nastavak priče.
u međuvremenu...
U trenutku kada je trebala nešto izreći, zastala joj je poznata gvalja u grlu, stari strah podebljan barem sedamsto puta. Tko bi ju uopće i krivio nakon svega?
Zatim je hodala cijeli dan po sobi, uzduž i poprijeko, zavirila u svaki kut, provjeravala svoje tijelo, udove: sve je i dalje bilo na svome mjestu.
Osjetila je još neki dan. Osjeti svaki put, teško da bi to ikome mogla objasniti. Ali da, bilo je tu, jasno kao dan, izvor još jasniji, sve ostalo potpuno u magli. Poznat manjak odgovora, manjak zraka, manjak stvarnosti, samo je ovoga puta bilo teže nego ikad.
Izvana je sve izgledalo vrlo prirodno, očekivano, uhodano, na svome mjestu. Pa čak i ta gvalja, oštra i vidljiva, koja ju je redovito upozoravala na opasnost poznatog tobogana, na sve što se dogodi svaki put kad pogleda u njegovom smjeru, i ona je bila jasnija nego ikad.
Došlo joj je da mu opsuje, da ga udari, izbaci iz sebe svaku neizgovorenu riječ.
Zatim je odlučila mirno pozdraviti svoju novu staru paraliziranost, uroniti u nju, zabilježiti joj udahe, upiti sljedeći korak.
Da, bila je spremna.
I odgovoriti, naravno: "ovoga puta trebat će ti puno više od toga."
_____________________
Post je objavljen 10.05.2016. u 18:42 sati.