Slušala sam Ivanu i trudila se zamisliti njezinu priču, taj osjećaj pronalaska nekoga toliko sličnog sebi da možeš tek tako skočiti u nepoznato, u dalj, odvažno i sinkronizirano, znajući da će s druge strane, ukoliko se i posklizneš, uvijek stajati taj netko kako bi te dočekao.
"Iz nekog čudnog razloga - baš mene. Nekome je stalo do mene, onako zapravo, kontaš?" - odzvanjalo je plavom sobom.
Bila sam sretna zbog nje.
I šutjela.
Po povratku kući uzela sam mobitel, pretumbala arhivu i pronašla u bilješkama rečenicu koju mi je Mrki izgovorio prošloga ljeta: "Jednom ćeš morati odustati od toga da bilo što znaš, inače nikada ništa zapravo nećeš saznati."
Pored nje zapisala sam nekoliko stihova tijekom vrlo sličnog povratka kući. Stara navika.
"Inače će ti se stalo događati jedno te isto, Marina", dodao je u nastavku razgovora, ali taj dio nisam zapisala.
Ne sjećam se jesam li mu išta odgovorila.
Vjerojatno nisam.