Ako ne izuzmemo razum,
kockamo se riječima kojima bih netočno
objasnila ove vibracije sadašnjosti.
ja sam osjećaj koji te vodi u nepoznato,
zvuk u podne kada se nemir materijalizira u osmijeh
pa sve tvoje dosadašnje navike
koje stanu u mojih metar i šezdeset
postaju polifone
S druge strane ulice prolaze bezvučni automobili
i više ih nitko ne može vidjeti.
ti si svaka nijansa proizašla iz dubine govora
kojim zapisuješ sve što sam htjela izreći:
da je ovo prvi put da me zapanjuje
nečiji glas, zvuk i vibracija riječi,
frekvencija kojom dišeš
Zrak je ljepljivo sličan nekom filmskom zapisu,
zaokuplja i oslobađa;
rekla bih da je startna pozicija
namjerno auditivno ozračena, tvoja.
Ja, vidiš, zatvaram oči u intimnim trenucima
jer odgađam nezaustavljiv prodor vizualnosti.
Slušam naputke, tragove,
spajam fragmente zvuka
koji mi se urezuje u kožu.
Takav od-do.
I prikrit ću pritom i tende i nazive ulica,
maskirati pomak minijaturom udaljenosti
između moje točke A i ciljane točke B.
Ne postoji to što ne mogu.
Post je objavljen 12.04.2016. u 17:50 sati.