Sunce te pokušavalo pokrenuti, ali kiša je uporno posvuda ostavljala svoj pečat, svoje crnilo.
Nisi ju voljela, podsjećala te na melankoliju, na težinu od koje si godinama bježala i na onu prokletu hladnoću u gradovima i ljudima na koju se i nakon svih ovih silnih godina još uvijek nisi naviknula.
Kava i čaj, čaj i kava: dan po dan.
Tekst je ispisivao oštre krajnosti, kažnjavao te nepotrebno; trebalo se iznova vratiti poeziji, pronaći to mjesto sigurnosti koje si još jednom nepotrebno napustila. "Žena koje nema", da, tako bi se zvala i Tracy prije svakog svog odrađenog kadra, prije svake izgovorene ili napisane riječi dok bi stajala u dovratku, priljubljena svjetlu jače negoli bi itko u tom trenutku pomislio. Do nevidljivosti, zar ne? A trebala si samo čitati znakove: prvo ti se uvuku u dan, zatim se noću kroz snove utabore u tvoje misli, svlače te u stihove, zaposjedaju ti kožu, preinačuju te u sve ono o čemu nisi ranije razmišljala; nisi prepoznala.
Zatim si napisala:
Ja sam ovdje da budem čuđenje, situacije su ionako nagomilana stvarnost. I kao da jezik u jednom trenutku nije tek instrument, kao da ga svejedno zaobilazimo, kao da bi barem jednom mogao biti posve dovoljan: htjet će prenijeti ideal, postati uputa, blasfemija, skrenuti pozornost u znamen i sjetiti se svih svojih ranije izgubljenih adresa.
Blizu njegovog doma vidjela sam zrake koje se ne vide s mog prozora. Tome sam pričala, o tome. Svjedoci su pritom ostajali sami, selili, dirali netaknute prostore ili tek statirali u krugovima za koje sam uvježbavala spremnost.
Poezija bi u takvim okolnostima i dalje dijelila nekakvu sebe, dok bih ja ostajala njezin mit, raskriveni Ahilej i naivna Penelopa, sloboda percepcije i p(r)omicanje startne pozicije; nešto kao udarac u vlastitu sridu bez ikakvog popratnog čuđenja. Žena koje nema.