nastavak priče.
gradski duo,
dijalog,
finalni zvižduk.
Sjedili su svatko na svome kraju sobe.
Nije htjela da ju gleda u oči. (Nije ju gledao u oči.)
Nikakva ranija upozorenja nisu pokušavala zaustaviti dolazak riječi:
ovdje nema ničega. (Odavde se mora pobjeći!)
- I pustit ćeš me? Tek tako? - pogledala ga je ravnodušno.
Glupo pitanje, suvišno prije svega, postavljeno tek kako ih zaglušujuća tišina ne bi dokrajčila, kako bi se nešto ipak odvijalo, podsjećalo ih da su im tijela i dalje ovdje, da je soba pristupačan kavez kojemu se još moglo vjerovati, barem na trenutak ili dva.
Nije bila prisutna, znali su to i jučer, možda nije prisutna već mjesecima, a možda se tek odmarala, liječila, vraćala samoj sebi. On s tim ionako nije imao ništa. Bio je, doduše, jednako hladan i jednako nedostupan, glumio nešto što mu je savršeno pristajalo, a što zapravo nije imalo nikakve veze s njom. Nešto s čim se nije mogla povezati.
I je li, u konačnici, odustajanje od pokušaja baš toliki grijeh? Ona bi redovito najavljivala hvatanje zraka prije negoli bi se stropoštala natrag u svoju ishodišnu točku, u mekane predjele u koje već dugo nikome nije davala pristup, posebice ne nekome tko ju ne bi dočekao pri padu, pri slijetanju. Od takvih se ljudi odavno umorila, od ljudi kakav je bio i on, čovjek s kojim je dijelila tek prostor jalovog preživljavanja.
- Svejedno, razumijem te - izjavila je pomirbeno. Nije bilo potrebno, nije zaslužio njezino razumijevanje. - Tvoji su mi postupci više nego jasni.
- Da, tebi je uvijek sve jasno - bio je uobičajeno otresit. - A kako je to njemu uopće uspjelo? - upitao ju je zatim glasom kojim je neuspješno pokušavao glumiti pribranost, ostajući i dalje stran, dalek i nedostupan, osim što ga je sada krasila i doza natjecateljskog sranja koje joj se gadilo.
- On nije bio toliko hladan, barem ne prema meni - zagledala se u daljinu, u sve ono što je disalo negdje daleko od njezine gradske perspektive, daleko od ove sobe i tužnih pokušaja dijeljenja nečega što zapravo uopće nije mogla dijeliti s njim.
"Imena su ono što se ne dijeli. A nas ih dvoje ionako nemamo."
Šutio je.
Nije joj bilo lako. Prekidala je odnose i ranije, zaboga, to je nešto u čemu je bila ekspert, ali svaki je put bilo jednako nepodnošljivo. U mislima je nabrojala četiri ljubavne veze vrijedne spomena, odnose u kojima se našla jednako kao i sada - zatvorenih očiju i otvorenih ruku, sve može, budi kakav hoćeš, samo za taj osjećaj, za mogućnost iznenađenja, za nekakve datume početaka, zatim krajeva, uvijek isto, ali ne i dokle hoćeš, četiri prekida, četiri odlaska. Da, u tome je bila vješta.
Četiri. Pamtila je i peti i šesti i sedmi, one koje ne stavljaš pod službeni broj, nekakav mjerljivi od-do. Ili možda tek dva vrijedna spomena. Možda samo jedan. O tome, uostalom, ne priča.
I zar je, u konačnici, i bitno? Svaki bi broj, razumije se, na kraju prekrižila, one koji nisu bili tek broj pohranjivala bi u prostore pamćenja, puštala vremenu da ih bezbolno obilježi, da postanu uspomena vrijedna osmijeha i sjećanja.
Ono što ju je razlikovalo od većine njih jest najobičnija hrabrost: znala je prepoznati vrijeme u kojemu zapinju, trenutak kada trebaš otići jer si više ne znaš osmisliti dovoljno dobar razlog ostanka, nešto suprotno inercijskom vegetiranju. Pa, evo i sada, pogotovo sada kada nije postojalo ništa što bi pravdalo, taljigalo, hranilo odnos tužnih lokalnih stranaca, ona je bila ta koja je to morala izreći, srezati, maknuti se, otići daleko, ponovno disati.
- Stvari su postale besmislene, same sebi svrhom, a, prije svega, tek to: stvari. Odnosi-stvari - rekla je kako bi izbjegla daljnji razgovor o svojoj prošlosti.
I dalje je šutio.
Soba.
Gušenje.
Prije toga trud.
Njegovo kašnjenje i zatvaranje.
Njezine najave, brojevi.
Jednostrane emocije,
soba.
Gušenje,
prije toga trud.
Njezina praznina.
I kašnjenje.
U konačnici zaborav.
"Ne razumijete vi ništa", pomislila je zagledavši se u svoje ruke. "Prije svega ne znate biti iskreni prema sebi. Ne znate baš ništa."
Uspjelo joj je, da: prevaliti se preko svojih rubova, prekinuti uzročno-posljedične veze, logiku kraja, voljeti, pobijediti rok trajanja. Znala je da može. Znala je i gdje ne može. Dva puta previše gledala je kako netko odlazi, kako netko loše odlazi, zatim zapamtila kako se preživljava ostanak. I ne, nije bila dobra u tome, ali priznala si je da je postajala sve bolja. I da sve lakše odlazi, sve teže ostaje. Da ima plan ne osvrtati se za mjestima na kojima nema ničega.
Šteta po okolinu bila je obrnuto proporcionalna šteti unutar nje; znala je da odrasta, da je zrelija nego prije i da se svaki put pri sličnom padu čovjek upoznaje malo bolje. A upoznaje i njih, nažalost.
Statistika i odgovori na njihova glupa pitanja pogriješili bi svaki put, osobito kada ju je pokušavao "obraditi" netko kome takav pothvat zasigurno ne može uspjeti jer mu nedostaje emocionalnog kapaciteta i drugačijeg uvida u promatrani objekt. Hladni, zazidani ljudi to jednostavno ne mogu.
"Objekt", nasmijala se. "Da, to sam u njihovim analizama: projekt, objekt, laboratorijski zamorac, nešto što se pokušava svesti na prazne natuknice. Ne netko, nešto! Semantičke natuknice pod rednim brojem, naravno, popis podobnih i nepodobnih osobina nakon kojega bih sa zadovoljstvom uništila svaku smišljenu hipotezu svoga dragog sugovornika. Toliko vam još dugujem, zar ne?"
Preračunat će, dakle, ovaj i svaki sličan vakuumski od-do u godine i pričati o scenarijima. Bit će to zadovoljavajuć odgovor na pitanje "Kada si posljednji put s nekim...?", a život, onaj za koji ju nitko neće pitati, odvijat će se, logično, negdje između. U ovim bi godinama to već odavno trebali znati. I zaista, nitko te više ne pita kako se osjećaš nakon što ustaneš, kada si posljednji put zaista voljela, kakav je osjećaj iznova se izgubiti nakon što si se u nekome pronašla, jesi li pogledala film "Sati", koja te knjiga najviše slomila nakon njega... i kako si preživjela. Kako si udahnula kasnije, kako si koračala, kako si se ponovno sastavila.
Ipak, pitanje "Kako je njemu uspjelo?" imalo je smisla više negoli bilo koja njegova ranije izgovorena rečenica.
Doduše, pitanje na koje nije znala odgovoriti, tek nešto petljati riječima, no i to je bilo bolje i iskrenije od bilo čega što bi ikada mogla reći o sebi. Jedno od onih koja zapravo i nisu tražila matematički točan odgovor, ali je katkad bitno izgovoriti ih, zatim pustiti da ostanu u zraku, ometu krvotok, izranjavaju zidove, pokidaju posljednja utočišta, dokrajče i ono malo što su izgradili.
Apokalipsa koja to zapravo uopće nije. Nakon svega, barem je to o sebi znala.
- Nije bio hladan?
- Ne. Mrzim hladne ljude, ako baš želiš znati. Prezirem ih.
- Da, taj mi je dio jasan. Nego, gdje je sada taj on?
- Kako to misliš?
- Gdje je sada taj gospodin toplina, gospodin emocija, gospodin imam-tvoje-srce-i-mogu-raditi-s-njim-što-god-hoću, pa i sjebati svakog sljedećeg debila koji ti se približi?
- Krivit ćemo moju prošlost za ovaj scenarij? Uistinu?
- Krivit ćemo scenarij. Nekoga želim kriviti, kužiš? Imam to pravo.
- Pravo? Onda slobodno okrivi nas. Doduše, možeš slobodno okriviti i samoga sebe. Ti to možeš podnijeti, zar ne, tebe ionako ništa ne dotiče...
***
Izašla je na zrak. Htjela je popraviti maskaru, ali zaboravila je ogledalo na stolu pored biljke. Da, savršeno patetičan trag za kraj. Na ogledalu je bila naslikana pin-up vještica, metla, šešir, osmijeh, tamna kosa, sve na svome mjestu.
Noć je bila topla, mirna. Osjetila je stari osjećaj u kostima, najezdu uspomene na nekadašnju sebe. Napokon, bila je iznova slobodna osjećati, sada joj je to konačno bilo dopušteno; ponovno topla, nježna, miroljubiva. Ponovno svoja.
The end.
___________________________
osjeća se:
Post je objavljen 25.05.2016. u 14:33 sati.