- Hoćemo? - nasmijala se značajno.
- Što? - upitao je.
- Evo ga, onaj osjećaj kad moraš sve crtati, a ne želiš. Pa baciti se s petog kata! Valjda znaš što...
- Nemam pojma. A ako i znam što, ne znam zašto.
- Je li to uopće bitno?
- Što? - pravio se glup.
- Znati.
- Misliš da ne postoji? - provocirao je.
- Zašto? Uvijek postoji zašto.
- Eto, onda mi reci zašto.
- Zato što je dosadno, zato što je teško napraviti da ne bude dosadno, zato što nemamo što pametnije za raditi, zato što smo upravo sada ovdje, zato što možemo napraviti bilo što i zato što zapravo ne možemo napraviti ništa. Nikakvu razliku. I zato što je valjda korisno ponekad ne razmišljati.
- Vidiš da i dalje uporno razmišljaš - nasmijao joj se.
- Mislila sam da baš to pokušavam izbjeći.
- Zašto?
- Zato što mi treba jebena pauza, predah, dobro? Što je u tome loše?
- Nisam rekao da je loše - pogledao ju je pomirljivo - Nego, pauza ili ja?
- Pitaš me trebaš li mi ti? Stvarno?
- Aha.
- Prije da si trebam ja.
- A gdje si u tome ta ti? - nastavio je.
- Ne znam, to ćemo tek vidjeti, kakva su ti to pitanja? - pobunila se.
- Jednostavna kao ova naša situacija - provocirao je.
- Ne znam, ja sam negdje u tome možda. Evo, možda sam u riječi možda i želim vidjeti gdje sam, je li tako prihvatljivije?
- Ne, prije da je očajno.
- Meni je očajno sve preispitivati u svakom trenutku, stalno. Na kraju si tu gdje jesi, nisi čak ni u možda. Šugava pozicija, ako mene pitaš.
- Što nedostaje pitanjima? - nije se dao omesti.
- Akcija - ispalila je - pitanja samo stoje i ometaju i postavljaju ograničenja.
- Ja sam mislio da upravo pitanja pokreću. Evo, ti si prva postavila pitanje, ako se dobro sjećam.
- Iza kojega bi trebala uslijediti akcija, radnja, nešto na što čovjek kaže jednostavno da.
- Znači, priznaješ da je dobro postavljati pitanja?
- Samo ako postoji netko tko će na njih dati odgovor, a ne lančanu trakavicu ničega kako bi se ogradio od svega.
- Što onda znači da večeras to pitanje možeš postaviti bilo kome, ne nužno meni?
- Želiš se osjećati posebno? Da kažem da ga, evo, ne želim postaviti baš nikome osim tebi?
- Možda - nasmijao se.
- Onda si kukavica.
- Ti nisi? Ti postavljaš pitanja prije bilo kakve akcije. Mogla si pokrenuti to što si htjela i bez pitanja, ali nisi. Što nas, kad malo bolje razmislimo, stavlja u istu kategoriju.
- Blebetanja?
- Kukavica.
- Opet se izvlačiš, meni je i dalje vrlo jednostavno.
- Što je loše u tome da nekome želimo biti prvi izbor, a ne mogućnost, nešto što je upravo pri ruci? Mislio sam da vi žene u globalu tako razmišljate.
- A ja sam mislila da ne etiketiramo žene, muškarce, izbore, što god.
- Ja sam mislio da si ti jedna od onih koje moraju znati stvari prije negoli uskoče u njih do grla.
- Možda si krivo mislio - živcirala se - a možda ne želim biti jedna od tih kakve si upravo naveo. Barem ne večeras.
- Taman ako to bude i na silu? Oslobođenje od same sebe - potapšao ju je po ramenu.
- A sad si prvoklasni kreten. Nepotrebno.
- Živciramo se?
- Ne, prije da se igramo tvoje igre nadmoći. Vrlo zrelo. Rado bih to izbjegla.
- Nije li to prva strategija u našem Uvodu u kukavičluk? - zabavljao se.
- Pobijaš mi teorije?
- Samo pitam.
- Da, naravno. Prvo i svako sljedeće pravilo: iskoristite vlastiti strah protiv svoga protivnika - namrštila se.
- Gle, možemo - primirio se - samo me zanimalo što te pokreće. Ili što pokreće samo pitanje.
- Ne znam, nisam razmišljala. Postavila sam pitanje, a nisam ga morala postaviti. Zaboravi.
- Trenutak, glad, jad, ja, ti, mi, noć, another love u venama, alkohol, očaj, nada? Takve pizdarije. Zanima me.
- Ego ti je gigantskih proporcija i loše to skrivaš - pogledala je u konobara, zatim u njega.
- A daj, ti misliš da me zanimalo u kolikoj mjeri ti zapravo želiš mene i samo mene?
- Da - bila je izravna.
- Znači da zapravo sebi daješ na pretjeranoj važnosti jer očigledno si, ako tako postavimo stvari, ti meni do te mjere napeta i bitna da ja želim da i ti jednako tako želiš samo i isključivo mene prije negoli prijeđemo na sljedeći nivo.
- Kao da razbijamo atom - pokušala je izbjeći daljnje provokacije za koje nije bila raspoložena.
- Sklizak teren, ali, evo, sviđaš mi se. Pogotovo kad glumiš osobu koja ne postavlja famozno pitanje zašto.
- Vidi, ne znam - uzdahnula je - možda i zbog kukavičluka, da, a ne samo trenutka. Možda jer bih htjela da me sutra nazoveš da odzujimo nešto što podsjeća na ljudski dijalog, na jebenu komunikaciju. Ne zbog osjećaja dužnosti, to mrzim, nego jer to želiš. Eto, možda je sve povezano. Prihvatljivo?
- Djelomično - nasmijao se.
- Baš su nas sjebali - spustila je glavu i prstom zaokružila po pepeljari - prije je bilo lako biti spontan, skočiti, napraviti bilo što bez ikakvog opreza i analiza. Impulzivan skok u dalj, u prazno, u ništa, u bilo što, takve stvari. Sada je sve nekakva agonija - otpila je još jedan gutljaj hladne tekućine.
- Spontanost bez pitanja?
- Da, barem onog glasno izrečenog.
- Vjerojatno si u pravu - priznao je.
- Više od ičega mrzim biti u pravu - zapalila je novu cigaretu - voljela bih da mi barem jednom u životu netko dokaže da nisam u pravu. Barem jednom.
- Voljela bi da ti ja to dokažem?
- Da, ti si mi se učinio kao netko tko bi to bio u stanju - uvukla je još jedan dim cigarete.
- Pa si zato večeras ovdje? - zanimao se.
- Da. Stav, dojam, dominacija, kako god. I moja želja da budeš netko tko to za promjenu može, nemam pojma. Mrzim biti u pravu. Mislim, uvijek ću se truditi dokazati svijetu da sam u pravu, ali želim nekoga tko će to s pola muke pobiti. O čemu god da je riječ.
- Osim što želiš biti u pravu i kad se radi o dojmu da sam ja netko tko može sjebati sve tvoje nagomilane teorije? O samoj sebi i svijetu i to?
- To je samo želja, ok? Nju mi ne diraj, jedna je od rijetkih koje još imam...
- Pa sada laskaš mom egu. Još jedan očajnički potez? - protegnuo se pobjedonosno.
- Gle, to je samo dojam, nisi mi ništa dokazao. I nemaš još puno vremena, da ti budem iskrena.
- Mogu li pretpostaviti da si mi upravo odgovorila na famozno zašto?
- Ne znam - nasmijala se.
- Hm, koliko je zapravo tih tvojih teorija? - namignuo je.
- E to ne želiš znati.
- Dobro - taktizirao je - izazov je možda prihvaćen. Još jedna runda?
- Da.
- Vidiš, nije teško ponekad izgovoriti nešto što ima smisla.
- Hvala - prihvatila je šalu na svoj račun.
- Znači, kažeš da na još jednu rundu?
- Pazi ovo: izgovorit ću da i svijet se neće srušiti - viknula je za njim.
- Da, naravno, jer je s tobom sve totalno jednostavno - našalio se prije negoli je nestao u mraku.
Post je objavljen 01.04.2016. u 14:37 sati.