nastavak priče.
i dalje nitko nema ime.
otvorio ti je vrata.
skrivala si svoje plave riječi
prikrivene suzama koje bi ponekad izbacivala
u obliku neprekidnog pričanja o sebi
do vlastite iziritiranosti
do gađenja vlastitim glasom
sve dok ti se i posljednja ne sasuši u grlu
dok ne postaneš ponovno prazna
sve dok ne svane.
u sobi je možda mračno i hladno,
mrak ti odgovara,
hladnoća puno manje,
bacit ćeš torbu s ramena,
leći ćeš na pod,
leći će na tebe.
"ako dovoljno jako zatvoriš oči,
sve će stati,
postat ćeš nevidljiva i ispisivati
još samo automatizirane klišeje
vlastitim rukama"
doduše, na vrijeme se može i naviknuti,
zatim ga se može stopirati,
može opstajati i kao uporno zujanje u ušima,
jednako kao i ova kiša,
kao, uostalom, sve što ste dosad već vidjeli.
u jednom si danu napravila 12 usluga,
12 dobrih djela rastegnula po satima,
jednako toliko puta čula riječ "hvala", zatim
onaj poznati šum,
pa kao da te nešto pritom i okrznulo,
dotaknulo iznutra,
ili si to ponovno samo sanjala.
"ti uvijek sve odradiš kako treba"
u jednom danu ostariš za 7 godina,
jednako toliko potrebno je da se dvoje ljudi
zavoli i zamrzi,
da pronađu 12 izlaza i barem još toliko popratnih poremećaja,
pa ih protegnu u 3 puta više od toga,
tek tako,
za svaki slučaj.
brojevi se uvijek naslanjaju na svoje riječi,
brojevi se uvijek tek naslanjaju, to ti je jasno,
vjerojatno si išla i na natjecanje iz matematike i jezika,
nosila kečke i šiške,
birali su te posljednju u graničaru,
kod kuće si pazila na mlađeg brata ili sestru,
tvoja je majka vjerojatno imala ljubavnika i loše živce,
vjerojatno si dobivala batine umjesto nje,
tvoj je otac imao pušku i ruke
ispucale od vjetra,
jedino krvarenje muškarca
koje će ti biti dopušteno vidjeti.
tako bi, uostalom, trebalo započeti
sve udžbenike iz književnosti,
ucrtati jasne postavke za ispeglane odlikašice
pa da još u ranoj osnovnoj školi
svima bude jasno što si to zapravo htjela.
odlikašice ionako tek čekaju ucrtane pravce
noseći svoje bijele kragne i ispeglane košulje,
nikada ne psuju i ne piju rakiju
dok ne istroše sve svoje adolescentske pokušaje,
ne pokazujući ni nakon toga nikome
svoja izranjavana koljena.
napokon, nitko više ne ide u crkvu,
nitko ne pamti miris tamjana
ni pjesme Jasne Zlokić,
nitko više ne voli isključivo skitnice
niti im kuha juhe;
nitko osim djevojčica koje poštuju
svoje rane postavke.
nisi znala da si to htjela:
da te iznova vežu kao prije,
užadi, remenje, ruke, tamjan ili kragne,
da te osim bljutavih dobrih djela
bol iznova vrati
na mjesto koje poznaješ,
koje ti pripada.
kod kuće vjerojatno i dalje nosiš suknje i dokoljenice,
u jednom danu ostariš za punih 7 godina
i prijeđeš sve 3 faze feminizma,
zatim iznova pljuješ krv neke pradavne Lolite
da bi sve to u mraku ispričala šutnjom
nekome koga to uopće ne zanima,
a onda mu iznova i iznova sve ponavljala
dok ne svane,
dok se tvoje tijelo djevojčice
ponovno ne ugrije,
dok te ne izaberu za ekipu u graničaru,
čak i ako se ekipa sastoji samo od vas dvoje,
dok ne riješiš nečiji matematički zadatak
i ne dokažeš neku ispraznu teoriju,
dok ne učiniš dobro djelo broj 13
potrebno za nečiji prolaz.
početne se postavke, jasno ti je,
ne mijenjaju kroz vrijeme.
pa čak i ako to nisi znala ranije,
ako nisi znala da si to htjela
i da je to mjesto i dalje samo tvoje,
sada znaš.
zagrlit će te. ujutro ćete čitati novine,
možda ponovno pričati o biljkama,
postavljati pitanja. popiti kavu.
________________________
Post je objavljen 27.04.2016. u 19:27 sati.