nastavak priče.
o vremensko-prostornom načinu približavanja:
od ja do ti.
Tri verzije istog prikaza:
1.
U početku bijaše Riječ.
Katkad, unatoč strahu od visine i sitnim talozima dana i noći,
riječi prvo moraš znati preživjeti.
Vidiš, imat će ime, izgledat će poput bilo koje osobe,
kretati se otmjeno, upisivati u tvoje dane,
ali ih svejedno vjerojatno nećeš znati preživjeti.
Reći ćeš: oni, bezimeni, nisu se tek tako dogodili
prepoznavanjem esencije suprotnog predznaka.
Možda ćeš i moći objasniti događaj koji se upravo odvija
u tebi/ispred tebe/unatoč tebi
uhvaćen u djeliću teksta kojemu više ne možeš umaknuti,
ali nećeš znati napraviti da i dalje bude
kontrolirano običan i nebitan, siv.
Kako takva verbaliziranost kreće?
Prvo se navučeš na riječi poredane u slike,
na stisak teksta, na pojačavanje doze,
a zatim, ukoliko i pogledaš prema dolje ili unatrag,
više ništa neće imati isti okus, poznatu boju ili jasan kadar:
tvoja prošlost kao da je promijenila svoj oblik,
kao da te nedovoljno objašnjava jedninom.
I možda baš zato ne možeš napraviti ništa
kako bi izbjegao kaotičnost promjene,
kako bi si verbaliziranje tijela i njegov učinak
mogao jednostavnije predočiti,
kako bi opasnost riječi mogao na vrijeme prepoznati
i, u konačnici, preživjeti.
Pitanje dana:
koliko je teksta potrebno da bi tvoja narkoza postala odabir,
da bi vibracije u ravnoteži koje ćeš nazvati pomacima
zagrizle u sva tvoja osjetila i ohrabrile te na slobodan pad,
na istovremeni kaos i mir koji bi ti rekli
da se sve to možda ipak može preživjeti?
Da se može ostati posve nepromijenjen
i da su riječi pritom sasvim bezopasne.
A nisu.
