Bilo bi to prelaženje iz riječi u geste: negdje su se na tom putu ogolili do suprotnosti, zatim su se nečija leđa polagano odmaknula od zida okrenuvši se u smjeru borbe.
Direktan pogled u oči, okret, potom čekanje.
Nečiji su se prsti toga trenutka spustili niz nesigurnu površinu, pretvorili glatkoću u brazde, kružne rute, usporeno kao da osvajaju neistraženo područje nekog pradavnog mjesta radnje, osvećujući izgon kojemu se, sada ponovno osnaženi, vraćaju.
Zaustavila je dah, zaklopio je oči; otvorila je usta, preduhitrio je krik.
Svjetlo je postajalo sve jače kako bi mrak nesmetano ulazio u njegove pore. Skupljajući povremenim odgodama dah i snagu za kasnije, konačno su se oborili davno dodijeljenim ulogama. Bilo je potrebno tek tih nekoliko iskoraka prema tijelu kako bi se došlo do vlastitog centra, do žarišta sada kompletirane cjeline. Njezino je pritom klonulo u stranu, napravilo lagani odmak, zatim pratilo nove upute.
I sve ispočetka: od-do urušavanja koji ti ulazi u nosnice, hvata te za riječ i strah, oduzima ti prednost gomilajući svojine u tvoje pokorene gradove.
Posljednji dio pogodbe govori kako sada napokon možeš sve. Možeš, primjerice, spojiti dvije krajnosti u taktilnost jedne cjeline, spoznati da svjetlo uvijek korača prema svome mraku te da se mrak redovito ojačava svojim svjetlom. I vrlo jednostavno, od riječi do geste.