nastavak priče.
imenovanje stvari.
Sunce te pokušavalo pokrenuti, ali kiša je uporno posvuda ostavljala svoj pečat, svoje crnilo.
Nisi ju voljela, podsjećala te na melankoliju, na težinu od koje si godinama bježala i na onu prokletu hladnoću u gradovima i ljudima na koju se i nakon svih ovih silnih godina još uvijek nisi naviknula.
Kava i čaj, čaj i kava: dan po dan.
Tekst je ispisivao oštre krajnosti, kažnjavao te nepotrebno; trebalo se iznova vratiti poeziji, pronaći to mjesto sigurnosti koje si još jednom nepotrebno napustila. "Žena koje nema", da, tako bi se zvala i Tracy prije svakog svog odrađenog kadra, prije svake izgovorene ili napisane riječi dok bi stajala u dovratku, priljubljena svjetlu jače negoli bi itko u tom trenutku pomislio. Do nevidljivosti, zar ne? A trebala si samo čitati znakove: prvo ti se uvuku u dan, zatim se noću kroz snove utabore u tvoje misli, svlače te u stihove, zaposjedaju ti kožu, preinačuju te u sve ono o čemu nisi ranije razmišljala; nisi prepoznala.
Zatim si napisala:
Ja sam ovdje da budem čuđenje, situacije su ionako nagomilana stvarnost. I kao da jezik u jednom trenutku nije tek instrument, kao da ga svejedno zaobilazimo, kao da bi barem jednom mogao biti posve dovoljan: htjet će prenijeti ideal, postati uputa, blasfemija, skrenuti pozornost u znamen i sjetiti se svih svojih ranije izgubljenih adresa.
Blizu njegovog doma vidjela sam zrake koje se ne vide s mog prozora. Tome sam pričala, o tome. Svjedoci su pritom ostajali sami, selili, dirali netaknute prostore ili tek statirali u krugovima za koje sam uvježbavala spremnost.
Poezija bi u takvim okolnostima i dalje dijelila nekakvu sebe, dok bih ja ostajala njezin mit, raskriveni Ahilej i naivna Penelopa, sloboda percepcije i p(r)omicanje startne pozicije; nešto kao udarac u vlastitu sridu bez ikakvog popratnog čuđenja. Žena koje nema.
_______________________
od kakvog si materijala građena:
Post je objavljen 07.05.2016. u 12:40 sati.