima. U sebi, drugome, u svemu što ugrađuješ u takve trenutke.
- A ako osoba s druge strane kaže nešto što će djelovati kao da te ne vidi zapravo, kao da ne vidi ništa od svega što ti radiš, doživljavaš, dijeliš?
- Evo, mogu se prepoznati u tome. Recimo, katkad to tako djeluje na van, ali i tada moraš znati da gledam u predjele koji se kriju čak i unutar jednog jedinog pogleda. U njegovoj srži. I da vidim sve tvoje u svakom trenutku, ali vjerojatno najviše baš onda kada misliš da nas nema. Jednostavno znam da ništa ne znam o mnogim stvarima pa se i ne bavim velikim pričama, one se ionako događaju same od sebe, dok se čini da ne gledaš, dok ne kontroliraš i ne planiraš. Ne vjerujem u drugačije načine upoznavanja druge osobe, više ne. Uostalom, na takve stvari i ne želim utjecati, čak i kada bih mogla.
- I to je tebi ok? Takav zalet u život, u drugoga bez nekog logičnog predumišljaja, strategije, bez obrane? Pa tko to još radi osim tamo neke francuske frikuše?
- Naučila sam da drugačijim načinima baš i ne dotičeš život, rušiš prije negoli gradiš, cviliš više nego što dišeš, ne uživaš. A koja je onda poanta ako ne osjetiš stvar do nožnog palca, dubinski? Propuštaš možda trenutke koje vrijedi pamtiti, kužiš? A kad se o vremenu radi, više volim njegove najbljutavije dane negoli njegovu oponašateljsku formu. Naučiš možda na teži način kako sve to funkcionira za tebe i naučiš tko si u svemu tome. Svi kad-tad nauče.
- Ne znam, idejno je sve to u redu, ali čitajući njezine riječi pitam se je li izvedivo. U stvarnosti mi njezin život izgleda moguć ukoliko eventualno ne bih radio ništa. Ovako kao ona... hm. Mislim, svaki trenutak može biti tvoja najveća pogreška, doslovno, zato ne znam vjerujem li uopće u mogućnost ignoriranja te činjenice.
- Mislim da do takve vjere u svoju bit dođeš ili brutalnim radom na sebi, na koji god način, ili autodestrukcijom od koje s vremenom ubiješ sve maske. Ili sebe, razumije se. U protivnom odustaneš i otupiš, što je zapravo jednako smrti. Nije njezin život toliko čudan, samo je put do takvog povjerenja u sebe paklen i traje, sigurno da traje.
- A ti?
- Trudim se, danas više negoli ikad. Kad se nađem u starim principima ponašanja, onima koji nisu istiniti za mene i umanjuju mi tzv. autentičnost, najprije proizvodim tišinu. Moja je prisutnost tada uglavnom jako low, to izgleda doslovno kao da me nema. Recimo, kad primijetiš da šutim, tada je sve i dalje važno i sve se i dalje događa, samo nisam prisutna na isti način, način na koji si možda navikao. Mislim, sve se pritom i dalje verbalizira, ali nekim meni puno stvarnijim načinima, koliko god to možda apstraktno zvučalo. Znam samo da stvari nikada nisu same sebi svrhom i da se sve što proživljavaš mora ugraditi u osjetila, prevesti u misli, uliti u iskustvo, a tek onda možemo zapravo pričati. I možemo se (pre)poznavati.
- A one moje sirote biljke i dalje šute.
- Dobro da si ih spomenuo: šute i prisutne su. Vidiš, zapravo je sve skroz jednostavno. Čak i francuska frikuša.
***
Bilo je hladno i trebala je poći.
Noć se prikradala stvaranjem detalja u koje je još večeras trebalo iskoračiti, presvući sve staro u riskantno novo, ili barem drugo, ako je još ikako moguće.
I disalo se. Ljudi su se izmjenjivali, kulise dobivale ukrase, a vrijeme diktiralo njezine korake. Jedna od onih večeri za koje želiš da traju vječno: proljeće koje prodire u misli, u pregibe njezinog tijela koje je još mirisalo po njegovim rukama, u donedavne radnje koje polagano postaju uspomene, zatim ritam prostora koji čini da joj se koža naježi pri svakom oštrijem skretanju ulice. Podsjetio ju je na njega, zatim na grad, na udubine kojima se još može ići i tragati, čak i pronaći.
Spustila je pogled prema smjeru odakle je odjednom zamirisalo cvijeće i ponovno se mogla zagledati u daljinu bez osjećaja gušenja. Kao da je oslobođenjem od prošlosti budućnost ponovno postala blaga i pitoma riječ, nešto na što se i dalje moglo zažmiriti i nešto s čim se ujedno moglo hodati ukorak.
Da, davno je pročitala njezin citat, a dobro staro vrijeme baš i nema puno novog za reći. Odmak je napravio tek uvid u usporedbu, sličnost, u rastuću potrebu za dinamikom. Tada je bilo potrebno znanje pretvarati u praksu, u vlastite boje, danas jednostavno zna. I to je, vjeruje si, sasvim u redu.