Ja sam pisac, govorila bi im,
a pisac mora imati pohranjene
svjetove, samo svoje daljine,
one iste koje će povremeno
vaditi iz mraka, čuvati od zaborava,
ogledati se u njima
kada sve oko njega zapne,
kada se zamagli ili nestane
na trenutak ili dva.
(...)
Iz svog malog kovčega izvadio sam ogledalo, plavu boju i na svom obrazu nacrtao duboku plavu suzu. Pogledao sam se. Da, eto to mi je još nedostajalo...
Od toga dana hodam svijetom, gledam ljude i čudim se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.