Telefon je zvonio cijelo vrijeme.
Telefon je vrištao.
Njegov krik označavao je rokove trajanja; trebalo je skrpati nagomilane krajeve, ulaštiti svaki pojedini the end kako ne bismo osjetili nikakve oštrice onoga "nikada više". Nema toga što ne mogu, i to je opasnost slobode svakog sljedećeg koraka. Napokon.
Trebalo je nasloniti glavu na nešto čvrsto i umjesto trajanja osjetiti tek zaustavljeno vrijeme,
time-out, nekakav predah.
Umorila se od ispraćaja,
od inercije (ned)ostajanja.
Umorila se od potencijalne štete koju bi mogla nanijeti prozračnosti sugovornika.
Od opreza s kojim je koračala,
od svakog sljedećeg jutra koje je mirisalo na taloženje odgovornosti.
Umorila se od vremena.
Odmaraju me analize finih detalja: spajanje neuhvatljivog u slike kojima se proizvode neki drugačiji, opasniji svjetovi.
Odmarala me i prostranost tuđe rečenice, zatvaranje očiju, upijanje daha koji nije tvoj vlastiti, snaga koju posljedično otkrivaš u sebi.
Podvučeno:
"Nobody loves no one" nije zaključak nego krik s upitnikom, ali to nikome nisi odala.
Ljudi se boje onih koji vide svaku njihovu skrivenu misao, sorte koja pogledom svlači klaunove. Tek tako.
Ljudi-zrcala stoga hodaju sami, prodiru do srži, i žmire; namjerno i uzaludno bave se prividno površnim uvodima,
štite tuđe osjetljive dijelove od svega što u njima vide.
Neizrečeno kojim barataju nije laž nego nužnost; uvijek odabir, nikada nemoć.
Ljudi-zrcala nisu hladni; tek oprezni prema onima kojima će bez pogreške pretpostaviti svaki sljedeći korak.
"Nema neosvojive tvrđave" loš je prijevod istine koja zna da nema nelomljive tvrđave.
Odgovornost prema drugome jedanaesta je zapovijed.
Ljudi-zrcala ne moraju se micati s mjesta: upijaju solarnu energiju, nisu vampiri,
uvijek mašu na pozdrav i ispričavaju se kada za to uopće nemaju razloga.
Negdje u svojim najopasnijim predjelima ipak proizvode svjetlo,
koketiraju na granici vremena o kojemu možda ipak znaju previše.
Ljudi-zrcala pamte tuđe mirise kojima izgrađuju mozaike i spremaju ih u čajnike.
Razodijevaju prostore riječima, uvlače ti se u rutinu
i prividnom inercijom trče kroz tvoja zaboravljena polja.
Ne dotiču zemlju, utažuju žeđ, upijaju te, ali ne kradu, ne mijenjaju.
Ljudi-zrcala ništa ne posjeduju.
Poklanjaju ti svoju nasmijanu mračnu tišinu
i znaju ostaviti trag kako bi ih ponovno pronašao.
Najčešće ti izmigolje kroz prste,
nakon udarca uvijek ustanu
i traže samo ravnopravne dvoboje.
Ljudi-zrcala izokreću tvoju stvarnost kada se tomu najmanje nadaš.
Ponekad ostaju. Za svaki slučaj.