tko to još radi danas? Ostavljam ga ispod vrata, znaš da volim vidjeti vlastite misli kako se igraju slovima. Ionako mi je usput i ovaj mimohod dok izlazim iz krcatog kazališta i najsnažnije ne volim glavne glumice, sada dok završavam s kostimima i nosim svoju verbaliziranu nagost ravno do tvojih vrata.
Najmanje pričam govoreći napamet sve one naučene tekstove i zaista je lijepo za promjenu odmoriti.
Htjela sam ti pisati i ranije, ali omakle su mi se naučene geste, čekala sam i predugo da se i posljednja od njih ugasi, da jedna po jedna polako nestanu. Njihov me teatralni odlazak iscrpio.
U konačnici, sada to znaš, najdraže stvari radim upravo onda kada ih radim mirno i nenametljivo.
O tome i njima pričam šutnjom, njima koje vole moju hinjenu buntovnost. Bila bi to ujedno i jedna od mojih prvih uloga, beskorisna kao i sve ostale, ali čime bi se inače branila ruža osim tim jednim upornim trnom?
Drago mi je da me ne znaš takvu. Za tu sam ulogu pobrala mnogo ovacija, nakon čega bih otišla u toalet povraćati i tako u krug.
Nitko ne bi primijetio.
Zatim bi sve bilo pod kontrolom, mogla sam iznova jasno vidjeti tuđe želje, prepoznati im namjere, stati u kostim koji bi tada najviše tražili.
Da, drago mi je da me ne znaš takvu i da je ovdje to suvišno.
Vjerojatno sam ti smiješna, znam, i sebi sam isto: gledam se u ogledalu, bez odjeće i šminke, ožiljci se više i ne vide, nešto se i s njima dogodilo. Valjda koža sve upije, potisne, ona ima tu neku upornu moć preživljavanja. Uostalom, budi se proljeće i kao da se sve odvija brže, kao da me sve suvišno zaobilazi i puni novom, obećavajućom energijom. Možda i imam neke odgovore. Napokon, zima je trajala tek nekoliko desetljeća previše, čini mi se da sam ju previdjela onako stopljena s nagomilanim pokrivalima. Sve doživljavam s prevelikim zakašnjenjem, reakcije me tek susreću i ostavljaju nedorečenom, spomenula sam ti da mi je to mana.
I zaboravila sam ti reći da mi nisu uzeli ponos na pozornici, nitko od onih najupornijih; naprotiv, vratili su me pljeskom meni samoj, ti isti glasni promatrači koji su me kritizirali i mijenjali za jeftine razbibrige u kazalištu tik do mog, koji su se mojim izlomljenim osmijesima hranili kao manom i kojima sam se ogolila do one žene koju zapravo nosim u sebi.
Ionako ju nisu prepoznali.
Da, istina je, i ja ponekad plačem, u pravu si, a posebice nakon takvih stvari. No i to je dio scenarija koji mi više ne služe ničemu pa sada koračam bez njih, znam ih napamet. Zato im i ne pričam o tužnoj misiji prelaska iz jedne predstave u drugu, o svom velikom, briljantnom talentu. Mislili bi da sam ponovno uzela neki od kostima, našminkala se bojama koje nam u tom trenutku odgovaraju i koje su nosive ove sezone i s povezima oko očiju iznova tapkam u njihovom mjestu.
A, vidiš, to bi bilo krivo, sve bi to bilo i dalje krivo i skupo plaćeno iako mene, kako znaš, novac baš i ne oduševljava. O njemu ionako nemaš vremena misliti izmjenjujući tražene uloge.
Sada je, dakle, povoljno vrijeme za otići u suprotnom smjeru i tek koračati, pokušavati iznova ugrijati promrzle ruke: najčešće govore istinu i ne daješ ih svakome. Doduše, tebi sam dopustila da zaviriš u sve to iako ih uglavnom skrivam, one me prve izdaju.
U mom je suviše prozračnom životu sve to sasvim dovoljno za spuštanje zastora; ionako im ne pričam o stvarima koje ne bi razumjeli, koje nisu dio scenarija. Tebi mogu, ne pitaj me zašto, suvišna su sva pitanja za koja osjećaš odgovor.
Na kraju predstave može se neprimjetno izaći na zrak, izbjeći stišavanje pljeska i one tužne fajronte nakon paljenja svjetala. Zatim uzmeš cigaretu, udahneš dim večeri i zakoračaš u njezinom poznatom ritmu, uglazbiš tijelom nešto od spomenute dosade.
A ti, ruta, autocesta i melodija koju pjevušim... ne moraš brinuti. Neka ti to ne bude na sablazan jer ne bih mijenjala baš ništa, prvenstveno ne tebe.
Htjela sam ti reći i da nema veće snage od one koja dolazi nakon spuštanja zastora i svih naučenih tekstova koje napokon možeš baciti iza prvog ugla. Posebice nakon bježanja od iznošene kostimografije kada ti preostaje valjda još samo ona posljednja koju nosiš kako bi se branila od vanjskog svijeta. Nju skidam u ovom mimohodu ulicama, smijući se pritom glasno i gaseći svjetla u mračnim naseljima. Sada sam to opet samo ja. Ti ćeš znati.
Stavljam ti pismo ispod vrata, čujem korake, zvonim.
"Nisam puno zakasnila, nadam se. Znaš mene, negdje sam se opet na trenutak izgubila, zalutala. Ali evo, tu sam."