Zadihana

Kada se na raskrižju nalazi
sva sila razloga i petlji za izmake
pa dišemo svatko na svojoj strani
svijeta i svjetla,
kada te suhoća prostora
pokušava vezati za podnožje prolaznih brodova
i reže privremenošću razgovora i ljudi
u prostoru koji ne zna postati tvoj,

vidiš, osobito tada
jedna naizgled malena osoba
postaje David za dvoje,
onaj koji protiv svih zakona fizike i logike
odbija tuđe udarce
ne uzvraćajući im istom mjerom
i ne prestajući tražiti istinu
skrivenu i u najsnažnijoj buri
tvojih misli i postupaka.

Za dvoje.

Koja će duša previdjeti Sunce
koje smo tako stvorili?


___________________


O Suncu iznutra:

nastavak priče.
gradski duo,
dijalog,
finalni zvižduk.



Sjedili su svatko na svome kraju sobe.
Nije htjela da ju gleda u oči. (Nije ju gledao u oči.)
Nikakva ranija upozorenja nisu pokušavala zaustaviti dolazak riječi:
ovdje nema ničega. (Odavde se mora pobjeći!)

- I pustit ćeš me? Tek tako? - pogledala ga je ravnodušno.

Glupo pitanje, suvišno prije svega, postavljeno tek kako ih zaglušujuća tišina ne bi dokrajčila, kako bi se nešto ipak odvijalo, podsjećalo ih da su im tijela i dalje ovdje, da je soba pristupačan kavez kojemu se još moglo vjerovati, barem na trenutak ili dva.

Nije bila prisutna, znali su to i jučer, možda nije prisutna već mjesecima, a možda se tek odmarala, liječila, vraćala samoj sebi. On s tim ionako nije imao ništa. Bio je, doduše, jednako hladan i jednako nedostupan, glumio nešto što mu je savršeno pristajalo, a što zapravo nije imalo nikakve veze s njom. Nešto s čim se nije mogla povezati.

I je li, u konačnici, odustajanje od pokušaja baš toliki grijeh? Ona bi redovito najavljivala hvatanje zraka prije negoli bi se stropoštala natrag u svoju ishodišnu točku, u mekane predjele u koje već dugo nikome nije davala pristup, posebice ne nekome tko ju ne bi dočekao pri padu, pri slijetanju. Od takvih se ljudi odavno umorila, od ljudi kakav je bio i on, čovjek s kojim je dijelila tek prostor jalovog preživljavanja.

- Svejedno, razumijem te - izjavila je pomirbeno. Nije bilo potrebno, nije zaslužio njezino razumijevanje. - Tvoji su mi postupci više nego jasni.

- Da, tebi je uvijek sve jasno - bio je uobičajeno otresit. - A kako je to njemu uopće uspjelo? - upitao ju je zatim glasom kojim je neuspješno pokušavao glumiti pribranost, ostajući i dalje stran, dalek i nedostupan, osim što ga je sada krasila i doza natjecateljskog sranja koje joj se gadilo.

- On nije bio toliko hladan, barem ne prema meni - zagledala se u daljinu, u sve ono što je disalo negdje daleko od njezine gradske perspektive, daleko od ove sobe i tužnih pokušaja dijeljenja nečega što zapravo uopće nije mogla dijeliti s njim.

"Imena su ono što se ne dijeli. A nas ih dvoje ionako nemamo."

Šutio je.

Nije joj bilo lako. Prekidala je odnose i ranije, zaboga, to je nešto u čemu je bila ekspert, ali svaki je put bilo jednako nepodnošljivo. U mislima je nabrojala četiri ljubavne veze vrijedne spomena, odnose u kojima se našla jednako kao i sada - zatvorenih očiju i otvorenih ruku, sve može, budi kakav hoćeš, samo za taj osjećaj, za mogućnost iznenađenja, za nekakve datume početaka, zatim krajeva, uvijek isto, ali ne i dokle hoćeš, četiri prekida, četiri odlaska. Da, u tome je bila vješta.

Četiri. Pamtila je i peti i šesti i sedmi, one koje ne stavljaš pod službeni broj, nekakav mjerljivi od-do. Ili možda tek dva vrijedna spomena. Možda samo jedan. O tome, uostalom, ne priča.

I zar je, u konačnici, i bitno? Svaki bi broj, razumije se, na kraju prekrižila, one koji nisu bili tek broj pohranjivala bi u prostore pamćenja, puštala vremenu da ih bezbolno obilježi, da postanu uspomena vrijedna osmijeha i sjećanja.

Ono što ju je razlikovalo od većine njih jest najobičnija hrabrost: znala je prepoznati vrijeme u kojemu zapinju, trenutak kada trebaš otići jer si više ne znaš osmisliti dovoljno dobar razlog ostanka, nešto suprotno inercijskom vegetiranju. Pa, evo i sada, pogotovo sada kada nije postojalo ništa što bi pravdalo, taljigalo, hranilo odnos tužnih lokalnih stranaca, ona je bila ta koja je to morala izreći, srezati, maknuti se, otići daleko, ponovno disati.

- Stvari su postale besmislene, same sebi svrhom, a, prije svega, tek to: stvari. Odnosi-stvari - rekla je kako bi izbjegla daljnji razgovor o svojoj prošlosti.

I dalje je šutio.

Soba.
Gušenje.
Prije toga trud.
Njegovo kašnjenje i zatvaranje.
Njezine najave, brojevi.
Jednostrane emocije,
soba.
Gušenje,
prije toga trud.
Njezina praznina.
I kašnjenje.
U konačnici zaborav.

"Ne razumijete vi ništa", pomislila je zagledavši se u svoje ruke. "Prije svega ne znate biti iskreni prema sebi. Ne znate baš ništa."

Uspjelo joj je, da: prevaliti se preko svojih rubova, prekinuti uzročno-posljedične veze, logiku kraja, voljeti, pobijediti rok trajanja. Znala je da može. Znala je i gdje ne može. Dva puta previše gledala je kako netko odlazi, kako netko loše odlazi, zatim zapamtila kako se preživljava ostanak. I ne, nije bila dobra u tome, ali priznala si je da je postajala sve bolja. I da sve lakše odlazi, sve teže ostaje. Da ima plan ne osvrtati se za mjestima na kojima nema ničega.

Šteta po okolinu bila je obrnuto proporcionalna šteti unutar nje; znala je da odrasta, da je zrelija nego prije i da se svaki put pri sličnom padu čovjek upoznaje malo bolje. A upoznaje i njih, nažalost.

Statistika i odgovori na njihova glupa pitanja pogriješili bi svaki put, osobito kada ju je pokušavao "obraditi" netko kome takav pothvat zasigurno ne može uspjeti jer mu nedostaje emocionalnog kapaciteta i drugačijeg uvida u promatrani objekt. Hladni, zazidani ljudi to jednostavno ne mogu.

"Objekt", nasmijala se. "Da, to sam u njihovim analizama: projekt, objekt, laboratorijski zamorac, nešto što se pokušava svesti na prazne natuknice. Ne netko, nešto! Semantičke natuknice pod rednim brojem, naravno, popis podobnih i nepodobnih osobina nakon kojega bih sa zadovoljstvom uništila svaku smišljenu hipotezu svoga dragog sugovornika. Toliko vam još dugujem, zar ne?"

Preračunat će, dakle, ovaj i svaki sličan vakuumski od-do u godine i pričati o scenarijima. Bit će to zadovoljavajuć odgovor na pitanje "Kada si posljednji put s nekim...?", a život, onaj za koji ju nitko neće pitati, odvijat će se, logično, negdje između. U ovim bi godinama to već odavno trebali znati. I zaista, nitko te više ne pita kako se osjećaš nakon što ustaneš, kada si posljednji put zaista voljela, kakav je osjećaj iznova se izgubiti nakon što si se u nekome pronašla, jesi li pogledala film "Sati", koja te knjiga najviše slomila nakon njega... i kako si preživjela. Kako si udahnula kasnije, kako si koračala, kako si se ponovno sastavila.

Ipak, pitanje "Kako je njemu uspjelo?" imalo je smisla više negoli bilo koja njegova ranije izgovorena rečenica.

Doduše, pitanje na koje nije znala odgovoriti, tek nešto petljati riječima, no i to je bilo bolje i iskrenije od bilo čega što bi ikada mogla reći o sebi. Jedno od onih koja zapravo i nisu tražila matematički točan odgovor, ali je katkad bitno izgovoriti ih, zatim pustiti da ostanu u zraku, ometu krvotok, izranjavaju zidove, pokidaju posljednja utočišta, dokrajče i ono malo što su izgradili.

Apokalipsa koja to zapravo uopće nije. Nakon svega, barem je to o sebi znala.

- Nije bio hladan?

- Ne. Mrzim hladne ljude, ako baš želiš znati. Prezirem ih.

- Da, taj mi je dio jasan. Nego, gdje je sada taj on?

- Kako to misliš?

- Gdje je sada taj gospodin toplina, gospodin emocija, gospodin imam-tvoje-srce-i-mogu-raditi-s-njim-što-god-hoću, pa i sjebati svakog sljedećeg debila koji ti se približi?

- Krivit ćemo moju prošlost za ovaj scenarij? Uistinu?

- Krivit ćemo scenarij. Nekoga želim kriviti, kužiš? Imam to pravo.

- Pravo? Onda slobodno okrivi nas. Doduše, možeš slobodno okriviti i samoga sebe. Ti to možeš podnijeti, zar ne, tebe ionako ništa ne dotiče...


***


Izašla je na zrak. Htjela je popraviti maskaru, ali zaboravila je ogledalo na stolu pored biljke. Da, savršeno patetičan trag za kraj. Na ogledalu je bila naslikana pin-up vještica, metla, šešir, osmijeh, tamna kosa, sve na svome mjestu.
Noć je bila topla, mirna. Osjetila je stari osjećaj u kostima, najezdu uspomene na nekadašnju sebe. Napokon, bila je iznova slobodna osjećati, sada joj je to konačno bilo dopušteno; ponovno topla, nježna, miroljubiva. Ponovno svoja.



The end.


___________________________


osjeća se:

nastavak priče.



Ja sam pisac, govorila bi im,
a pisac mora imati pohranjene
svjetove, samo svoje daljine,
one iste koje će povremeno
vaditi iz mraka, čuvati od zaborava,
ogledati se u njima
kada sve oko njega zapne,
kada se zamagli ili nestane
na trenutak ili dva.

nastavak priče.
ponekad razgovaraju bez izgovorenih riječi
ne znajući da su postali
pitanje života ili smrti.

iznutra
i dalje nemaju ime
iako je i ono,
moguće je,
slano.



- Kako zapisati, kako poslušati
pjesmu koja će te rastopiti do kapi,
do njezinog samog kraja,
do silaska u tišinu;
kako ju završiti, kako završiti
bilo što takvo,
takvu jednu priču?


Takve priče nikada ne završavaju, rekla bi mu.


- I zatim,
kako ponovno prizvati, kako preživjeti
taj jedan trenutak čiste ljepote,
a ne umrijeti/ne umirati
(svakim sljedećim)
u svakom sljedećem
koji to nije?


Jednako je i s ljudima, znala je,
ali mu o toj (svojoj) priči
nikada nije pričala.


Odgovor se, naime,
nalazio iznutra,
skriven od svih onih
kojima ga je prešutjela:

nastavak priče.
njezino prostorno vrijeme.


Odličan Alessandro Baricco objasnio bi to ovako:

nastavak priče.
on zna tko je ona.
ona tek povremeno ugovara sastanak sa sobom.


Umjesto kući, kako je rekla, otišla je na još jedno piće. Sama.

Smijala se, znala je da se primijeti. Gledala je svoje ruke, čašu ispred sebe, glatkoću i njezin elegantno hladan susret s usnama, ispijanje tekućine što ju je podsjećalo na ritmičnost disanja. Pripitost i mračan otisak žudnje ovješen po ljudima oko nje potvrđivali su joj da je vatra i dalje tu; osjećala ju je u pregibima, noktima, u grlu, u svim riječima koje ne smije nikome izreći. Ona jedina ne prestaje. Primirila se promatranjem svega što ju i dalje ne pokreće, ne nju koja, izmičući svojoj neprekidnoj gladi za životom, jalovo glumi nekakvu drugačiju, pitomiju sebe... otkad ga nema.

Treba nam samo jedna jedina rečenica, htjela je izgovoriti onoga dana kada se opraštala s energijom koja bi ju obuzimala svaki put kad bi se pojavio; istom onom zbog koje nije mogla disati niti se pomaknuti. I nije to bio strah, tek poznata paraliza i staro gušenje, utapanje u onome što ju je nadjačavalo još od prvog susreta.

Prodor emocije koja se pretvori u prešućen krik pa djeluje kao da odjednom ne osjećamo ništa jedno prema drugome, kao da nas je dotaknula realnost koja tek naizgled nadvladava san i ludilo, sve ono što je i dalje pohranjeno u nama, našim ramenima, kretnjama i pretrpljenim satima. Čak i u onom prokletom "nema toga što ne mogu".

Zatim je po staroj navici odlutala u prostor zarivanja svojih očiju u poznato tijelo i njegove pročitane namjere, u traganje kojemu su odavno postali podređeni, a koje je sada činilo da se posvuda maskirala u prijateljicu, podršku i progutan bijes, u zvijer, zmiju, anđela, roba ili koju god već ulogu u tom trenutku netko trebao.

Nije mogla disati od svih tih žena u sebi. Pred njim je bila i naga i nježna i gruba i agresivna, ujedno i zatvorena i otvorena, kompleksna i jednostavna, svoja. Jesu li ikada uistinu povjerovali da se iz toga može izaći? Stvorila ga je, zatim je on stvorio nju, kasnije su živjeli s tim neuhvatljivim slikama, najstvarnijim verzijama onoga što su bili u stanju postati. San i java, nešto kao smisao i nedostajanje, jednako kao i ono uporno traganje za svojom izbjeglom polovicom.

Udarci postupcima ili riječima, prizori borbe i manipulacije, glupe laži izrečene iz straha i svi oni silni izmaci i pokušaji prelaska u "svejedno" samo bi potvrđivali kontinuiranost želje, stabilnost trajanja unatoč svemu što ih je razdiralo: zavoljeli su međusobnu predanost tim slikama povremeno tražeći predah, intrigirajući jedno drugo snagom i voljom za nespretnim nastavcima koji su ih, vjerovali su, morali dovesti do ideala, vrhunca, do opipljivog smisla. Uzimali bi pritom jedno od drugoga emotivnost, vid i vrijeme, izgrađivali se grabljenjem, hranili bježanjem; i voljeli se, da, to su si morali priznati iako često ni sami više nisu znali zašto.

Znala je da je odavno mogla popustiti, djelomično i jest, pa čak i sada, promatrajući tijela oko sebe, sve te ljude u zagrljaju dodirima kojima nisu znali razgovarati, znala je da dopustiti si slobodno plutanje mislima, pitanjima i rukama može samo na jednom mjestu.

Ne znam kako preživjeti tebe u sebi, pomislila je dok je odmicala praznu čašu i ignorirala nečije pozive. Prepustila se samotnoj večeri u polupraznom gradu, ukradenom vremenu u kojemu nikome ništa nije morala objašnjavati te se nesmetano bavila vlastitom podvojenošću bez ikakve grižnje savjesti. Znala je da iskrenije od tih povremenih procjepa još uvijek ne može.

Želim ti reći još nešto, nastavila je imaginarni dijalog nakon što je konobar zamijenio praznu čašu sljedećom, ispunjenom do samog vrha. Otpivši gutljaj kako se tekućina ne bi prelila preko rubova, zagledala se u nepoznate muškarce za šankom. Kada me kradu, ili to tek pokušavaju, osjećam još samo ravnodušnost klauna koji maskama skriva vlastitu nemoć, činjenicu da u mislima i u svemu što će useliti u svoje riječi, usporene kretnje i lažni smijeh i dalje postoji nekakav stvarni iako umorni ja, tužni vladar parade ovim praznim prostorima.

Pa kada te napokon i nađem među svim tim riječima koje im prešućujem, koje zdrobim među usnama kako ne bi iskliznule nakon jednog pića previše, pretvaram se u rastuću prepreku, u frigidnu ženu koja više ne boravi u sadašnjosti, vođenu opipljivom željom za daljinom koja od nje i dalje može raditi što god hoće. Odana valjda još jedino toj vezanosti, mjestu kojemu ne smijem glasno izgovoriti ime, ne mogu si ne priznati koliko me ljuti što upravo ti posjeduješ sve što je u meni neprevodivo na tuđe jezike.

Zapalila je cigaretu, prepoznala pjesmu koju su puštali, zatim je zatvorila oči. Dobro je, sve je dobro.

Ne, naravno da nije dobro, pobunila se dok je pogledom pozdravljala poznanicu. Kimnula je nazdravljajući joj iz daljine. Vidiš, ovaj mizantrop koji povremeno zavlada u meni ograđuje se šutnjom svaki put kada mu priprijeti ljubav prema sugovorniku, kada mu se naceri u lice pokušavajući ga izvući iz poznatog slow motiona. Prepoznajem taj teren igre, prostor iz kojega više ne mogu van, naš labirint, vakuum i oazu, i tebe, tvoje ništa što tako vješto pretvaraš u sve. I tada, vidiš, tada najsnažnije mrzim sve u što smo zagazili i osvojili nepromišljeno, polovično, čak dječji naivno. Tebe i sebe, nekakve nas. Mrzim, volim, svejedno.

_________________________

Na kojoj strani kreveta spavaš?
Zagrli li te noću s leđa?
Koliko je kemijskih olovaka na tvom radnom stolu?
O čemu misliš prije spavanja?
Što misliš o osobi koja te ujutro gleda iz zrcala?
Kako se osjećaš kada ti kaže da te voli?



Imala je sasvim dobar plan, plan svih planova, master plan.
Htjela je raditi, ubijati se od posla, štedjeti, a zatim uzeti svu tu ušteđevinu i pobjeći s njim bilo gdje, što dalje, negdje gdje ih ne bi tražili, ogovarali, progonili, ubijali, poznavali, gdje bi pili vino i gledali glupe serije, šetali sivim ulicama i smijali se. Negdje gdje bi sve to bilo dopušteno.

U međuvremenu je pokušala sabotirati svoj plan, krivila je njega za sabotiranje tog plana, krivila je njihove bivše, odavno propale ljubavi kao i sve izgovore o traumama i zabranama, zatim je upoznavala nove ljude, pokušavala živjeti normalnim životom mimo svih planova, govoriti da nema planova, da zaista ne zna što bi sa sobom i godinama koje su pred njom.

Potom je za sabotažu svog plana krivila sve ljude koji bi joj se približili i podsjećali ju da nema nikakav bolji plan, krivila je sebe što nije imala novi plan koji bi zamijenio glupi i neostvarivi master plan, a onda bi ih krivila oboje što si nikada nisu izgovorili glasno svoj master plan jer su jebene kukavice. Što ju neki drugi ljudi zovu da ode za njima tko zna gdje. Što si i dalje loše lažu da je sve odlično. Što svatko u svom dijelu svemira živi plan koji nije plan, koji je zapravo običan drek.


Marina Radoš napisala je odličan tekst koji mi se davno urezao u kosti:

"Tetka Zorka ima 17 godina. Polupismena je djevojka u duvanjskom selu. Pokupi ono malo stvari što ima, pješke ide do grada, pa sa autobusom, pa s vlakom, pa brodom putuje tri mjeseca. Bez mobitela. Bez vibera. Bez Facebooka. Bez točnog dogovora. Ona je jednostavno rekla da će doći, a on je jednostavno rekao da će je čekati tamo.
Nepismenost. Odjeća seljanke. Autobus. Vlak. Brod i pučina tri mjeseca.

I bili su zajedno skoro 60 godina.
On ju je jednostavno čekao, i ona je jednostavno otišla za njim.
Je li takva luđačka ljubav izumrla? Što nam se to događa? Tko je nama iskomplicirao živote?
Zašto završavamo u brakovima bez ljubavi, a u ruci danas držimo čitav svijet?
Zašto završavamo u vezama gdje se ljubav samo priželjkuje, u kojima se samo trudimo da zavolimo nekoga?
Zašto ostajemo s onima koji nas gaze i varaju? Zašto lažemo o plodnim i neplodnim danima? Zašto pravimo djecu da bi zadržali curu ili dečka?
Zašto ostavljamo one koje volimo zato što su na hranidbenom lancu ispod nas?
Zašto ponižavamo one koji nas vole?

I glavno pitanje, koje mi ovih dana i naročito ovih noći, ne izlazi iz glave: Zašto danas kad imamo mobitel, viber, fejs, auto, 50 maraka za autobusnu kartu, slobodu kretanja, slobodan vikend, mi nemamo hrabrosti otići tamo gdje želimo? Zašto nemamo hrabrosti ostaviti sve što imamo za ljubav, i zašto nikad nismo sigurni da nas ta ljubav stvarno čeka?
Nemam pojma.
Ali znam da je svijet ovako ružno mjesto samo zato što prečesto nemamo hrabrosti nekome reći: 'Čekaj me, doći ću po tebe.' Zato što nemamo hrabrosti ni čekati ni otići.

Garantiram vam svojim životom, svijet je ogavno mjesto zato što ljudi više nemaju hrabrosti za luđačku ljubav.

Dugo nisam vidjela tetku Zorku, ali dobro pamtim što mi je tada rekla na kraju priče: Sine, u svemu je dozvoljeno biti kukavica, osim u ljubavi. U ljubavi ne budi kukavica, i nikad ne voli kukavice."


________________


o lošim planovima:

nastavak priče.
u međuvremenu...


U trenutku kada je trebala nešto izreći, zastala joj je poznata gvalja u grlu, stari strah podebljan barem sedamsto puta. Tko bi ju uopće i krivio nakon svega?
Zatim je hodala cijeli dan po sobi, uzduž i poprijeko, zavirila u svaki kut, provjeravala svoje tijelo, udove: sve je i dalje bilo na svome mjestu.

Osjetila je još neki dan. Osjeti svaki put, teško da bi to ikome mogla objasniti. Ali da, bilo je tu, jasno kao dan, izvor još jasniji, sve ostalo potpuno u magli. Poznat manjak odgovora, manjak zraka, manjak stvarnosti, samo je ovoga puta bilo teže nego ikad.

Izvana je sve izgledalo vrlo prirodno, očekivano, uhodano, na svome mjestu. Pa čak i ta gvalja, oštra i vidljiva, koja ju je redovito upozoravala na opasnost poznatog tobogana, na sve što se dogodi svaki put kad pogleda u njegovom smjeru, i ona je bila jasnija nego ikad.

Došlo joj je da mu opsuje, da ga udari, izbaci iz sebe svaku neizgovorenu riječ.

Zatim je odlučila mirno pozdraviti svoju novu staru paraliziranost, uroniti u nju, zabilježiti joj udahe, upiti sljedeći korak.
Da, bila je spremna.

I odgovoriti, naravno: "ovoga puta trebat će ti puno više od toga."


_____________________

Slušala sam Ivanu i trudila se zamisliti njezinu priču, taj osjećaj pronalaska nekoga toliko sličnog sebi da možeš tek tako skočiti u nepoznato, u dalj, odvažno i sinkronizirano, znajući da će s druge strane, ukoliko se i posklizneš, uvijek stajati taj netko kako bi te dočekao.
"Iz nekog čudnog razloga - baš mene. Nekome je stalo do mene, onako zapravo, kontaš?" - odzvanjalo je plavom sobom.

Bila sam sretna zbog nje.
I šutjela.

Po povratku kući uzela sam mobitel, pretumbala arhivu i pronašla u bilješkama rečenicu koju mi je Mrki izgovorio prošloga ljeta: "Jednom ćeš morati odustati od toga da bilo što znaš, inače nikada ništa zapravo nećeš saznati."
Pored nje zapisala sam nekoliko stihova tijekom vrlo sličnog povratka kući. Stara navika.

"Inače će ti se stalo događati jedno te isto, Marina", dodao je u nastavku razgovora, ali taj dio nisam zapisala.

Ne sjećam se jesam li mu išta odgovorila.
Vjerojatno nisam.

___________

3 x 7 = 21

nastavak priče.
imenovanje stvari.


Sunce te pokušavalo pokrenuti, ali kiša je uporno posvuda ostavljala svoj pečat, svoje crnilo.
Nisi ju voljela, podsjećala te na melankoliju, na težinu od koje si godinama bježala i na onu prokletu hladnoću u gradovima i ljudima na koju se i nakon svih ovih silnih godina još uvijek nisi naviknula.

Kava i čaj, čaj i kava: dan po dan.

Tekst je ispisivao oštre krajnosti, kažnjavao te nepotrebno; trebalo se iznova vratiti poeziji, pronaći to mjesto sigurnosti koje si još jednom nepotrebno napustila. "Žena koje nema", da, tako bi se zvala i Tracy prije svakog svog odrađenog kadra, prije svake izgovorene ili napisane riječi dok bi stajala u dovratku, priljubljena svjetlu jače negoli bi itko u tom trenutku pomislio. Do nevidljivosti, zar ne? A trebala si samo čitati znakove: prvo ti se uvuku u dan, zatim se noću kroz snove utabore u tvoje misli, svlače te u stihove, zaposjedaju ti kožu, preinačuju te u sve ono o čemu nisi ranije razmišljala; nisi prepoznala.
Zatim si napisala:

Ja sam ovdje da budem čuđenje, situacije su ionako nagomilana stvarnost. I kao da jezik u jednom trenutku nije tek instrument, kao da ga svejedno zaobilazimo, kao da bi barem jednom mogao biti posve dovoljan: htjet će prenijeti ideal, postati uputa, blasfemija, skrenuti pozornost u znamen i sjetiti se svih svojih ranije izgubljenih adresa.
Blizu njegovog doma vidjela sam zrake koje se ne vide s mog prozora. Tome sam pričala, o tome. Svjedoci su pritom ostajali sami, selili, dirali netaknute prostore ili tek statirali u krugovima za koje sam uvježbavala spremnost.
Poezija bi u takvim okolnostima i dalje dijelila nekakvu sebe, dok bih ja ostajala njezin mit, raskriveni Ahilej i naivna Penelopa, sloboda percepcije i p(r)omicanje startne pozicije; nešto kao udarac u vlastitu sridu bez ikakvog popratnog čuđenja. Žena koje nema.


_______________________


od kakvog si materijala građena:

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.


Enes Kišević

Recimo, njih dvoje.
Žena koju sam izmislila, ali itekako postoji, i muškarac stvoren možda i prije nje, a onda opet - vrlo opipljiv i stvaran. Hrabrost koju ne moram izmisliti, tu je, i sramežljivost što se gasi po potrebi, kad god i čija god.
I ona je većinom tu.

Zatim im stvorimo mjesto radnje koje je i dalje vrlo nebitno. Može biti gužva, glasno, može biti intimno, poznato, prazno, možemo ga i zaobići; svejedno je.

Vrijeme radnje: kad god. Može biti jutro, nekoliko sati iza ponoći ili podne, četiri zida ili nijedan, može biti ulica. Pritom može biti sunčano, lijevati kiša, možemo zaboraviti kakvo je stanje vani, kao i to koliko je zapravo sati i što sve treba napraviti kasnije.

Radnja je jasna: pri upoznavanju će joj biti bitna njegova tišina i način na koji često spušta pogled. Ili pogled sam, trenuci analize koji se vide u nečijim očima. I to će trajati.

U razgovoru će biti zamjetljive tek pauze između dviju tema. Sitni prijelazi, gotovo nejasne tišine.
Teme i dalje neće biti bitne. Bit će pamtljiva, recimo, boja glasa o kojoj kasnije možeš pisati i koja se uglavnom osjeća intenzivnije od buke u pozadini, od bilo kakvih poznatih ili nepoznatih statista uokolo, usputnih pozdrava i kimanja glavom.

Prijelomni trenutak: za nju bi to bio zagrljaj s leđa u sobi u kojoj se našla prvi put. Pozitivan nemir ulaženja u privatni prostor kao nešto što inače izbjegava, pred čim se zatvara, zaledi, ustukne. Pokušala je i to, neuspješno. Takav će trenutak razlike ostati.

Sadašnjost: svedeno na prizor, jedna draga pojava koja ti izmami osmijeh i kada ti se ne smije. Frizura mu je postojana, rekla bi najbolja moguća ukoliko bi dijelila nepotrebne komplimente, jedna od onih kakve poželiš dotaknuti, ali se samo nasmiješ i kažeš da je sve na svom mjestu. Svedeno na neke druge, mnogo opasnije razloge: izrekla ih je ranije. I puno glasnije.

Strategija: javnost. Pali svaki put.

Osjećaj: pravila bi mu lazanje iako ih je zadnji put pravila dovoljno davno da takvu ideju više ne zna osvijestiti u svom sjećanju. Dovoljno da takvu ideju ipak rado pretvori u djelo u bliskoj budućnosti, tek tako, jer ne mora baš uvijek i svemu pronalaziti razloge. Iako bi itekako mogla.

Bliska budućnost: ...


____________________

nastavak priče.
o vremensko-prostornom načinu približavanja:
od ja do ti.



Tri verzije istog prikaza:


1.


U početku bijaše Riječ.

Katkad, unatoč strahu od visine i sitnim talozima dana i noći,
riječi prvo moraš znati preživjeti.

Vidiš, imat će ime, izgledat će poput bilo koje osobe,
kretati se otmjeno, upisivati u tvoje dane,
ali ih svejedno vjerojatno nećeš znati preživjeti.

Reći ćeš: oni, bezimeni, nisu se tek tako dogodili
prepoznavanjem esencije suprotnog predznaka.
Možda ćeš i moći objasniti događaj koji se upravo odvija
u tebi/ispred tebe/unatoč tebi
uhvaćen u djeliću teksta kojemu više ne možeš umaknuti,
ali nećeš znati napraviti da i dalje bude
kontrolirano običan i nebitan, siv.

Kako takva verbaliziranost kreće?

Prvo se navučeš na riječi poredane u slike,
na stisak teksta, na pojačavanje doze,
a zatim, ukoliko i pogledaš prema dolje ili unatrag,
više ništa neće imati isti okus, poznatu boju ili jasan kadar:
tvoja prošlost kao da je promijenila svoj oblik,
kao da te nedovoljno objašnjava jedninom.

I možda baš zato ne možeš napraviti ništa
kako bi izbjegao kaotičnost promjene,
kako bi si verbaliziranje tijela i njegov učinak
mogao jednostavnije predočiti,
kako bi opasnost riječi mogao na vrijeme prepoznati
i, u konačnici, preživjeti.

Pitanje dana:
koliko je teksta potrebno da bi tvoja narkoza postala odabir,
da bi vibracije u ravnoteži koje ćeš nazvati pomacima
zagrizle u sva tvoja osjetila i ohrabrile te na slobodan pad,
na istovremeni kaos i mir koji bi ti rekli
da se sve to možda ipak može preživjeti?
Da se može ostati posve nepromijenjen
i da su riječi pritom sasvim bezopasne.
A nisu.


2.














3.