nastavak priče.
dok se ona bavi seciranjem sebe,
on:
Nije ti jasno.
Pokreće ti krv na davno zaboravljenim mjestima,
jutarnja kava ima bolji okus,
možda čak zdravije jedeš
i kiša ti je iznova podnošljiva,
ugodna,
gotovo da i ne primjećuješ izostanak boja
dok se lažno smiješ trideset puta dnevno,
nepotrebno i svakako beskorisno,
jer u prostoriji nema nikoga osim tebe.
Ušulja ti se neprimjetno u svaku pjesmu
pa te pucaju i tuga i ljutnja i nesanica i strah
iako bi sada sve trebalo biti
vrlo jednostavno,
nadohvat ruke,
udaljeno za samo jednu ispisanu rečenicu,
tek za jednu riječ.
Zamjećuješ da tvoje navike više nisu samo tvoje,
netko ih prisvaja ubacujući se nametljivo
u sve tvoje razgovore,
u bojne redove među lako probavljivim sugovornicima,
nikada vidljivo prisutna i nikada do kraja jasna;
u tvoj mobitel koji je i dalje vrlo tih
i zbog kojega ne znaš
jesi li sve to zapravo izmislio
sanjajući snove koje nikada dosad
nisi pamtio.
Zatim lakonogo prešetava tvojim planovima,
useljava ti se u poznate, poslovično prazne sate,
još do jučer ugodno i pitko predvidljive,
danas vrlo mučne,
bolno rastegnute.
Vidiš ju u vlastitom odrazu
onda kada si nikakav
i kada ne bi volio da te itko vidi,
pogotovo ne ona;
vidiš ju kako hoda tvojim teškim koracima
usmjerenima i dalje nikamo
iako bi ponekad,
tek ponekad i oni htjeli
osvijestiti odredište.
Ulazi i u tvoje rijetke trenutke lakoće,
one koji te obuzimaju bez razloga,
kada se svakodnevica čini smislenom,
čak izvedivom,
pa se ubacuje u filmove kojima si kratiš vrijeme,
a koji odavno nisu dovoljni
za njegove sve veće prohtjeve;
u čekanje
iako si govoriš da ti nikada nikoga i ništa
ne čekaš,
u sve tvoje svjesno odrađeno sabotiranje
koje ti se nameće svojom logičnošću
i lakoćom izvedbe,
u sve one druge i drugačije, a tobože slične žene,
u mnogo jednostavnije i dostupnije priče,
u svako tvoje prokleto nedjeljno popodne.
Pa ju poput refrena koji ti ne ide iz glave,
poput žudnje za zaboravom ili dobrim osjećajem
nakon napokon prospavane, trijezne noći,
zamagljuješ u danima,
postajući razdražljiv i na sam spomen njezinog imena,
dok ona i dalje vratolomno zaobilazi
i tvoj oprez i postavljene prepreke,
sve tvoje zamke
i sve podmetnute testove,
dok razumijevanjem diše u tvojoj umornoj koži,
pod tvojim grubim prstima,
zbog čega si ujedno
i ljut i smiješno zadovoljan.
I kao da upravo takva bolest,
takva zaraza, pošast
i potencijalna borba za vlastiti život ili smrt,
nekim drugačijim ljudima predstavlja
nešto posve normalno, jednostavno,
nešto što bi čak bilo
podnošljivo trajno,
pa ti nije jasno
kako ti se nametnula unutar ideje
da si na trenutak ili dva
možda i uspio postati
netko drugi.
____________________
Post je objavljen 29.04.2016. u 14:14 sati.