Na kojoj strani kreveta spavaš?
Zagrli li te noću s leđa?
Koliko je kemijskih olovaka na tvom radnom stolu?
O čemu misliš prije spavanja?
Što misliš o osobi koja te ujutro gleda iz zrcala?
Kako se osjećaš kada ti kaže da te voli?
Imala je sasvim dobar plan, plan svih planova, master plan.
Htjela je raditi, ubijati se od posla, štedjeti, a zatim uzeti svu tu ušteđevinu i pobjeći s njim bilo gdje, što dalje, negdje gdje ih ne bi tražili, ogovarali, progonili, ubijali, poznavali, gdje bi pili vino i gledali glupe serije, šetali sivim ulicama i smijali se. Negdje gdje bi sve to bilo dopušteno.
U međuvremenu je pokušala sabotirati svoj plan, krivila je njega za sabotiranje tog plana, krivila je njihove bivše, odavno propale ljubavi kao i sve izgovore o traumama i zabranama, zatim je upoznavala nove ljude, pokušavala živjeti normalnim životom mimo svih planova, govoriti da nema planova, da zaista ne zna što bi sa sobom i godinama koje su pred njom.
Potom je za sabotažu svog plana krivila sve ljude koji bi joj se približili i podsjećali ju da nema nikakav bolji plan, krivila je sebe što nije imala novi plan koji bi zamijenio glupi i neostvarivi master plan, a onda bi ih krivila oboje što si nikada nisu izgovorili glasno svoj master plan jer su jebene kukavice. Što ju neki drugi ljudi zovu da ode za njima tko zna gdje. Što si i dalje loše lažu da je sve odlično. Što svatko u svom dijelu svemira živi plan koji nije plan, koji je zapravo običan drek.
Marina Radoš napisala je odličan tekst koji mi se davno urezao u kosti:
"Tetka Zorka ima 17 godina. Polupismena je djevojka u duvanjskom selu. Pokupi ono malo stvari što ima, pješke ide do grada, pa sa autobusom, pa s vlakom, pa brodom putuje tri mjeseca. Bez mobitela. Bez vibera. Bez Facebooka. Bez točnog dogovora. Ona je jednostavno rekla da će doći, a on je jednostavno rekao da će je čekati tamo.
Nepismenost. Odjeća seljanke. Autobus. Vlak. Brod i pučina tri mjeseca.
I bili su zajedno skoro 60 godina.
On ju je jednostavno čekao, i ona je jednostavno otišla za njim.
Je li takva luđačka ljubav izumrla? Što nam se to događa? Tko je nama iskomplicirao živote?
Zašto završavamo u brakovima bez ljubavi, a u ruci danas držimo čitav svijet?
Zašto završavamo u vezama gdje se ljubav samo priželjkuje, u kojima se samo trudimo da zavolimo nekoga?
Zašto ostajemo s onima koji nas gaze i varaju? Zašto lažemo o plodnim i neplodnim danima? Zašto pravimo djecu da bi zadržali curu ili dečka?
Zašto ostavljamo one koje volimo zato što su na hranidbenom lancu ispod nas?
Zašto ponižavamo one koji nas vole?
I glavno pitanje, koje mi ovih dana i naročito ovih noći, ne izlazi iz glave: Zašto danas kad imamo mobitel, viber, fejs, auto, 50 maraka za autobusnu kartu, slobodu kretanja, slobodan vikend, mi nemamo hrabrosti otići tamo gdje želimo? Zašto nemamo hrabrosti ostaviti sve što imamo za ljubav, i zašto nikad nismo sigurni da nas ta ljubav stvarno čeka?
Nemam pojma.
Ali znam da je svijet ovako ružno mjesto samo zato što prečesto nemamo hrabrosti nekome reći: 'Čekaj me, doći ću po tebe.' Zato što nemamo hrabrosti ni čekati ni otići.
Garantiram vam svojim životom, svijet je ogavno mjesto zato što ljudi više nemaju hrabrosti za luđačku ljubav.
Dugo nisam vidjela tetku Zorku, ali dobro pamtim što mi je tada rekla na kraju priče: Sine, u svemu je dozvoljeno biti kukavica, osim u ljubavi. U ljubavi ne budi kukavica, i nikad ne voli kukavice."
________________
o lošim planovima:
Post je objavljen 12.05.2016. u 19:22 sati.