nastavak priče.
on zna tko je ona.
ona tek povremeno ugovara sastanak sa sobom.
Umjesto kući, kako je rekla, otišla je na još jedno piće. Sama.
Smijala se, znala je da se primijeti. Gledala je svoje ruke, čašu ispred sebe, glatkoću i njezin elegantno hladan susret s usnama, ispijanje tekućine što ju je podsjećalo na ritmičnost disanja. Pripitost i mračan otisak žudnje ovješen po ljudima oko nje potvrđivali su joj da je vatra i dalje tu; osjećala ju je u pregibima, noktima, u grlu, u svim riječima koje ne smije nikome izreći. Ona jedina ne prestaje. Primirila se promatranjem svega što ju i dalje ne pokreće, ne nju koja, izmičući svojoj neprekidnoj gladi za životom, jalovo glumi nekakvu drugačiju, pitomiju sebe... otkad ga nema.
Treba nam samo jedna jedina rečenica, htjela je izgovoriti onoga dana kada se opraštala s energijom koja bi ju obuzimala svaki put kad bi se pojavio; istom onom zbog koje nije mogla disati niti se pomaknuti. I nije to bio strah, tek poznata paraliza i staro gušenje, utapanje u onome što ju je nadjačavalo još od prvog susreta.
Prodor emocije koja se pretvori u prešućen krik pa djeluje kao da odjednom ne osjećamo ništa jedno prema drugome, kao da nas je dotaknula realnost koja tek naizgled nadvladava san i ludilo, sve ono što je i dalje pohranjeno u nama, našim ramenima, kretnjama i pretrpljenim satima. Čak i u onom prokletom "nema toga što ne mogu".
Zatim je po staroj navici odlutala u prostor zarivanja svojih očiju u poznato tijelo i njegove pročitane namjere, u traganje kojemu su odavno postali podređeni, a koje je sada činilo da se posvuda maskirala u prijateljicu, podršku i progutan bijes, u zvijer, zmiju, anđela, roba ili koju god već ulogu u tom trenutku netko trebao.
Nije mogla disati od svih tih žena u sebi. Pred njim je bila i naga i nježna i gruba i agresivna, ujedno i zatvorena i otvorena, kompleksna i jednostavna, svoja. Jesu li ikada uistinu povjerovali da se iz toga može izaći? Stvorila ga je, zatim je on stvorio nju, kasnije su živjeli s tim neuhvatljivim slikama, najstvarnijim verzijama onoga što su bili u stanju postati. San i java, nešto kao smisao i nedostajanje, jednako kao i ono uporno traganje za svojom izbjeglom polovicom.
Udarci postupcima ili riječima, prizori borbe i manipulacije, glupe laži izrečene iz straha i svi oni silni izmaci i pokušaji prelaska u "svejedno" samo bi potvrđivali kontinuiranost želje, stabilnost trajanja unatoč svemu što ih je razdiralo: zavoljeli su međusobnu predanost tim slikama povremeno tražeći predah, intrigirajući jedno drugo snagom i voljom za nespretnim nastavcima koji su ih, vjerovali su, morali dovesti do ideala, vrhunca, do opipljivog smisla. Uzimali bi pritom jedno od drugoga emotivnost, vid i vrijeme, izgrađivali se grabljenjem, hranili bježanjem; i voljeli se, da, to su si morali priznati iako često ni sami više nisu znali zašto.
Znala je da je odavno mogla popustiti, djelomično i jest, pa čak i sada, promatrajući tijela oko sebe, sve te ljude u zagrljaju dodirima kojima nisu znali razgovarati, znala je da dopustiti si slobodno plutanje mislima, pitanjima i rukama može samo na jednom mjestu.
Ne znam kako preživjeti tebe u sebi, pomislila je dok je odmicala praznu čašu i ignorirala nečije pozive. Prepustila se samotnoj večeri u polupraznom gradu, ukradenom vremenu u kojemu nikome ništa nije morala objašnjavati te se nesmetano bavila vlastitom podvojenošću bez ikakve grižnje savjesti. Znala je da iskrenije od tih povremenih procjepa još uvijek ne može.
Želim ti reći još nešto, nastavila je imaginarni dijalog nakon što je konobar zamijenio praznu čašu sljedećom, ispunjenom do samog vrha. Otpivši gutljaj kako se tekućina ne bi prelila preko rubova, zagledala se u nepoznate muškarce za šankom. Kada me kradu, ili to tek pokušavaju, osjećam još samo ravnodušnost klauna koji maskama skriva vlastitu nemoć, činjenicu da u mislima i u svemu što će useliti u svoje riječi, usporene kretnje i lažni smijeh i dalje postoji nekakav stvarni iako umorni ja, tužni vladar parade ovim praznim prostorima.
Pa kada te napokon i nađem među svim tim riječima koje im prešućujem, koje zdrobim među usnama kako ne bi iskliznule nakon jednog pića previše, pretvaram se u rastuću prepreku, u frigidnu ženu koja više ne boravi u sadašnjosti, vođenu opipljivom željom za daljinom koja od nje i dalje može raditi što god hoće. Odana valjda još jedino toj vezanosti, mjestu kojemu ne smijem glasno izgovoriti ime, ne mogu si ne priznati koliko me ljuti što upravo ti posjeduješ sve što je u meni neprevodivo na tuđe jezike.
Zapalila je cigaretu, prepoznala pjesmu koju su puštali, zatim je zatvorila oči. Dobro je, sve je dobro.
Ne, naravno da nije dobro, pobunila se dok je pogledom pozdravljala poznanicu. Kimnula je nazdravljajući joj iz daljine. Vidiš, ovaj mizantrop koji povremeno zavlada u meni ograđuje se šutnjom svaki put kada mu priprijeti ljubav prema sugovorniku, kada mu se naceri u lice pokušavajući ga izvući iz poznatog slow motiona. Prepoznajem taj teren igre, prostor iz kojega više ne mogu van, naš labirint, vakuum i oazu, i tebe, tvoje ništa što tako vješto pretvaraš u sve. I tada, vidiš, tada najsnažnije mrzim sve u što smo zagazili i osvojili nepromišljeno, polovično, čak dječji naivno. Tebe i sebe, nekakve nas. Mrzim, volim, svejedno.