nestašna usidjelica

utorak, 30.11.2010.

Dan O

Meni moja seksualnost nije baš najjasnija nikad bila. Mogu samo reći da sam sigurna kako voli bit promjenjivom i neuhvatljivom. Mislim, sve je to na mjestu, privlače mene muškarci, ali ne uvijek, ponekad me i odbijaju. Većina me, većinom vremena, odbija, ustvari. Pogotovo kad progovore. Na slikama ih više volim. Žene me isto tako ne privlače, iako su mi mahom ugodnije oku. Imaju ljepše oči, mora im se to priznati. Tople su. Imaju i te krivine, udubine, izbočine, jastučiće, koščice, glatku kožu, mekane su, ljepše se kreću, ljepše ih je vidjet, kako god. Muškarci, ili imaju škembu, ili su štapići. Ravno i dosadno, nekako. I oblače se nekako ravno i dosadno. I hodaju bezveze. I uglavnom su sivi i dosadni. I ono kad izbace pileća prsa pa se gegaju kao da su si na ramena nakalemili vješalicu, ono su smiješni. Ali nisu privlačni dok su tako smiješni, dapače, čak, štoviše. Kad malo bolje razmislim, muškarci su baš bljak.
Osim tih nekih par dana u mjesecu. Onda se događa neka čudna deformacija s tim bezveznim muškarcima, postaju odjednom nekako zanimljivi. Čak i njihove gluposti zvone onda na duhovito. I lica im postaju mekša i nježna, i oči tople i vlažne, skroz se izmijene ti muškarci u tih par dana. Čudo jedno. I ja im se onda počnem smješkati, i smješkaju se oni meni, i baš bude lijepo tih par dana. I sunce sija, i kiša pada, i sjekire i poplave, štogod, baš bude sve nekako lijepo tih dana. I Mužjak, ako mi je onda u blizini, ne mogu odoljeti a da ga ne držim za ruku, glavu, nogu, a najradije onu guzicu sočnu, što dulje i što češće, pa se onda i on nekako lijepo smješka. Samo tih par dana u mjesecu sve je med i mlijeko i toplo i vlažno i otvoreno i klizno.
Ostali dani su nepredvidljivi. To je jedino u njima sigurno. Ali nisu nikad baš tako čudno lijepi. Jok.

30.11.2010. u 09:16 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.11.2010.

Dan trijsčetrti tržnica

Ponedjeljak. Ma da? Što bi reć...
Bilježim danas mnoge upite a i sve veće navale plaćanja na crno. Ajmo bez računa, ajmo bez PDV-a, Hrvati postaju pravi škrbni narod, stiskaju sve, pa i po cijenu loše karme. Hvala PDV-u da sam tržila samo danas četvrtinu plaće ravno u novčanik. Razmišljam još da li da to nekako uguram na račun, pa da onda s računa sebi dam plaju... eh, što ga i ja komplikujem, nikad poduzetnik od mene. Preskočit ću račune i pravdanja ovaj puta. Što manje komplikacije, što brže do cilja, jupijej. Bitno da imam za stanarinu, struju i hranu, a plaju s računa jedan mjesec mogu preskočit. Tamo je bitno da ima za doprinose. One sirote, najsirotije, kako se to već treba radit tako, jelte?
Moja bivša kolegica radi u firmi u kojoj je s 5 i nešto spala na 2 milje plaje. Bolji posao si ne može naći, jer joj je na poslu ipak dobro, a jbt ga, kriza je posvuda, možeš imati dobar posao za dvije milje, možeš posao neimat, a možeš imati i loš posao za dvije milje. Najbolje onda imat dobar posao. Osim toga, praznici nam stižu, praznici nam stižu, zvec, zvec, radimo u fušu, pa bi sa mnom ona nešta u fušu, cijena manja za PDV, naravno. Ja sretna - meni u džep, ona sretna, njoj u džep, naručitelj sretan, uštedio je dvajstri posto. Svi sretni, osim države.
Razmišljam si tako jesmo li mi loš narod da tako radimo ili nam je država loša pa tako radimo. Ma ne razmišljam, kud još i oko toga da glavu razbijam.
S druge strane, ako živiš u državi u kojoj ti je plaća spala na dvije milje, i nemaš apsolutno nikakve šanse naći si bolje plaćen posao, a da pritom ne moraš seliti u onu maglovitu metropolu, onda, zar se moraš ikome pravdati jer te boli briga za državu, za koju isto izgleda da boli briga za tebe i tvoje probleme. I sve to tako nekako izgleda i čini se, da kad izuzemo domovinsku ljubav, ekomomsku mudrost i dugoročno sagledavanje stvarnosti, i kad se brojke stave na papir, ispada valjda da je 23 sasvim dobar komad od 100.
A mi smo baš poduzetan i snalažljiv narod. Evo, baš je jedan fini gospodin u finim godinama predviđenim za čuvanje unuka i obrezivanje povrtnjaka, baš fino finim kišobranom s zavijenom ručkom, prekopao kontejner ispred mojeg prozora. Ulovio je par limenki i fino ih obrisao i posložio u putnu torbu. Poduzetni i u trećoj dobi. Dok mi, "mlade nade" tako fino plivamo u svojim kontejnerima na crno i dajemo im šipak za njihove mirovine.
Tako to nekako govore. Da mi svi moramo ponosito nositi teret plaćanja obveza da bismo imali policiju, vrtiće, škole, doktore, političare, nastavnike, profesore, državu, državnu administraciju i da se tako moramo stiskati, stiskati i žrtvovati za sve to... ma, ponedjeljak mi je odvijek smušen dan i tu nema pomoći.
Bitno da se trži.

29.11.2010. u 14:15 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.11.2010.

Dan trijstreći brrr

Danas nebo ne voli Istru, a ne voli ni mene, ni moje stare gume. Na moru ima kiše, a unutra, tko zna... pomalo ćemo mi to, Limenko i ja otkrotrljat. Ne volem zimu. Ni kolače, ni mrak, ni mraz, ni bijelo, ni sivo, ni djeda mraza, ni djeda božićnjaka, ni novu godinu, ni postnovogodišnje rasprodaje, ni maškaranje, ni kad mačke zavijaju. Hladno je, jebote.

28.11.2010. u 13:47 • 3 KomentaraPrint#

subota, 27.11.2010.

Dan trijsdrugi apdejt

Koji krac, ama baš svi ljudi, ama baš svake godine, čekaju da padne snijeg, e da bi onda oni sebi stavljali zimske gume. Pa onda od svih budala njih, ja ne stignem na red. A taman sam lipo prišla i više nego po ure prije kraja radnog im vremena, svejedno me odjebalo da nek se vozim na starim gumama po surovom istarskom suncu, ko me jebe i mene, budalu. Sreća moja da je onaj serviser na crno, ničim izazvan, valjda u najboljoj namjeri da preduhitri moju glupost i lijenost, već izvrtio mi ljetne gume nazad, a stare zimske naprijed. Da se možeš makar izvuć` iz snijega, ako te zadesi... poručio mi milo još prije više nego mjesec dana, dijete drago. Rekoh mu da nije mor`o, jer sa` ću ja, samo što nisam, kupit nove zimske.
Aha.
Opet, srećom, sreća, sreća je svuda oko mene, ha, nije bilo snijega, ni s od snijega, samo sunce i to. Nebo voli Istru, svima ostalima figa, na. :P
Stigla doma, ostavila limenka sa starim gumama na pristojnoj kosini, sve u nadi da se sutra nećemo zajedno odsanjkati na susjedovu ergelu. Sve nešto projiciram kako bi najgore moglo bit. A onda napravim kao da mi se skroz jebe za to najgore što bi moglo bit. Kao da neće biti. Kao što je onomad Tito govorio. Živimo kao da ćemo zauvijek u miru a spremajmo se na rat. Isto nam se piše, pa zar je bitno? Tako su, uglavnom, učili nas dok smo bili djeca u školskim klupama. Pa se sad čudimo kako smo izrasli u ljude koji jedno govore, a drugo rade, a ono što misle skrivaju najbolje od svega. A baš smo onomad bili fina poslušna dječica u malim klupičicama.
To kad se rijetko vraćam doma na majčino mlijeko, čini mi se ponekad kao da se vraćam u neki poznato/nepoznati svijet gdje više ne znam da li pripadam/ne pripadam, kao kad tu i tamo sanjam neki grad koji ima svoje ime, stanovnike, kuće, a ne postoji nigdje drugdje nego u mojim snovima. Tako ovdje postoje ta neka sjećanja na te neke ljude čije ljušture još uvijek hodaju okolo i podsjećaju na one male pametne glavice iz onih malih klupa. Prije par godina našli smo se mi tako, nekoć pametne glavice, a sad ponajviše debele guzice, na nekom okruglom datumu, u nekom zimski praznom restoranu, da si vidimo u što smo izrasli. Poučak je da smo izrasli u neke ljude koji nekako preživljavaju, a onaj mali, nekoć najgori od svih, kojemu ništa nije išlo, ni matematika, ni čitanje, ni pisanje, ni tjelesni, ma niš, niš, e taj je izrastao u uspješnog poduzetnika koji vozi neki bijesni Audi nešto, ima uspješnu firmu koja razvaljuje i svemu tome pripadajuće - mladu, zgodnu dvadesetogodišnjakinju koja rađa sinove. A mi ostali, svi smo ostali iste budale.
Nešto tu ne štima. Krivo su nas učili tom životu, kad u njemu najbolje prolaze oni, kojima se ništa od učenja nije primalo. A što je nakomičnije od svega, nije bio on neki huligan, trudio se silno da bude dobar, ali nije mu išlo, jbt ga.
Bit će da je trud taj koji se broji. Bit će.
Pokazalo mi se to, rođenoj ljenivici, više puta. Npr, jedna od mojih mnogobrojnih cimerica iz studentskih dana. Školski primjer. Mama joj je bila psihologica, pa je i ona htjela. Ali, bila je malkoc ograničena, a to se onako, vidjelo odmah, teško je kužila, trebalo joj je crtat, ponavljat, pojednostavljivat, a ona bi onako, kako su je na fakultetu učili, zauzimala položaj osobe koja pažljivo sluša, vježbala lagano kimanje glavom i, onda, u nedostatku boljeg argumenta, vadila bi svoj čuveni štit koji bi počinjao sa moja mama bi rekla... Silno mi je išla na kurac sa svojom pametnom mamom, koja uopće nije bila toliko pametna koliko ju je ova veličala svojom krečanom od moždanih stanica. Bilokakobilo, nekako je upisala fakultet (pričalo se da je to bilo onako, kuverte i to...) ali, pala je već na čistki od prve godine, nije mogla toliko toga ugurati u glavu, pa obraditi, pa još sebe obraniti od svih tih pitanja.
I onda, nakon tog prvog udarca, mudra joj je majka otkrila kako upornost pobjeđuje. Da se kojim slučajem rodila kao sin, poruka bi glasila: ne jebu lepi, jebu uporni, sinko, ovako, sigurno je bilo nešto pristojnije u điru što je malu osokoliko da nastavi sa studijanjem. Što je značilo upisati polugodinu i onda slušati pola predmeta s jedne, pola s druge, sve zajedno slušati predmete od osam ujutro do osam navečer. Na čemu sam joj, iako mi je njena ograničenost katkad dizala živac, iskreno skidala kapu. I čudila se otkud joj volja da ustaje ujutro, i onda po cijele dane strpljivo sluša te neke stvari koje jedva razumije i onda, puna nerazumijevanja, trpa te neke, čudne joj, činjenice u glavu, izlazi sva smušena na ispite i nada se da će jednog dana dobiti tu diplomu i tim činom postati akademskom građankom i konačno će moći onoj nastavnici iz srednjoj škole, što joj je u oči rekla kako je nemoguće glupa, pokazati kako je pogriješila. Jer diploma s njenim imenom vrištat će da je postala intelektualka! I da su svi što su je zvali glupom pogriješili. A bilo ih je...
Na kraju, naravno, uspjela se dočepat tog prevažnog papira. Mučila se ko` vrag na ražnju, ali je u svim tim svojim zamišljenim poduhvatima uspjevala.
Uspjela me, između ostalog, još u ono doba uvjerit da diploma/nediploma, ne govori to ništa o čovjeku. I da uspjeh isto ne govori ništa o sposobnosti, inteligenciji, mudrosti. I da, ako ikad zaglibim, bolje mi je popričati sa zidom, ogledalom, jastukom, a ponekad i prijateljem, nego da tražim pomoć psihologa. Jer tko zna što se sve skriva iza te diplome, a kad si već i sam/sama u banani, onda baš nisi u stanju proučavati tuđe intelektualne sposobnosti, pa se lako tako nać` u situaciji da ovisiš o nekome kome diploma visi na zidu samo zato da bi dokazao kako i on/ona može imati diplomu, e, hm...
Ponekad me samo, u cijelom tom saznanju, isto tako pomalo strah, dok gledam plačimajko vijesti one naše, gdje pokazuju onu tragikomičnu ekipu u polukružnim klupama, pitam se tako, koliko je među njima onih koji su tamo samo da bi nekome nešto dokazali, npr, to da nisu tako glupi i nesposobni, jer da jesu, ne bi sad imali saborske plaće i odlučivali o našim budalastim glavama. Iako, često vidim na njihovim licima onaj bedasto ograničeni izraz koji je isto tako krasio stisnuto lice bivše mi cimerice.
No, možda ipak, možda samo umišljam...

Sad je bitno samo da plivam opet doma, opet u uspomenama... sutra bijeg, čim prije... odmah poslije ručka... pa kaf`ce, pa tako to...

27.11.2010. u 21:32 • 2 KomentaraPrint#

Dan trijsdrugi off

Neću pisati prijave o tome kako se i dalje ucjenama borim da od ljudiju naplatim dugove. I koliko se pritom osjećam glupo, jadno i bezvezno. I koliko mi se od svega toga sve manje da raditi. Kad istovremeno moram biti čistačica, ekonomistica, dizajnerica, šoferka, šalterica i izbacivač iz diska. Ili, kad već nisam brdo od mišića i rođeni lopov, onda da sam barem uspješna ucjenjivačica. U iskamčivanju duga bez kamata. Sva ta zanimanja na jednoj hrpi, sve to čini budalu od poduzetnika u Hrvatskoj. Koja se još uvijek busa u prsa s nečime, a još nije smislila zakon koji bi stao na rep neobavezi plaćanja dugova. Osim Hep-u, njima kad ne platiš, onda te isključe. Koj klinac da ja isključim? Vizitku? Plakat? Sebe? Koga briga? Odakle meni monopol...
Osim toga, otkrila sam da je baš dobro to što nemam internet kod kuće. Internet mi je postao najveće zlo, a nisam ni primjetila. Samo se prikopčam za njega i tupavo blejim. Čitam portale i trudim se silno da sve što pročitam zaboravim. Jer njihove informacije su čisto smeće u primozgu. Ova pokazala celulit, ona pokazala gaćice, ovoj se otegla plastična usta, onoj ispala sisa, ovaj ode u zatvor, onaj pušćen iz zatvora, kiša i snijeg po Gorskom Kotaru. Pa je sve tako bzvz i onda ja to sve tako vrtim u nadi da ću naći nešto s vezom. Na kraju, samo tupo blejim. Na pragu meditacije i totalne isključenosti.
Ovako, bez interneta, skroz sam uključena. Pa malo pobrišem prašine, malo posložim stvarčice, malo gledam po praznim zidovima, malo se čudim u kako to malenom stanu živim, malo legnem u krevet. E, onda opet, blejim u tupavi televizor. I vrtim četiri programa na kojima isto sve želim zaboraviti. Njihova imena, njihove glupe radnje, njihove kompjutorske simulacije i njihovu lošu glumu.
I onda se na kraju čudim zašto tako teško pamtim u zadnje vrijeme.
A svu energiju ulažem u trud da zaboravim.
Ovako, bez interneta i sa samo četiri plačimajko programa, latila sam se i knjige. A i to mi je malo teško pratiti. Čitam ta slova, a mozak ode u šetnju, čitam dalje, on se ne vraća, ne da mu se. Jedino ga tu i tamo pričepim dok pišem. Pa više nit ne čitam. Sad pišem.
A i, kuckuc, počela sam malo trenirati na friškom zraku. Vraćam se kući rumena kao najzdravija seljančica i nekako sva sretna. Zaboravila sam već kako malo znojenja i trčanja znaju biti dobra droga.
I tako, malko po malkoc, razmišljam da si isključim i onaj internet na poslu...

27.11.2010. u 12:29 • 4 KomentaraPrint#

petak, 26.11.2010.

dan trijsprvi motiv

Tražim tako neki motiv. Za što? Za ono nešto, da se pokrenem, da pokažem svima kako sam na pravom putu, da sam uspješna, da to moje izaziva zazubice, da ono nešto... Recimo, ono, da Bivši negdje vidi, čuje kako, u gradu gdje sam totalni dotepenac, vodim uspješnu firmu i radim genijalne stvari i kako je skroz bio u krivu kad me napao da sam jadna, nesposobna, mutava i božemesačuvaj. Pa da vidi sad koja sam faca, glupan jedan kratkovidni. A jebe mi se živo, ustvari, šta on sad misli. I prevelik je to napor, taj uspjeh, da bi ga se prolazilo samo nekome u inat.
Iako, može se to učinit i bez nekog pretjerivanja, napravit web stranicu, navući osmjeh na lice, napravit fejspuk reklamu i eto ti već mirisa uspjeha. Znam tako jednu rozastu curu koja svaku malo zabljesne u novinama, na televiziji kao vlasnica zanimljive firme koja radi zanimljive stvari i sve to tako super izgleda, a tek sam prije neki dan uspjela od nje naplatiti dug od ljeta prošle godine. Ne smrdi to meni baš na uspjeh, kad malo bolje primirišim. I još tako znadem neke koji izdaleka izgledaju kao sve nešto super pametni, sposobni, talentirani, uspješni, a kad zagrebeš ispod fasade, sve nešto klimavo i natrulo.
Sve to izdaleka izgleda bajno.
Nema motiva.

26.11.2010. u 09:33 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.11.2010.

Dan trijsti ja o ja

Jedan je Allah, jedan je Jahve, jedan je Isus Krist, jedan je Sai Baba, jedna je istina. Svi navedeni, osim Babe koji se još uvijek mrda u ljudskom obliku, žive, u ovom trenutku, u ljudskim glavama. Ipak, ne bi Saija trebalo izdvajati, dapače. Iako je živ i pristupačan, svatko od nas, poznavao ga ili ne, ima različit doživljaj njega kao takvoga. Dakle, koliko je ljudi, toliko je Allaha, Jahvea, Isusa, Swamija, toliko je istina. Koliko je ljudi, toliko je razloga da se pokolju oko svoje istine. I u tom klanju i nadjačavanju najmanje je važno to što svi od navedenih, u koje ljudi navodno vjeruju i na koje se na sav glas pozivaju, zagovaraju ljubav, ljubav i samo ljubav. Svim naputcima uprkos, svak` od nas drži u svojoj glavi svoju istinu i spreman je branit ju od svih drugih nepoznatih uljeza. Zanemarit ćemo pritom, naravno, da i ovi drugi imaju pravo na svoju istinu, i zaboravit da su, u svojoj suštini ljubav i prihvaćanje ono što oslobađa i ono što se može razviti i u nama i u "neprijateljima", i ono lijepo što i jedni i drugi možemo, čak i zajedno, doživjeti. Umjesto toga, bojimo se onih drugih, bojimo se da nam mogu naškoditi, odakle nam taj strah, ako u suštini među nama nema razlike? Možda odatle jer smo već sami spremni naškoditi njima, pa zašto onda od njih ne bi očekivali to isto?
Bit će da je to razlog radi kojeg smo tako uspješni u pozivanju na ljubav i istovremenoj demonstraciji mržnje prema onima koje obilježavamo kao svoje nebližnje. Možda se, u konačnici, uopće ne grozimo razlika, užasavaju nas upravo te suštinske jednakosti, možda?
Koliko je to jedna neobjašnjiva i slijepa ulica izopačenog ljudskog uma, toliko je sve jasnije i opravdanije kada se svede na običnu biologiju i teoriju pukog preživljavanja.
Na planeti, na kojoj se život odvija u lancu međusobnog reciklirajućeg žderanja, gdje bića koja sama sebe nazivaju svjesnijima i trude se isto tako svjesno odricati proteinske hrane, trude se izvući iz lanca klanja i proždiranja, a istovremeno nisu svjesna da su živa samo zato jer je njihovo tijelo vrhunski uštimani stroj za ubijanje miliona bakterija dnevno, i da, htjeli - ne htjeli, ipak žive na uštrb nečije smrti i da život funkcionira samo tako i nikako drugačije, izgleda mi kao da sve vrvi od kaosa iluzija i stvarnosti, multiplicirano sa živim jedinkama, a tko zna, možda i u kamenu ima svijesti, duboko je i beskrajno to naše siroto neznanje...
Iz tog nekog biološkog razloga, samo da bismo učinili to svoje najčasnije djelo - preživjeli, sasvim je jasno i opravdano zašto ne uviđamo vlastitu glupost i zašto sebi i "svojima" dopuštamo i opraštamo sve ono radi čega smo onim drugima spremni, puni usta o pravdi i svemu svetom, glavu odrubit i još tom činu podići spomenik i obilježiti taj datum kao dan kad je Bog hodao zemljom. I pritom ne uvidjeti dimenziju veću od one na koju smo rođenjem ograničeni.
Ja, ja, moje i ja.





25.11.2010. u 09:18 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 24.11.2010.

Dan dvajsdeveti delfin

Dečko, za kojeg sam umislila da sam stisla ga za jajca, ima dvajs i koju godinicu u pljosnatoj guzičici i firmu s jedva pet radnika. Njegova firma ima blokiran račun i bit će mu tako blokiran sve dok mu država ne uzme svojih dvajs i nešto tisućica kn. Tako on to meni, u očaju, zbori. I dok mi tako, drhtavim glasom plačno pjevuši, izgleda mi malo na onog crknutog delfina tamo dolje u mljetskom kanalu, zauzima mi četvrtinu ureda onako sav natečen, žutoplave boje mesa s jarko crvenim podočnjacima, nepočešljanih žutih dlaka od kose, tužan je to prizor. Bilo tužno ili ne, sve dok mu država ne uzme svojih dvajstisućica, ja ne mogu doći na red sa svojih sirotih par tisućica. Dečko mi, suznih očiju, nuđa cifru u kešovini, no meni ista ne igra ulogu, jer s kešovinom ne mogu niš pametno nego još moram ganjat šefonju da piše neke posudbe i opet stavi tu kešovinu na račun, jerbo moji dobavljači funkcioniraju, svi osim jednoga, na avansno plaćanje, preko računa, naravno. Na račun, rekoh, ništa gotovina. Vjerujem da sam rijetka budala koja odbija kešovinu i tu neku crnu zaradu od 23 posto, ali, jebat ga, lijena sam i volim inatit i zajebavat. Druge, sebe i sve redom. Nije ni čudo da mi je propast zagarantirana.
I dok se tako povuci-potegni-stisni pokušavam domoći svojih par sirotih tisućica, čujem da je dečko preselio svoju firmu i sve svoje radnike i iza sebe ostavio neplaćene struju, telefon, vodu i da ga je upravo ulovio bivši prostoronajmac usred HEP-a i pred onim jednim šalterom i kobasica redom od ljudi u njemu, ulovio vrijeđat i prijetit, tako da je dečko odnekud, man stvorio desetak tisuća kn i platio, struju barem. I onda mi reče prostoronajmac da mali je zmija i da samo glumata i da uvijek ima skrivenu neku lovušu negdje.
Svejedno, ne bih mu voljela bit` u koži. Imat` dvajs i neku u guzi samo, a već tako opasno ličiti na crknutog delfina.

24.11.2010. u 09:07 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 23.11.2010.

dan dvajsosmi mislim, dakle...

Mišljenje je kao šupak, svak ga ima, rekoše jednom, iako, poznajem jednu curu koja živi a da nema jednjak, pa vjerujem da isto tako postoje ljudi bez šupka, kao i ljudi bez mišljenja. Razlikovati šupak od nešupka lako je, no razlikovati mišljenje od nagomilanih riječi kojih smo se u životu nagutali, pa nam se sad vraćaju same od sebe, teško je.
Teško je i iz tog razloga što riječi izazivaju emocije, emocije znaju izazivati kraće ili dugotrajnije sljepilo i u cijelom tom nizu izazova, čovjeku se je lako izgubiti. Nasuprot tome, teško se je u svemu tome naći.
Kao raca, ili kao sva živa bića na planeti koja u ovom trenutku još nisu izumrla, preživili smo zato jer smo naučili da treba biti tamo gdje se osjećamo dobro, i otići s mjesta gdje nam nije dobro. Isto tako smo naučili koristiti riječi koje donose dobro, i izbjegavati one od kojih nam je slabo. Da li su te riječi laž ili istina, manje je bitno, jer ono prvo, preživljavanje, važnije je od svega i uvijek ima najjaču ispriku. Oni, koji to umijeće nisu usvojili i čije riječi moraju biti ravne njihovoj istini, često ne prežive.
Budale.
Iako vjerujem da bi se slijedom ovih zaključaka bezuvjetno složio, Mužjak mi je kao posljedicu svojih nagomilanih mišljenja otkrio zaključak da je upravo on najbolji komad kojeg ću ikad imati. Pritom je dovoljno hrabar i blesav da to bljuzne na sav glas, iako dobro zna da laži glavu čuvaju. A skromnost je baš dražesna vrlina. Ponekad. Možda bih se i našla povrijeđenom, da kojim slučajem nisam odavno došla do iste slutnje.
Što nije baš neka jako lijepa slutnja. Za mene. Jer jednom kad shvatiš da si na vrhuncu i da je to najbolje što možeš, isto tako znadeš da sad slijedi samo put nizbrdo. Što je,opet, dosadno i neizazovno i neuzbudljivo i lako te pretvori u čangrizavu osobu koja samo tupo zuri jer ju ništa više ne zanima.
Za razliku od Mužjaka, Bivši je uvijek živio u strahu da nije dovoljno dobar i da ću si lako naći boljega. Što je njega činilo bolesno posesivnom i napornom osobom. Iako, i on je bio u pravu. Što je sam razlaz učinilo olakšanjem i svečanim otvaranjem mogućeg puta ka boljem. Najtužnije od svega jest to, što se ubrzo ispostavilo, da je i obična i nezahtjevna samoća bolja od veze s njim.
Sličnije Mužjaku, a daleko od iskompleksiranog Bivšega, Šefonja je ustvrdio kako se trenutno nalazim na najboljem poslu kojeg ću ikada imati i kako mi je upravo on, osobno, pružio šansu života. U taj paket uključujuć i to što mi je, zajedno s šansom života, plaja postala poput belog zeke u mađioničarevom šeširu.
Prije njega, luda Šefica je vrištala na sve nas redom, kako nikada nećemo imati boljeg šefa i bolji posao i bolji tretman. Iako je jedna od nas završila na bolovanju sa slomom živaca i dijagnozom mobinga. Mimozica, pih.

Mišljenja su, dakle, upravo poput šupaka. Iako, bez šupka je gotovo pa nemoguće preživjeti...

23.11.2010. u 09:16 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.11.2010.

Dan dvajsedmi priprema

Ponedjeljak je dan, ono, kad se počinje sve nešto, dijeta, prestanak pušenja, početak zdrave prehrane, upis u teretanu, tečaj, ovo, ono, ima li boljeg dana od ponedjeljka, ima li boljeg trenutka od nove godine? Nema.
Pa sam danas zato odlučila da ću od utorka jesti zob i banane za doručak, pa će mi proradit crijeva, da ću početi vježbati, od toga će mi isto proraditi crijeva, da ću očistiti stol, da ću radit kao sumanuta, da ću ofarbati izrast i depilirat ionako ćosave noge. I da ću platiti struju, ako mi je prije toga ne isključe. Sve to u utorak.
Jer jebeš ponedjeljak.
Ponedjeljkom se rade planovi, toliko silni planovi, tako veliki i histerični da nakraju postanu neizvedivi, a ja ostanem i dalje tako blejuć kroz prozor sjedit.
Ali, sutra, sutra, eh, sutra je novi početak.

22.11.2010. u 10:51 • 6 KomentaraPrint#

subota, 20.11.2010.

Dan dvajspeti spoznaja

Po tome koliko boli kad zamislim hoću li se nečeg odreći, znam koliko sam ovisna. Jako.

20.11.2010. u 21:57 • 6 KomentaraPrint#

petak, 19.11.2010.

Dan dvajsčetrti ipak...

Probala sam jučer, ide mi na živce sve to, ide mi na ganglije puno toga, idem i ja drugima, ali ovo je mjesto na kojem liječim svoje frustre i briga mi se to što njima nekima drugima, ko ih njih jebe, dižem živac.
Ukratko, meni je jučer išlo na živce to sa Vukovarom.
Prisjećanje na pad grada prozvanog herojem postalo mi je najsličnije manifestaciji Dana žena. Na taj dan žene dobiju neku zaklanu biljku, potapše ih se po ramenima umjesto po guzici, pohvali ih se u središnjem dnevniku, napiše im se školski sastavak, djeca u vrtiću pjevaju, nevjerni muževi hodaju okolo s buketima, i to je to. Ništa se radi tog dana ženama nije okrenulo na bolje. Niti ih je taj dan netko doživio drukčije. Osobno, osjećam se na taj dan kao da me netko bezobrazno podjebava jer pripadam skupini potlačenih masa, koje su krive samo zato jer su se rodile krivog spola, ali sad su dobile, ipak, eto, jedan dan u godini da im se titraju jajnici. Kad ih se već sve ostale dane tretira, ili ko` nerazvijenu masu, ili ko` đubrad, ili ko` glupe sponzoruše, ili ko` ono nešto za jebanje, ili ko` sveopću opasnost.

Čini mi se da su Vukovarci tu u prednosti, jer oni imaju dan kad je heroj pao i dan kad je heroj ustao, imaju dakle, dva dana posebnog tretmana.
Na taj dan, bilo koji od dva navedena, oni se okupe i onda ponavljaju sve te strahote koje su prošli. Mi, ostatak svijeta, gledamo ih na televizijskom pladnju, s kojeg nam oni poručuju da nismo ljudi ako taj dan ne suosjećamo. Jer mi nismo oni koje su ubijali, nisu nama gazili po glavama, nisu nas sakatili, silovali, nisu nam ništa i mi sad moramo šutke i sa težinom na srcu gledati u njihove patnje koje još uvijek traju. Ne znam točno čemu sve to prisjećanje ima služiti. Ne donosi ništa dobro, otvara stare rane, otvara ih, servira mi spikerica samilosna pogleda, s ponosom, onako, slavno, vidite li vi te napaćene ljude, njihov težak život, i svu tu bol koje se nakon 19 godina nisu, a nikad ni neće riješiti? Vidite? Imate li se vi prava buniti na ovako sveti dan boli i patnje? Nemate!
I onda taj jedan dan svijet stane, ogorčeni i nesretni ljudi puni negativnih emocija prohodaju s jedne strane grada na drugu, pred njima ponosno kroči sijeda gospođa s hladnom ondulacijom, kao Tito onomad na čelu kolone, i da, to je taj dan, to su ti osjećaji, a vi svi, svi vi koji živite svoje živote na ovaj dan i ne osjećate ništa, vi ste jadni, nehrvati, nekatolici, neljudi i životinje!
I onda to mene živcira. Živcira me svak` tko se lovi dirigentske palice kojom namjerava regulirati moje osjećaje. Živcira me jer je to agresija na moju privatnost i osobnost, a to je nešto sve što imam.
No, da ne ispadnem skroz neosjetljiva i samo sebi okrenuta kučka, imam u džepu još neke doživljaje naše povijesne zbiljnosti. Moje povijesne zbiljnosti, za našu ne mogu odgovarati, previše je tih različitih iskaza i doživljaja, ja imam, i oslanjam se, samo na svoju.
Pada Vukovara se ne sjećam, tog dana posebno, jer sam onda bila student - podstanar bez televizije, bez dodira sa svijetom, svijet u ratu mi se onda činio vrhunskom debilanom, jer po nekoj zdravoj logici i razumu, rat nikome nije i ne može i neće donijeti ništa dobro, jer takvi su zakoni matematike, fizike, metafizike, a tko je tu koga prvi napao, tko je prvi rajcao, tko nije odgovarao, zar je to bitno kad je bilo očito da se masa pomamila i da je, i u mirnim krajevima, preko noći postalo po život opasno govoriti neke riječi kao što su opština, lep, mleko, i da nitko, ali bitno i zanemareno bilo je to, da apsolutno nitko nije radio na tome da se rat spriječi. Dapače. Čak, štoviše. Radilo se na tome da se rat razbukta. Radilo se jako uspješno na tome. Zato mi onomad sam pad Vukovara nije predstavljao poseban dan, bili su to dani u nizu sveopćeg ludila.
Radi nagle promjene jezika i jezikoslovlja, činilo mi se u to doba, po prvi puta u svojem mladom životu, da živim u zemlji u kojoj itekako moram paziti kojim se riječima služim, i nikako mi nisu bili jasni oni ljudi koji su govorili da tek sad imamo slobodu, a do sada smo morali šutjeti. Možemo sad iz sveg glasa pjevati, ali neke pjesme su bile odjednom zabranjene i preko noći propale u zemlju, moglo se je glasno pjevati, ali ne bilošto. Netko je od nas živio u obrnutom svemiru. Ili u krivoj zemlji.
Osim slobode biranih riječi koje je rat svima nama donio, dobili smo i slobodu provaljivanja u tuđe stanove. U mojem mirnom kraju, dalekom od granata, u tome su prednjačili upravo sitni vukovarski kriminalci. Prepoznatljivi su bili po divljanju u autima vukovarskih tablica, po nepoštivanju zakona, upornoj vožnji kroz crveno i tom svojem kaubojskom ponašanju koje su pravdali padom svojeg grada i ratnim traumama. Osim takvog isticanja, bilo je poznato da su naoružani i da žive u praznim srpskim apartmanima. Kako je mogao netko, tko je pobjegao navrat-nanos na more s oružjem u ruci, razlikovati srpski stan od slovenskog i hrvatskog, prava je misterija, isto kao što je misterija da policija nikad nije kažnjavala njihovu vožnju, nošenje oružja, kao ni uništavanje tuđe imovine. Nekim čudom, živjeli su zaštićeni kao polarni medvjedi. I živjeli su neuporedivo bolje od svojih bivših sugrađana koji nisu ispekli zanat kriminalaca, nego su izgubljeno tumarali po udijeljenim im hotelskim sobičcima.
Daleko od granata i ratnog ludila, na dijelu zemlje koji je još uvijek donekle funkcionirao, bilo je sasvim jasno i očito da je, s erom jednonacionalne slobode, započela i era kriminala. Što su znali iskoristiti i mnogi domaći spretni ljudi debelog obraza i bez previše razmišljanja riješiti svoju životnu egzistenciju. Srpski stan? Jebem im srpsku mater, samo nek se vrati, majčicu joj milu jebem!!! Kao da je u najmanju ruku gospođa vlasnica penzionerka u tom trenutku jahala po tenku i peglala Slavoniju, pa je skroz zaslužila da joj se otme.

Po speglanim i sređenim dužnosnicima koji su jučer paradirali silovanim gradom, učinilo mi se da nikad neće doći to vrijeme u kojem će se glasno reći da Vukovar nisu gazili samo srbočetnici, pregazili su ga svi ti "junaci" koji su se pozivali na te neke tuđe patnje i sebi u njihovo ime grabili nešto što im nikada ne bi pripalo, pod izlikom osvete uveli kriminal na velika vrata, i što je više moguće sjebali i onaj dio zemlje koji nije bio pod granatama. Sjebali sve. Pod izlikom upravo srbočetničkog i tzv. JNA nasilja.
I dan danas oni ponosno kroče na čelu kolone da se prisjete onih svetih dana kada je nošenje oružja bilo časno, a nepoštivanje zakona opravdano, i čini mi se kako nas silno žele vratiti u to vrijeme i kao da se ti ljudi iz patničke kolone isto žele vratiti tamo, vratiti i ne zaboraviti, kao da nema nikakvog sutra, šanse, nade, nema ničega, sjebani smo skroz i to je sve što u meni budi to prisjećanje na taj dan. Na dane kad je postalo jasno da kad nema nikoga tko će kazniti maloga kriminalca, iznad njega sjedi samo još neka gadnija zvjerka i tako sve redom prema vrhu. I ako malome nisi mogao ništa jer bi dobio zauzvrat mahanje pištoljem i pozivanje na Vukovar, odakle ti uopće ideja da bi s velikima moglo biti drugačije? Naivno je bilo ikada vjerovati da je pobjedom u ratu Hrvatska zaista riješila svoje demone. Isto tako je naivno vjerovati da su Srbi Hrvatima najveći demoni.
Isto tako, izgleda da je uzaludno činiti bilošto kad naivni ljudi stradavaju.

Iako me cijeli taj loš igrokaz, u kojem se netko jako želi sakriti nabacujući mi prašinu krivnje i suosjećanja ravno u mozak, najviše od svega nervira, priznajem sebi da najbolnije od svega je gledati u te ljude koji benavo koračaju iza svoje perjanice i dalje naivno vjerujuć da svo je zlo tamo preko Dunava.
I još mi uvijek nije jasno zašto tako bauljaju tom cestom, zašto beskonačno ponavljaju gradivo, zašto im konačno ne sine da su ih kupili za par obećanja, par pridjeva o gradu heroju, žrtvi, slobodi, nezavisnosti, jesu li zbilja toliko ograničeni da zbilja vjeruju kako je taj jedan dan, kojeg su za svečanu paradu dobili, nešto radi čega moraju onima na čelu kolone vjerovati i pokazivati toliko zahvalnosti i privrženosti. Ili su ti napaćeni ljudi rođeni da budu vječite nečije, biločije žrtve, ili su dobili nešto više od patnje kojom se razbacuju...
Ne razumijem.





19.11.2010. u 17:07 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.11.2010.

Dan dvajstreći da i ja malo serem...

Oke, matematika je ova teško objašnjiva. Jedan od matematičkih zadataka jest kako naplatiti svoj rad dečku, koji je poznat po tome da vrda s plaćanjem, da laže, zavlači i na kraju se više ne javlja na mobitel, ali smo si dobri i razmjenjujemo usluge. Ja njemu usluge mojeg stroja, on meni usluge njegovog. Ne plaćamo si, ali si pišemo, pišemo, moš mislit što si pišemo. I sad moje usluge prijete da daleko premaše njegove. Pa sam stala u prvoj četvrtini posla i krenula plakat da ne mogu više radit, jer mi je račun prazan, a moram naručiti još materijala. Što i nije neki genijalni izum, jer nije uopće daleko od istine. I stojim i plačem tako pet dana, i pet dana se njegove narudžbe gomilaju, a on obećaje da sad će, sutra će, jučer će, samo što nije, hoće, hoće, platit će. I ful smo si pritom ljubazni i dragi i cmok, pusa, cmok... Ne postoji ni jedan drugi način da ga natjeram. Ne želim ni zamisliti što bi bilo da je posao gotov i da me više ne treba.
Sad još samo moram smisliti interventni zaokret u kojem ću morat, nažalost, odustati od daljnje suradnje nakon što lovuša sjedne. Da si barem pokrijem sve dosadašnje troškove i ostane mi nešto malo na mojoj strani...
Nešto je slično tome proučavanje kompjutorskih igrica, jedini način za pobjedu je da se ulovi jedan korak ispred, uvijek treba biti korak ispred i uvijek treba sebi stvoriti pravo na vodeći potez. Onaj, iza kojeg protivnik nema kamo nego slijediti igru. Tu nema mjesta ni razloga živciranju, to je igra logike i uma, bez emocija i ispaljivanja, možda najsličnije šahu, još je to jedno mjesto gdje se protivnika može stisnut za jajca bez nervoze i straha.
Ne znam, boli me glava od mozganja i doskakivanja svim mogućim potezima koji mogu uslijediti, a da ih ja nisam predvidjela...
Boli me glava od krpanja tog računa, smišljanja trikova da utjeram dugove, od sunovrata cijena i sve jadnijih mušterija. I na to koliko energije potrošim dnevno uprazno, na nešto što bi se trebalo podrazumijevati i ići samo od sebe. Plaćanje računa, npr. Da ne pilim više o tome, neću više pilit o tome.

18.11.2010. u 18:08 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 17.11.2010.

Dan dvajsdrugi tako lako

S nekim ljudima treba nježno, fino, dok s nekima, zbilja nema drugog načina, nego ih pritisnut uza zid i stisnut za jaja tako jako, da se ovi propnu na noktiće nožnih prstića i onda procvile helijevskim glasićem da učinit će sve što treba. Osim tog stručnog zahvata treba znati i razlikovati te ljude, treba biti zdrav, prav, naspavan i u sebe siguran da bi se tako nastupilo, samo za taj jebeni odnos s ljudima treba biti supermen.
Osim treniranja savršenog pristupa različitim individuama, imam i neka svakojaka druga posla, skačem ko vjeverica s jednog na drugog, uključujuć i one koji neplanirano ulijeću usred tog nekog leta i izazivaju nove skokove, i to iscrpljuje do te mjere da sam oko 14 već gotova s aeronautikom. Isključuju mi se pomalo lampice, gase strojevi, zatvaraju prozori, radnici odlaze na počinak i ostaju neki dežurni koji jedva zadržavaju kontrolu nad onim malim blinkajućim dijelovima. A ja trebam funkcionirati još dugo, dugo, dugo dalje.
Trebam, moram i sve to što me jebe i čini stres i izaziva udare, srčane, moždane, bubrežne, betonske i sve ostale.
Ne dam se moram i trebam, jebem li ih.
Jutros sam baš fino otkrila kako zahvatit druge za jajca, a pritom čuvati vlastita živca.
Kad nemaš izbora najbolje je i najlakše tako.
A sad... dalje, dalje, još dalje....

17.11.2010. u 16:59 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 16.11.2010.

Dan dvajsiprvi je dvajsiosmi

Danas ima ravno 28 dana, i danas je to čudo veliko, jer zadnjih par mjeseci, 28 dana uvijek imaju koji dan manjka. Pa to bude 24, 25, 26, ovisi o stresu, naporu, seksu, upalama, ispalama, svemu i svačemu. Pa sam krenula vjerovati u nagovještaj menopauze i to je to, jebga. Sve teži pmsovi, upala mjehura, slabašan organizam, hormoni u sunovratu, krenulo sve u klinac krasni bespovratni. A onda je Paprena došla u posjed knjige, ne toliko nakaradne kao što su one, koje nam poručuju kako ranojutarnjim i svakodnevnim, pa i višegodišnjim, ponavljanjem da život je lijep, a ja sretno dijete kozmosa i radosno prihvaćam sebe, tebe, nju, njega, sve vaše/naše/moje greške i debilane razumijem, cijenim i ljubim, prihvaćam i svoju seksualnost i obožavam svoju maternicu, hram svekolikog stvaralaštva, i sve je haj, baj, naj i tako se nikad neću razboljeti, ni ostarjeti, ni umrijet, samo pozitiva, pozitiva, jupijej, nego, izgubih se u pustinji pozitivizma, eto, dobila dakle, Paprena knjigu o ženskom tijelu i prirodi i društvu i biljkama, na laganoj granici onog s mambođambo porukama, gdje u knjizi lijepo piše kako ulje od noćurka čuva sveto žensko zdravlje i kako ga treba lipo konzumirati i sve bude super i pet. Pa sam joj prvo rekla pih, uh, joj, a onda ajd, ništa nemam za izgubiti, ionako je sve krenulo tamo kamo jest.
Pa sad eto, već 28 dana, uz laganu večeru, konzumiram i ulje uskladišteno u gumeni kravlji papak ( to je tako bolje, jer je ulje navodno oduuuurno ), i danas sam, eto, dočekala dvajsosmi dan bez ijednog dana manjka, i nisam pala u sevdah od bolova, i ne osjećam se kao da bespomoćno sjedim u šugu od pomidora i kao da mi cijela utroba želi otputovat u Australiju ravno kroz središte zemlje, nego, sve je lagano, skoro kao u đevojke od 28 godina, tek tu i tamo, ako kihnem, osjetim da se špina odvrnula, ali nije toliko strašno kao onomad kad nisam ni morala kihnut. Milina, divota i krasota. A što je najbolje od svega, piše na netu kako ulje djeluje tek nakon 4 tjedna konzumacije, što bi trebalo reć, da još nije ni počelo djelovati, a već je bolje. Uf, kako dobro će tek bit. Jedva čekam!
Sad samo ponizno zahvaljujem svima redom, osim režiseru, koji je uprkos svemu vjerovao u mene i udijelio mi glavnu ulogu u mojem životu, moram zahvaliti i bakama, djedama, mami, tati, sestrama i braćama koje nemam, a u ovom trenutku, nadasve i najviše Kolumbu koji je, iz nekog svojeg razloga, odbijao vjerovati kako Amerika nije Indija, u kojoj su, iz istog razloga, krivo nazvani Indijanci iscijedili noćurak, da bi ga neki pohlepni bijelac zapakirao u tablete i bočice i krenuo zarađivati na sirotim ženama, jebemusunce, ali hvala svejedno, da nije njegove pohlepe, ne bi bilo ni pomoći, zanimljivi su ti krugovi naši od dobrog prema zlu i obrnuto i kako je jednome nešto zlato, drugome blato, bilokakobilo, danas se osjećam laganom i zahvalnom i smirenom, iako magla je dolje, oblaci gore, ljudi tmurni i na računu ništa novo.
Sad još moram pronaći neki sveti lijek lijenim crijevima, a da nije baš Linex forte, i eto me opet jupijej!

U međuvremenu, pojavio se šefonja nakon poduže pauze, dolaske je svoje prorijedio na jedan tjedno, ako, ispričao par vicova, i objasnio kako je ful napaljen i kako bi jebo, jebo, uvalila sam mu deset kn koje sam danas uspjela zaraditi na crno i rekla kako bih ja kavu, kavu, pa je nevoljko otišao, a onda, voljko se vratio i objavio da bi baš jebo, jebo onu malu crnu konobaricu. I onu dobru pičku tamo prekoputa, i sve što mrda, pa sam pazila ne mrdati dok smo pričali o stvarima s jebanjem nepovezanima, a onda je rekao da mora otić jer da mu se diže kurac od svega, pokupio papire za knjigovođu i odjezdio u nepoznatom pravcu. O zatvaranju firme odbija pričati, jer nije tako zabavno kao o jebanju u prazno, nikako nije zabavno, i tužno je djelovao ono kad jer rekao da tko će njega nadrkavat i vadit mu mast jednom kad odem. Znam da me iz nekog čudnog razloga cijeni, ali čini mi se ponekad i da me voli, jer tko bi bio toliko blesav i prepustio sve što je uložio da mu se tako mjesecima raspada, i propada, jer taj netko tko bi to trebao znati raditi... fatalno je nesposoban. Budimo realni. Dobila sam posao na čuvanje, igranje i zabavu i sad sama sebi ne znam namaknuti plaju. Kud ćeš veće kazne, kud ćeš veće ironije.
No, dobro, krenimo jedno po jedno.
Noćurak djeluje.
Djeluje i to što razrijeđujem mušterije odbijanjem cjenkanja. Barem me sad raduje rad s ono malo vrijednih što mi ostaše, i ne tlači me to što imam posla s onima na koje ću, osim troška materijala, trošiti još brdo silne energije u natezanje oko plaćanja.
Djeluje i ono plaćanje avansno koje sam tražila.
Djelovat će možda i nova linija proizvoda koji mi se vrte po glavi. Valjalo bi probat, nema druge. Samo da se to što se vrti, vrti, vrti, ne zavrti prejako, pa da mi se smuči. Uvijek neka dlaka rđavom kurcu smeta. Uvijek nešto, kakogod.
No, danas, eto, nećem se više žaliti...

16.11.2010. u 15:27 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.11.2010.

dan dvajsti mir mir mir do neba

Danas sam si skroz fulkul. Kao folikul koji odbija ispasti.
Prvo sam svašta nešta sanjala. Jer sam jučer buljila u tv sve dok me nije glava počela ozbiljno boljeti, i čim sam zatvorila kapkove, nastavile su se redati slike, a misli nije bilo niotkud. Sa slijama je lako zaspati, sa mislima nikako.
Trebalo bi to trenirati i patentirati.
Onda sam se jutros dovukla sva prpošna na slabašnim nožicama, ćakulala putem s mobtelom i Mužjakom u njemu, stvarno sam mu falila, a i on je meni, još sinoć, onako plah, topao, nasmiješen, mazan sa svojim koščatim tijelom, mesnatom guzom i velikim kurcom, bolje da ne mislim, najbolje je ne mislit, samo pustit slije da se redaju, mmmmmmm. Eh.
Glasićem slabašnijim od nožica, kasnije sam isto tako objasnila mušterijama da se meni ne isplati raditi za njih po tim cijenama, i da im ne mogu pomoći u tome što oni nemaju sredstva. Pa su oni otišli nekom drugom. Uvijek postoji netko drugi tko se ubija za male pare.
Ja više ne mogu. Ne želim. Neću.
Pa sam tako sjedila besposleno za nikakve pare.
Onda sam objasnila ekipi drugoj da trebaju platiti malo unaprijed ako mislimo zajedno stići do cilja. Pa mi se nisu javili.
Pa sam opet sjedila besposleno.
I osjećala se dobro, baš fino i lagano i kako treba. Kao pokeraš koji gleda u najgore karte na svijetu, a blista kao da u najmanju ruku ima najveću skalu u svemiru. Tako nekako, valjda. Ono, kad znaš da je sve izgubljeno, pa samo malo blefiraš, fore radi. Ili kad te stisnu uza zid pa nemaš kamo. Sve divlje životinje napadaju kad više nemaju kud pobjeć. Zašto bi ljudi bili drugačiji? Zato jer su izopačeni, valjda. Mogla bih se kladit da, osobno, ja, dakle moja malenkost, jelte, nisam izopačena, iako bolesno vjerujem da uvijek ima lufta za bijeg. Osim kad nema, onda moraš pobjeći ravno kroz neprijatelja. Ako si veći, lako ga pregaziš, treba samo vjerovati da si dovoljno velik i neuništiv.
Pa su u svem tom fantaziranju došli onda neki koji se ne cjenjkaju. Donijeli malo posla. Pa još malo. Pa se javio gospodin kojem radim u fušu. Pa, eto nekako....
Bitno je pustiti glupe misli, bilokakve misli, po strani. Samo nek se slije redaju.
Osjećam danas potresuljak u želucu svaki put kad mi dođe misao koja počinje sa moram ili sutra. Osjećam da bih mogla kolabirati ako dođe više takvih misli u jednoj rečenici. To zato jer nemam dovoljno snage da bih mogla eksplodirati. Ali, trese me lagano. To kad se sve nešto gomila i kad se sve nešto mora.
Sva sam puna osjećaja danas.
No, bitno je da nema misli.
I rečenica koje počinju sa moram...

15.11.2010. u 16:43 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.11.2010.

Dan devetnajsti odmak

Insomnia me opet lovi. I to neko duboko nezadovljstvo od predavanja i neborbe i neimanja motiva. Nije mi dalo spavat sinoć. Pa sam u tri palila teve i gledala nešto korejsko o nekom čudovištu gušterastom na dvije noge koje trči okolo, jede ljude pa pljuje njihove kosti. Nije bilo loše, čak štoviše, dapače, bilo je nešto u svemu tome.
Poslije, oko četiri, zaspala kao malo dijete poslije priče za laku noć.
Danas ne radim ništa, opet blejim u tv. Blejim, blejim i blejat ću dok mi ne dopizdi.
Pao mi je pritom napamet scenarij za seriju. Dugačku i bogatu zavrzalamama. O jednom beskućniku i siromašku koji tako živi siroto i prosi tamo dole kod željezničkog prijelaza kod Art kina. Ako mu se jako približite, osjetit ćete vonj mokraće i još nečeg gadnoga. A onda dođu neki dobri ljudi i oduzmu mu to sve što je imao, učine ga mirišljavim i dobro obučenim gospodinom sa lijepom ženom, djecom, kućom, vikendicom, velikom firmom i gomilom obaveza. I sad se on bori da povrati svoj identitet beskućnika, ali mu ne daju i stalno postavljaju nove zamke. I na kraju, naravno uspije. I zadnja scena bude kako opet sjedi u kasno ljetno popodne, na svojem starom mjestu, sa osmjehom na licu i limenom zdjelicom i onom umazanom mačketinom koja mu se mota oko nogu. A dobrim ljudima plan propadne.
I da, onda još jednu reklamu. Nikolinu Pišek u svojoj novoj ulozi prebijene žene kako sva raščupana i sa šljivom ispod lijevog oka, zavodljivo pući usta i maznim glasom govori u kameru: zato jer vi to zaslužujete... to čist za one žene koje si ne mogu priuštiti skupu kozmetiku, pa da ne misle kako one ne zaslužuju ništa. Tako da stavimo točku na I bez točke svim onim odurnim porukama sretnih i bogatih i razmaženih bjelkinja koje nam poručuju da smo luzerice ako nismo kao one. Ili, onako čist bzvz, da se zbuni publika naviknuta na klišeje.
Televizija. Droga mozgu današnjice.
Gledala sam onda i intervju sa malom Remy ljevičarkom koja hoće bit prijateljica sa dečkima bez seksualnih konotacija. Smišna mala. Ali dozlaboga draga. Čini mi se da sviđa se ona i Stankoviću. Bez seksualnih konotacija, naravno. Da je kojim slučajem naše društvo uređeno tako da se u njemu jako cijeni pamet, znanje, rad i odricanje, Remy bi sigurno bila sponzoruša i opet pjevala o nepravdi, ona je od onih koji traže ravnotežu i voli bit drugačijom.
Kreativnost je super stvar, ali treba imati razumijevanja i prema onima koji ga nemaju. Isto kao što treba imat razumijevanja prema muškarcima koji pri pogledu na žensko meso zaboravljaju da je ispod istog njihova prijateljica, nego misle na pizdu, sisu, seks, jer si ne mogu pomoći, jebiga, Remy.

Mužjak mi se danas nije javljao, poslao je sinoć srcedrapateljsku poruku kako mu jako falim dok hoda sam gore s dvije planinarke, da li da mu vjerujem? Da li da ne? Da li je to uopće bitno. Ipak, nekako ga više vidim kao sretnog pijevca koji uživa u kočoperenju pred kokama, nego nekog snuždenka kojemu fali neka tamo usrana i izgubljena đevojka u odmakloj dobi mladosti.
Poslije ćemo se čuti, on će se smijati i jaukati nad mojim cjelodnevnim ležanjem i pregladnjivačkoj nesvijestici, a ja ću tuliti kako mi ionako nema pomoći. I kako, eto, ustvari, nije uopće loše tako jedan dan pustiti sve u klinac krasni i ne činiti ništa. Bez ikakvog plana, obaveze, pustiti baš sve, sve, sve u tri lepe strinine i prepustit se ničemu. Činiti to nešto što možemo samo mi, egocentrični samci koji sve podređuju sebi i svojim mušicama, svidjelo se to vama ili ne, svejedno je. Iskorijenit nas treba. Za razliku od onih vrijednih sposobnih koji su stalno u pokretu i planovima i obavezama i sve nešto, držnedaj.
No, tkogod bio u krivu/pravu, najtužnija vijest ovog vikenda je ta što više doma nemam interneta. Papirče mi je donio ogroman račun i rekao da nikad više neće palit ruter, a ako ga upali da mu onda jebem sve. Upalio ga je istu večer. Ali samo na 15 min da si skine poštu, naravno. Papirče je isto jedan egocentrični, sjebani, stari momak kojeg znadem još s faksa, a slučajnost ( u koju on odbija vjerovati ) je htjela da unajmim stan bez internet priključka odmah iznad njega, i tako smo upali u poslovni odnos dijeljenja net veze, a ovu ulicu, u svojim glavama, učinili pravim utočištem za izgubljenu ekipu srednjih godina. Tako poželjnima, a tako nedostupnima, tako nepopravljivo sjebanima.
Papirče mi se tu i tamo upucava, naravno, sve preko skajpa i net-a, ta moderan smo svijet, zar ne, ali nekako, nikad me nije privlačila ta njegova seksualna dezorijentiranost i to mahanje šapetinama kao da su u najmanju ruku ručice neke nježne gospođe, iako, navikne se svaka raga na svog gospodara, na neku čudnu foru, žene vole zavoljeti muško meso ubrzo nakon prvih par snošaja, od nečeg što im isprve i nije bilo posebno privlačno, dobiju nešto što im baš super miriši i baš lijepo izgleda, čudna je ta majka priroda kako se tako okrutno igra s nama, svejedno, Papirče me ne privlači toliko da bih se usudila isprobavati teoriju privlačnosti, i eto. Iako se sad otkrilo da jako liči na Onura i da je primijetio kako ga žene drukčije gledaju otkad je ijadu i jedne noći, ali, opet, ne sviđa mi se ni Onur.
Upucavanje mi laska. Čini život lakšim i podnošljivim dok Mužjak šeće okolo s drugim kokama. Svako upucavanje laska, osim majmunskih urlika radnika sa skele, e to već iritira.
Zgodno je to, otkad postoji internet, ne moram ni izaći iz kreveta, ne moram ništa neg upalit komp i eto prilike upucavanjima i laskanjima. Čist, onak, malo.
Danas, dakle, nema interneta, nema portala, nema pizdarija, nema laskanja, bilokakve vrste. Svejedno, ne izlatim van iz stana. Možda ni iz kreveta. Pa makar me sve kosti bolile, molile i cvilile. Danas se ne dam.
Ne.

14.11.2010. u 19:18 • 5 KomentaraPrint#

subota, 13.11.2010.

Dan punoljetni pomračenje

Subota, ništa naročito, jutro sam poslovično prespavala, a popodne ubila s Verom Dizajnericom na nekom njenom projektu, gdje joj je trebalo malo pripomoć s fotografijama i montažama. Zbunio me taj osjećaj naspavanosti, nisam ni primijetila da sam cijeli dan pojela samo jednu bananu i onaj jedan mastan kolač što ga Vera odnekud donijela i popila jednu kavu i ništa vode, odnijelo me tako i ćakula na putu doma, i onda nikako da se rastanemo, bla, bla, bla na ulici, dok mi se odjednom nije učinilo da su mi noge i ruke tako nekako klimave i kao od papira, a onda da mi nešto u glavi nije u redu, nije u redu, i da se moram nasloniti, i da mi se nebo spušta na glavu, srećom bila je neka ograda, pa sam lijepo sjela... padati u san nešto je valjda najbliže smrti i to svaku večer činimo tako hrabro, ali iz čista mira ostaviti tijelo na ulici i otići na neko nepoznato mjesto nije nimalo ugodna rabota. Pa sam se zato jako odupirala tome. Vera je otrčala po čašu vode, a ja sam prvo provjeravala da li mi ruke rade obadvije, iako slabašne, sve su slušale, dakle, nije moždani, oke, a onda sam se pokušala sjetiti što sam sve obukla na sebe i da li mi se grudnjak slaže s gaćicama, u slučaju da nedajbože završim na hitnoj, pa se sjetila da, ustvari, nikako ne želim završiti na hitnoj, i da nikako ne želim da mi se skroz smrači i da ne znam gdje sam, užas i panika i pokušaji da se sjetim bilokakve molitve ili riječi koje dižu iz mrtvih, nije uspjelo, ali, od jednog trenutka nadalje, nije postajalo ni mračnije. Postajalo je toplije dok se nisam počela lagano znojit, a onda je znoj postao hladan. Popila vodice, tri deci, bilo je malo i šećera, prisjetila se još jednog kolača koji me baš doslovno srušio u nesvijest, a pritom sam imala i viziju bradatog sijedog starca koji mi nešto melje li ga melje na nekom čudnom jeziku i pokazuje simbole koje ne razumijem, rekli su mi očevici kolapsa da sam i ja nešto mumljala... očito je da imam nešto s kolačima, a to nije ljubav.
Još se jedne nesvjestice sjećam, ali to je kad nisam izlazila dva dana iz sobe u kojoj se samo pušila droga, pa čim sam izašla, otišla u neku pečenjaru gdje je sve smrdilo po masti i ulju dovoljno da mi pozli. Mast je kriva, naravno.
Ipak, najspektakularnija nesvjestica bila je još u djetinjstvu, u nekom hodniku, u nekim toplicama gdje sam mami pokazivala kako mogu visoko dići nogu, pa u silini demonstracije nekako opala i tresnula glavom u pod i našla se kat niže u restoranu, gledala sa stropa konobare i ekipu za stolovima dok me mama nije probudila. I naravno, nije vjerovala, ni gluposti koju je vidjela, ni glupostima koje sam poslije pričala.
Ipak, ima nešto jako gadno u toj nesvjestici kad se tako nezvanom polagano spušta i kad gubiš kontrolu i ne možeš si pomoć. Gadno, gadno.
Valjda je to zato jer nisam jela, nisam pila, imala sam uske traperice, prekrižene noge satima, sve nešto krivo radim, iako znam da ne valja... sjetih se baš priče o jednoj indijskoj svetici za koju su govorili da ima tako mali ego da se zaboravlja nahraniti, pa da drugi moraju paziti na nju i davati joj jelo i piće. Ona za to vrijeme boravi u toj nekoj drugoj dimenziji, dok se poklonici brinu o njenom tijelu. Ne znam zašto je ne puste da na miru ode u tu drugu dimenziju nego tako vjerno paze da ostane u tom svom tijelu na kojeg ne zna paziti, to je valjda njima jasno i očito, meni nije, možda bi i meni bilo dobro da potražim neke poklonike i objasnim im da mi je ego premali da bih se bavila kuhanjem i hranjenjem.
Ili da sam nekoć bila kost i koža, pa onda malo podeblja, pa opet malo anoreksična i da oduvijek imam problema sa hranom. Ali da bi to mogao, ipak, biti neki znak produhovljenosti.

Pomalo me strah. Nema nigdje poklonika, nema nikoga, možda mi opet pozli večeras, možda bih morala malo pripaziti na grudnjak i gaćice i sad bi bilo super da malo pospremim po stanu i da obučem novu pidžamu, čisto da ne nađu ovakav svinjac oni koji bi mogli brinuti...
Trbuh me boli sve jače, možda dobijem, možda oglasimo malo preuranjeni kraj ovog pms-a. Možda sutra bude baš lijepi dan...

13.11.2010. u 22:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 12.11.2010.

Dan sedamnajsti sve u kurac

Ima dana kad se sve nakupi, meni se obično sve nakuplja petkom a ponekad i ponedjeljkom. Utorak, srijeda i četvrtak su obično oke, klizni i protočni i ništa ne nakupljaju.
Danas se eto skupilo, sve to od pms-a, predmenopauze, života, egzistencijalne krize, sve to nešto što me čini da se osjećam jadnom i nesposobnom i življenja nedostojnom.
Jutros sam se prvo prosula. S punim rukama papira i nekim pozivnicama koje je trebalo rezati, bigati, pa sam sve to nosila u radionu prljavu i smrdljivu i tamo zapela o neku dasku i onda ravno koljenima na beton. Prosule su se pozivnice po prašnjavom podu sve redom. A još jučer sam ih popravljala lijepeći neke naljepnice preko krivog datuma, sad su još i uzasrane i umazane i s naljepnicom i božemesačuvaj.
Pozivnice su za Rome. Oni imaju neko godišnje okupljanje a kod mene vole raditi sve te papirnate drangulije, a i ja isto tako volim kad oni to rade kod mene. Zato jer odmah plate svoj račun i obavezno mi ostave deset kuna za kavu. Ponekad i dvadeset. Nije da mi tih dvadeset kuna nešto znači, situacija je takva da skidam kapu svim tim rijetkima koji rješavaju svoje dugove. A oni to čine dostojno i ja im skidam kapu.

Istovremeno danas radim i neki katalog za neku izložbu fotografa. Oni su mi došli još lani, nešto u stilu da su vidjeli katalog koji sam nekom radila, pa im se to svidjelo i da su čuli da sam korektna i da sam super, ali da su oni trenutno bez sredstava pa da li bi mogla tu jednu izložbu malo potpomoći i da im dam nižu, nižu, najnižu cijenu ovaj put, jer da će nakon toga oni imati neku bogatu izložbu s puno sponzora gdje ću ja puno profitirati. I onda je uslijedilo svakodnevno komplimentiranje od kojih mi se dižu dlake duž kičme i sama sebi ličim na svog pokojog psa koji bi si radio na leđima čirokez frizuru svaki puta kad bi se našao u društvu nekog većeg od sebe. I to bi značilo da se puni adrenalinom i da je spreman na sve. Meni bi to značilo da me netko ugrožava i ide na ganglije i da bih najradije da prestane srat i da moram paziti što govorim da mi nešto ne bi izletilo radi čega ću požaliti. (Priznajem da najveći moj je problem što ljudima ne znam dati do znanja što mislim o njima, nego mi se to samo nakuplja i onda eskplodiram i napravim neku neočekivanu glupost. Iznenadim svih osim sebe, meni obično lakne na prvu, bude žao na drugu.) A s druge strane, čisto sumnjam da taj netko tko mi govori kako sam super pametna, korektna, genijalna, čudo jedno, ustvari uopće misli kako sam sve to, nego kako to mora govoriti da bih se smekšala i lakše nasjela na neku njegovu podvalu. I onda u tom nekom mušterija-prodavač odnosu treba igrati te igre podvaljivanja i uvaljivanja sa širokim smješkom, a ja jednostavno ne mogu podnijeti te prefarbane i prozirne lopine koji seru o mojoj pameti i sposobnosti tri minute nakon što su me upoznali.
Iako je situacija takva da je čovjeku možda neugodno jer nema para, ali zar se baš mora toliko uvlačit???
S druge strane, ne bih se nikada odvažila ići okolo žicati za nešto ako nemam love za to nešto. I ne razumijem one koji se to usuđuju. A i morala bih se dobrano napit da bih mogla nekome tako kenjkat ravno u oči. S nekim sposobnostima se valjda treba rodit i tu nema pomoći.
Bilokakobilo, fotografi se nakon užicanog kataloga nisu nikad pojavili sa bogatom izložbom gdje bi oni platili pravu cijenu. Umjesto toga, pojavili su se s idejom da naprave isti onaj katalog s istom cijenom i ako može još malo niže, jelte?
Donijeli su brdo podataka koje su umislili ugurati na pola stranice, i rekli da komotno mogu povećati format. Nije im palo napamet da povećanje formata povećava i cijenu, ali morat ću ih i u tome prosvijetlit. Prije nego se grdo posvađamo i raziđemo, jer mi se pomalo i očnjaci naziru a to je već ozbiljan korak dalje od čirokez leđa. Pripremu, naravno, ne plaćaju, jer oni to sami ukucaju u wordove tablice i onda ja to samo pogledam na monitoru i to samo od sebe skoči iz jednog programa u drugi i posloži se redom kako treba. Naravno. Svi znaju da se to tako radi i tko je vidio plaćati pripremu kad se jednom sve ukuca u word.
S njima se još uvijek natežem jer im nije baš jasno kako to tri stranice tablica u wordu ne može stati na pola A4, i jer oni to žele onako kako su zamislili, a to što se jebem tri sata s prebacivanjem tablice i podataka, to ko mi kriv kad pristajem davati cijenu za kikiriki.
Sutra ćemo imati neku vrst okršaja, oni su još jedan razlog zašto sam se odrekla hedonističkog vikenda koji bi se odvijao negdje visoko u planinama daleko od svih priprema, wordova i likova s place.
Baš sam, ono, nizašta.
Ne znam ni hodat, ni razgovarat, ni cijenu dogovarat. I sve očekujem da se nešto složi samo od sebe.

Kad sam, ono, krajem osamdesetih bila u školi još srednoj, tamo su nas učili kako se iz razine vizualne kulture i dizajna neke zemlje može razlučiti na kojem je ta zemlja stupnju razvoja. Da li je kulturna i uređena ili zaostala i kaotična. Pa su nam pokazivali primjere gdje se razvijeni zapad sprdao na naš zaostali socrealistički dizajn karikaturom u kojoj se naše konzerve otvaraju s eksplozivom. Zato jer nismo bili u stanju oblikovati predmete tako da se njima može lako rukovati. A mi smo tako mlađahni i naivni sanjarili o kulturnom zapadu koji je ulagao u svoje vizuale, ljepotu arhitekture i udobnost života. To sve nešto što se moglo viđati po ulicama i restoranima i na njihovim plakatima, cjenicima, časopisima, reklamama... i to nešto što je trebalo ući na naša vrata kroz te neke nas koji bi to trebali raditi, prodavati, osmišljati... a možda su nas sve to učili krivo, možda su to lijepo imali samo lopovi, pokvareni ljudi, možda mi to nismo dobro shvatili... možda ni ja baš ne razumijem dan danas nego sve nešto krivo gledam.

Ah ta sjećanja, ah te zablude. Prije neki dan došao mi je neki musavi momak sa crnim noktima i nekim minijaturnim plastificiranim cjenikom u rukama. Jednim od onih odurnih, sa šarenom podlogom na kojoj se sitna bijela slova jedva daju čitati, hvala bogu da se jedva daju čitati, jer otkad su uveli obavezne cjenike na dva jezika, ono što piše na tom nekom stranjskom je toliko puno grešaka da bole oči, boli mozak, a strancima čitanje cjenika nepismenih barbara čini urnebesnu zabavu.
Prljavi barbar sa crnim ispod noktiju pitao je cijenu za to malo plastificirano govno odurnog izgleda. Onda se pravio da ne razumije što to značu ukucavanje teksta. A onda mi je lijepo objasnio da koj kurac će on meni davati 100 kn za ukucavanje teksta, ako za 70 kn dobije deset takvih gotovih cjenika. I onda je odnio sebe i ono što predstavlja i njega i njegov posao nekome tko će mu dati guzice za 70 kn. I zadržati izgled kakav mu priliči.

U tom nekom pogledu na ljude, kulturu, svjetonazore, čini mi se da smo najbliži tom svom nekom snu o zapadu bili samo onda, krajem 80-ih. Kao da su se otvarala ta neka vrata svijeta kojem smo bili tako blizu, tako nadomak, no, ispalo je da smo blizu upravo kao kočarica suncu u oluji svih oluja. A sad, kao da smo sve bliži Rumunjskoj kakva je nekad bila, možda još to ne vidimo tako očito, možda još neki od nas imaju neke zalihe dobre robe u ormaru, ali dobra roba će se uskoro izlizati, što će nas, boguhvala, samo još više uklopiti u musavi kafić s odurnim cjenicima i njegovim gazdom s crnim ispod noktiju...

Nekako, boli me kurac, imam svoj pms, u njemu mrzim cijeli svijet, u njemu svijet mrzi mene, u njemu vidim svijet crno, možda tek i jedino u njemu pravo gledam, možda su sve ono drugo zamajavanja i samozavaranja u kojem se malo meškoljim i ponavljam da je sve super, a ustvari... ma boli me kurac, ionako, svijet prolazi, prošao mi je taj neki najproduktivniji dio života na krivom mjestu, u krivo vrijeme, sa krivim znanjem, sve sam promašila, osim one daske jutros koju sam uspješno zakačila i sad, sve što treba jest da naučim da me stvarno stvarno boli kurac, da se nazovem prosvjetljenom i da se dobro nasmijem i popijem negdje neku pivu. Kod umazanog gazde s crnim ispod noktiju.

No, prije tog svečanog čina, mogu samo potiho plakati jer imam tako malo posla s Romima a tako puno s ciganlukom.

12.11.2010. u 22:07 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.11.2010.

Kad sve ide kako ne treba i kad sise jako bole, onda je to pms.

11.11.2010. u 09:05 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 09.11.2010.

Dan četrnajsti nadrkan

Čangrizava i nervozna. Nema veze s južinom. On bi to znao fino procijeniti, rekao bi prošla te je ovulacija, sad si u silaznoj putanji. Baš je fino imati tako nekoga tko posjeduje sposobnost razlikovanja tih finih uzlaznih i silaznih putanje. I tko to može tako suptilno odvaliti bez imalo primisli da ženu u silaznoj putanji najviše od svega veseli usporedba s vrećom hormona koji se uzdižu i silaze. Ženu u silaznoj putanji ništa veseli, a sve živcira. E, to bi već trebao znat, dok tako vrijedno računa one dane u kojima sam topla, meka i jebežljiva i one u kojima ne mora toliko paziti hoće li ga na vrijeme izvuči, ali zato mora bit na oprezu sa riječima kojima barata.

Živcirali me tako jutros jutro, kiša, to što sam se probudila, to što sam kasnila, to što me ranom zorom nazvao, e to me je razveselilo, ali onda sam mu odmah počela kukat, zapomagat, njrgat i žalit se na sve što me živcira pa tako i njegovu ideju da naučim kako se kaže bukva na engleskom. Koj će mi klinac bukva na engleskom??? Pa još ranom zorom u silaznoj putanji...

Poslije me opet zvao. Dok su me nervirali kiša, posao, ljudi, roba koju moram naručiti, život kojeg moram živjeti, u svemu tome dogovorili smo se ići u Pariz. Jer ja nikad nisam bila, jer je prilika, jer, eto... da imam još nešto radi čega ću se živcirati. Pa sam se živcirala jer nemam para za Pariz, pa sam našla avion koji bi nam pasao, pa sam se opet živcirala. Jer mi se čini da živimo u neko predapokaliptično doba i da treba iskoristiti svaku priliku. Živjet kao cvrčak. Pa sam se nervirala jer ne znam svirat kao cvrčak.

Onda se je i on pokušavao nešto žaliti, jer i njemu kiša pada, ali njegova putanja je ravna kao crta kliničke smrti, osim ako se malo prehladi ili dovoljno ne naspava, e onda je i on mimoza, all danas nije taj slučaj. Danas na svaku njegovu pritužbu ja imam veću. Jer nemam plaću, jer ne znam napravit posao, jer me nervira kad mi govori kako trebam napravit posao, kao da on zna, kao da itko zna, jer se nisam posrala od nedjelje ujutro. Da, to je najgore od svega. Već tri dana skupljam u sebi i nosam naokolo: ružu hrvatsku pikantnu, šopsku salatu, tri mandarine, četiri banane, polovicu kruha kukuruznog, četiri tortilje pikantne, salatu od rokule, kolač od šipka i mascarponea, dva nara, trlje pečene u mrvicama i pinjolama, jedan sendvič s vratinom i kiselim krastavcima, jednu ogroooomnu salatu, dva kroasana... i još štošta da sam zaboravila, sve to stoji negdje tri dana posloženo i zaglavljeno i ne želi van.
I onda danas u inat svemu nabrojanom nisam htjela niš jest. Samo jedan kroasan i tri kave. Treću u četiri popodne. Nikad više večeras neću zaspati.
E, onda sam bila živčana jer sam bila gladna.
I jer sutra moram bit u autu cijelo jutro i skupljat okolo robu i svašta nešta i jer šefonju nisam vidjela ima već 14 dana.
I jer sam pola sata nakon radnog nevremena otkrila da na pozivnicama koje printam cijeli dan, imam grešku na naslovnici. Klasična priča, svi se ubiju od čitanja sitnih slova a ono očito ne vide.

Onda sam se od muke posrala.
Barem nešto.

09.11.2010. u 20:58 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.11.2010.

Dan trinajsti štrajkački

Još uvijek živim u zahvalnosti prema onima koji su vratili sat na normalno vrijeme.
I zauvijek ću mrziti one genijalce koje ga prvi pomjeriše da manje spavam. Zločinci!!!
Ponedjeljak, inače u ritmu istih prije, samo s manje izgubljenosti što zahvaljujem onima iz prve rečenice još jednom.
Vikend, naravno, prošao u hedonizmu kao po planu i programu.
Doziranje je ključ. Uvijek.
Osim toga, kušala sam ružu hrvatsku u srpskom restoranu. Bila je pošteno paprena. Ali, nisam mogla odoljeti a da ne naručim takav naslov na takvom mjestu. Tek toliko da jednog dana mogu posložiti takvu rečenicu. Eto, jesam.

Osim toga, zvone danas štrajkom na sva zvona... zovu pravdu, zovu boga, zovu narod upomoć. Nezavisna novina. To nešto što je od nje ostalo. A ja sam sad već preumorna da radim nešto konstruktivno nego buljim u to što oni zovu pravdom i pravima. Dok jedni trljaju ruke da su ovi propali jer su svojevremeno pišali uz vjetar. Ili niz. Nikad ne znam kako piša onaj koji piša onako kako ne treba. Ako piša kontra, onda je stvarno blesan, jer ono što ispiša sigurno će mu se vratiti. Iz toga je izašao vic o tome zašto su kinezi žuti.
Mene nekako ne dira to što je simbol nezavisnosti i pametne riječi u Istri propao. Iako sam ga svojevremeno, dost davno, rado čitala. Da je onda propao, bilo bi mi krivo i žao i sve to. Iako sam sve te novinare poznavala, uglavnom, kao ljude koji idu okolo i jedu džabe. Uh, kako su ždrali. Grdo za vidjeti. Reportaže o seoskim feštama - novinari, fotografi žderu i piju za niš, samo da budu sretni i napišu lipu rič. Politički domjenci - isto.
Nije da imam nešto protiv novinara, ali nekako ne mogu vjerovati da nešto može samo tako propasti preko noći, a da novinari, kud ćeš veće ironije i gluposti, da novinar, koji bi po defaultu trebao njuškati i ispitivati i grebati, ne zna što se u njegovoj kući događa? Dakle, ono što mi polunaspavana glavica sad može posložiti jest: ili su novinari bili toliko loši da nisu niš kužili, a onda ok, loš si, propadneš, jebiga, ili su novinari ždrali i pili na domjencima zajedno sa svojom upravom koja ih je odvela u propast. Ajd, barem su se svojevremeno naždrali.
U oba slučaja nije mi ih žao.
Čak mi malo idu na živce.
Ja sam isto propala. To zato jer radije čitam portale i pišem blog i blejim umjesto da radim na vlastitom boljitku.
Ali zato ne kukam i ne zapomažem o svojim oduzetim pravima. I ne cvilim da su mi drugi krivi zato jer nije moguće da sam tako pametna, školovana i neuspješna. I jer mi novac ne dolazi tako lako, nego moram ustajati i raditi i sve to što mi se ne da.
Taj dio mi zbilja ide na živce. To što junački ne pojedu svoja govna u koja su se sami uvalili nego sad zapomažu i cvile kao zadnja nejačad.
Sad mi se i taj časni novinarski posao čini kukavičkim i licemjernim.
No, to sam samo ja, nenaspavana ponedjeljkom...

08.11.2010. u 14:14 • 4 KomentaraPrint#

petak, 05.11.2010.

Dan deseti sve po zakonu

Vozila sam jučer auto na tehnički pregled u gradu u kojem radim. Tamo su mi u petnajst minuta sve riješili, čak i to što mi na prometnoj više nije bilo mjesta za nove pečate nije bilo problem, nego su uredno mi izradili nove. Pis of kejk. No, iako sam uredno platila sve dadžbine, uključujuć i ganc nove kjnižice i sve zajedno brat-bratu izbilo mi skoro milju kuna, sve dok ne odem u MUP u selu mome malome gdje sam prijavljena, i dok mi oni tamo ne udare pečat i ne uvedu u svoje knjige tu svečanu promjenu knjižica, moj auto zvanično NIJE registriran.
To mi je teta na šalteru tako lijepo izrecitirala sinoć u sedam sati, pridajući tome da istom danas (jučer) je zadnji dan da je auto registriran i ako u selo moje malo mogu otić tek neki drugi dan, da onda vozim nekim sporednim cesticama da me ne uvate. Jerbo sam u prekršaju, iako je auto ispravno, iako to lijepo piše u novoj knjižici, iako sam im isporučila svu tu lovušu da mi to napišu, povrh svega me, bez pečatića MUP-a, još mogu i kazniti jer tako piše po zakonu.
Jebo debila koji ga tako krutog izmislio.
Znam, teško je izmislit zakon koji će istovremeno biti fleksibilan i human, a s druge strane neće dozvoliti ljudskim nagonima da kradu, varaju i zastranjuju, ali što je debilana - debilana je.
Pa sam tako u osam navečer odlučila potegnuti onih stotinjak km do sela maloga, a na dućan stavit natpis da dolazim u neko pristojno doba jutra jedanaest sati.
Selo moje, malo jadransko, jedno je od onih pitoresknih turističkih gradića s bogatom kulturnom baštinom i turističkom ljetnom ludnicom, a bolesno sivom zimskom depresijom. No, bilokoje doba godine bilo, MUP sa strankama radi od 09. Marendu ima u 11, a od 14 više ne želi čut. Na MUP-u postoji po jedan šalter za svaku potrebu, svi su šalteri mahom prazni osim onog na kojem piše vozila i registracija, naravno. Gospođa na istom šalteru je najljubaznija osoba na svijetu, ona svakoj svojoj stranci objasni i najmanji detalj koju ovu u budućnosti može zadesiti, ne kaže ona samo da moraju ići na poreznu, nego i na koji ulaz, koji kat, broj sobe, ime i prezime gospođe koja radi na tom i tom problemu, i hvala bogu da ne zna i gospođin menstrualni cklus, jer bi onda sigurno predložila svojoj stranci da izbjegne točne dane pms-a. Pritom njen telefon svaku malo zazvoni pa ona onda ljubazno u slušalicu objašnjava zakone prenošenja vlasništva i kada je PDV bitan i kad je nepotreban i sve nešto smirenim nježnim glasom, dok mušterija stoji na šalteru i strpljivo skriva znoj od nervoze. Računala sam. Svakoj svojoj mušteriji ljubazna osoba pokloni 20 minuta svojeg ljubaznog vremena. Bilo ih je petero prije mene. Čekala sam sat i pol dok je ona sa svakim od njih detaljno općila. Na sreću moju, gospođa koja je bila prije mene, i isto tako strpljivo čekala, dobila je, već u trećoj minuti odnošaja, zadatak da plazi po poštama i kupuje neke uplatnice, markice, bog te pita koj klinac treba čekati sat vremena u stavu mirno, e da bi se došlo do informacije šta ti je ustvari potrebno, e da bi se onda opet čekalo u redu.
Učinilo mi se jutros da nigdje nisu ljudi tako trpeljivi i strpljivi kao što to znaju biti Istrijani. Nitko se nije sjetio pobuniti da koj klinac ne otvore još jedan šalter, kog vraga negdje ne pišu informacije o papirima koji ti trebaju kad hoćeš prvi puta registrirati auto, zašto je sve to tako i zašto nije bolje. Oni samo klimaju ramenima i eto, a ča češ, more bit i gore.
U selima tako malenima, iz kojih kad jednom pobjegneš, ne želiš se vratiti nikad više, skoro se svi međusobno poznaju. Jer ne možeš postojati, raditi, a ni prolazit gradom godinama a da te ne upamte i nešto znaju o tebi. Nešto ono šššš, ona je ššš, s onim, ma da, da da, i onda psssst, špššššš... johe meni.
I tako se ti sugrađani srdačno susreću na mini šalteru mup-a i onda veselo razmjenjuju informacije.
- ej
- eeeej
- si ča?
- san, kako i država...
- e onda nisi niš!
- hahah
- hihih

Eto, potrošila sam jutro s ekipicom u malenom MUP-u s pogledom na sivo maglovito more i biskupski kompleks u sivoj magli.
Baš sladak početak dana...

Stigla u podne otključat dućan.
Vikend se opet smiješi prepun hedonizma...
:)

05.11.2010. u 15:54 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.11.2010.

dan deveti majčin dan

Moja majka je tipičan primjer kurca u punoj erekciji. Jedna od onih ljudi koji kad idu do svojeg cilja, ne pitaju za cijenu. I poginut ako treba. Poginut! Nema blema! Jedna od onih koji će vam, u svojem uvjerenju da radi za vaše dobro, prodati Zepter lonac, Zepter poklopac, Zepter masažer, bioničku lampu koja liječi sve što može, nedajbože, zaboljeti, onda Golden sredstvo za čišćenje naftnih mrlja, kragnu za ukras vašeg ionako krasnog vrata. Sve će vam to prodati jer ćete na kraju odustati od odupiranja, shvatit ćete, niste glupi, to vam je jedini način da opet budete na miru i bez njezinog opernog glasa koji ubija bubnjiće i razbija staklo. To je zato jer nema krajnike, znade reć. Pa se ne može kontolirati. A to što dobro prodaje, to je zato jer ima moć uvjeravanja. I jer iz nje pršte snaga i moć dok oni koje uvjerava odavno klipšu na pol koplja. I posrću. I pristaju na sve samo da dođu k sebi.
Kad vam to sve proda, ona će si onda kupiti auto. Kupit će ga od svoje sposobnosti, a vaše nemoći. Štogod si ona nacrta, to će i ostvariti. Jer je uvijek u erekciji i jer jednom kad krene, ona ide. I nema tu da će nju nešto zaustavit.
Manje-više. Ipak, za neku kaznu ničim izazvanu, ima nas, njezine kućne utege koji se znamo inatiti i furat po svome, ponekad baš samo iz inata samoga. Nađe se tako neka potiha radost u inaćenju svoj toj silnoj sili i energiji.
Pa bi se moglo reć da sam odrasla u potiho inatljivu osobu.
Kad već nisam naslijedila tu silnu snagu s kojom bih sad imala par uspješnih firmi, vozni park, zgodnog muža, i neko dete, nek se nađu svi ti silni uspjesi da se okitim njima, malo.
Ovako, ako mi uspjeh i zakuca na vrata, ja ću mu se potiho inatiti.
Ma glupost, kome je uspjeh ikada pokucao na vrata? Do uspjeha se ide ravno naprijed kroz zidove. Zna to moja mama. A znadem i ja, vidla sam.
Odrastati pokraj takve mame isto je dvosjekli mač. S jedne strane rasteš zaštićen kao mladunče polarnog mede, s druge strane, jao si ga tebi ako nešto ne napraviš po njenom. Dobra strana takve vrste nasilja je utiskivanje tog silnog osjećaja za red, rad, disciplinu i pravdu, pa te stvari naučiš rano cijenit i prepoznavati, a onda bez ikakvog razloga shvatiš i te neke sive nijanse izvan tog strogo posloženog svijeta borilačkih vještina. Ono što je pravda jednome, ne mora bit i drugome. Na kraju, svak ima svoju pravdu, svak gaji svoju iluziju, svak stvara svoj svijet, svijet je na kraju tvorevina naših iluzija. Hvala ti majko na nenamjernom prosvjetljenju.
Bilokakobilo, osjećaj zaštićenosti i sigurnog zaleđa je ipak temelj sretnog djetinjstva.
Valjda.
Sve dok ne dođeš u neke godine i gledaš svoje vršnjakinje kako odlaze u London radit kao siterice, učit jezika, vidjeti bijeloga svijeta, dok tebi majka prijeti da ako odmah ne upišeš fakultet da će te ona istog trena zaposliti kao čistačicu. Jer te želi skinuti s kurca kao fakultetski obrazovanu osobu. A činiš se samoj sebi užasno nezahvalnom dok kuknjaviš kako vrijeme sporo prolazi na dosadnom fakultetu kojeg si upisala jer ti se činio najlakšim a nešto se moralo. Bez obzira što ti se tebi htjelo ili činilo pametnijim. I iz nekog razloga nemaš pravo glasa. I ako kažeš da je u Amsterdamu laka droga legalna, ona ti neće vjerovati. Ako joj to kaže netko drugi, onda hoće.
Ne znam. Ne zna ni Almodóvar što to znači moja majka.

Jutros sam platila osiguranje auta. Na majčinu karticu, deset rata. Jer je rekla da sam njeno jedino dete i da dok god ona ima da ću imati i ja. I da nema zime, platit će majka i tehničko i registraciju. Kad već dete ne zna prodavati Zepter i kad ne zna di mu je dupe, di glava, di sjever, di jug, di se zarađuje, di se troši. I kako glavom kroz zid.
Dete je ipak uspjelo jednom otplatiti sve rate kredita na auto. I plaćati na tom istom autu svaki klinac sve do ove godine. Bit će da je kriza stegla. Stegla krvnički. Kad dete ima posao, nema plaću a registracija ističe. A nije naučilo stranjske jezike da se nosi sad negde u tri lepe stranjske materine. Ili da učini nešto na sigurnom stranjskom. Negdje u tuđini, gdje se rad još plaća, dok se plaća.
Vjerojatno ni Jaci majka nije dala da ode u London radit kao siterica. Pa se sad sramoti po svijetu, a i po kući vlastitoj. Sigurno je i njoj majka kriva.

Osim toga što se tužakam jer imam aždaja majku kao nedostižni uzor, bila sam baš vrijedna danas, pobacala tonu smeća iz dućana i oribala police. Sad je na putu da izgleda skoro kao oni lijepi izlozi u Ljubljani gdje je sve tako slatko, smišljeno, mirišljavo i sa stilom. Valjda neću skrenut. Samo do Nove godine da se izdrži, a onda...
Samo hrabro, samo naprijed.

04.11.2010. u 22:31 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 03.11.2010.

Dan osmi nagomilano

Velika čuna treba više vremena da ustane i krene. Kad sam već tako mlitava, sigurno sam i velika. Pa mi zato toliko treba.
Eto. Riješen misterij lijenosti.
Dobro, platila sam jutros jedan račun. Mamin račun, jer ona je išla na put, pa onda ja plaćam njene račune. Pa se vratila s puta, a ja ih još nisam platila. Pa sam jutros. Krasna kćer.
Sutra imam za platiti osiguranje za auto. Na maminu karticu i 12 rata.
Prekosutra tehnički i registracija. To u kešu. Usput pokupit neku robu za dućan.
U sve to ugurati struju za tri mjeseca. Nije problem platiti struju, nije problem otići u minus, ali ono čekanje u redu, pa brate miliiiii. Jedan Hep u gradu, radi samo prijepodne a u hep-u radi samo jedan šalter. Na ulazu stoji aparatić za uzimanje brojeva a na aparatiću bijeli papirić i Aparat je u kvaru, stanite u 1 red poruka. Jedan red, jedan šalter, jedan sat stajanja u redu. Ma odite u klinac krasni.
Složiti kalendare. Nije ni to problem. Treba samo sjesti i raditi.
Složiti fotomontažu za dnevni od S. Sat-dva.
Naći vremena za sobu od S. Tri-četiri-pet dana
Još nešta trebam...
Dogovoriti sa G. ono fotografiranje. Jedna kava, po ure-ura.
Učiti html i css. Cijeli život.
Stavit robu sušit. 5 min.
Oprat pod. 15 min.
Pobrisat prašinu. Stalno i opet.
Poduplat zadnja dva jer se odnose i na stan i na dućan. Jebemusunce.
Sredit račune u dućanu. Uf.
Pripremit iste za knjigovođu. Jebemu koj ga kurac plaćamo kad mu sve pripremam.
Posložit robu u ormaru i stare stvari pretvoriti za krpe za pod. Da ne hodam više u dronjcima. Bolje hodat gola.
I na poslu isto imam taj neki zbrkani redoslijed stvari...
Kad ništa ne zapisujem. Kad to sve izgleda tako glupo kad zapišem.
I ovako vježbam pamćenje. Hodam okolo s kroničnim osjećajem da nešto trebam učiniti ali se ne mogu sjetiti točno što. Puno toga trebam ali ne znam odakle krenuti. Kako se organizirati. Čemu sve to? Evo ga, opet preispitivanje.
Fuj preispitivanje...
Ući više jednom u taj kineski dućan i pogledati šta ima. Možda ima nešto od pamuka i povoljno.
Razriješiti više jednom taj misterij.
Da li nam siromaštvo teško pada zato jer se moramo odricati ili zato jer još uvijek živimo u svijetu obilja? Nedostupnog obilja. Da je barem sve okolo siroto, da li bi bilo lakše biti sirot? Da li je teže živjeti u gradu bez izloga ili svaki dan prolaziti kraj nedostupnog blještavila?
Ili je kineska roba skroz ok? U odnosu na one krasne izloge s razvikanim imenima u koje isto nemam razloga ulazit.
Naručila sam robu si preko Amazona. Jer su te stvari, koje se tako nekako zovu razvikano, tamo upola cijene.
Pa ekonomišem.
I uništavam hrvatsku privredu.
Kao da Hrvatska ima privredu...
Ali zato ima kineske dućane i miss sixty i šoping centre i svašta nešta.

Zbrka, opet...
Posložiti sve to nekako.
Ništa nisam učinila...

No, treba naglasiti da hvala bogu da smo se vratili na normalno vrijeme i da se ujutro osjećam bar donekle prisebnom...

03.11.2010. u 22:43 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 02.11.2010.

Dan sedmi bunilo

Ponedjeljak, prvi dan nakon vikenda je uvijek dan u magli i bunilu. Trebalo bi ga zakonom zabraniti. I uopće nema veze što se današnji ponedjeljak zvanično zove utorak. Nije ni bitno kako se dani zovu. Postoje samo oni dani koje trošim na poslu i oni krasni dani u nizu nakon kojih prvi dan obično gubim u pokušajima da se sjetim tko sam, gdje sam i zašto je tako važno predano raditi za crkavicu. I s obzirom da nije važno, zašto li je onda tako važno sjediti na jednom mjestu i bespomoćno čekati da taj dan prođe.

Danas je taj dan. Prvi nakon onog niza. Još smo se sinoć naganjali po krevetu i silno puhali i stenjali i sve to ono što nas veseli, i onda pokušavali što prije zaspati jer svi su satovi jutros navijeni bili na samo šest. Meni to zaspavavanje obično ne ide. Taman kad trebam utonuti, nešto me drmne i onda počnem smišljati genijalne stvari. Nešto tipa zašto su neki ljudi uspješniji a neki nisu. U bilo čemu. Poslu, seksu, sportu, zabavi.
Pa si sve nešto pametujem dok on mirno i bezazleno diše odavno u svojem bunaru od snova.
Uf, kako mu zavidim.

I onda jutro. Mračno i okrutnije od svih okrutnih. Jutros kiša, kiša, kiša i zid od magle kod Ravne Gore. Preživila. Stigla na posao. Tupo blejila. Sve čega bih se sjetila da moram činilo mi se kao brdo koje se valja ravno na mene bespomoćnog kukca.

Ne mogu. Ne samo da sam pospana nego je to neštu u glavi kratko kao kratki udari struje. Tu i tamo nešto kratko bljesne, ali nema snage ni za što konstruktivno. Kao ni za pranje stakla, sređivanje računa, kovanje planova, slaganje kalendara, smišljanje nečeg novog, sve je samo tupo bunilo. Pa pomalo gradim most od prošlih, onih što se zovu, onako, radnih dana i sjećam se što bih sve trebala, što sam smjerala i što ću sve to neki dugi dan. Ne danas. Danas mi se užasno spava. Danas samo znam da moram puno toga, ali ne znam kako. Sutra je dan za sve to.

Sjetila sam se u svom tom bunilu da smo jučer nešto pričali o erekciji. O problemima, bolje rečeno. Neerekciji. I kako je to ukratko opisao da jednom kad krene jebat i kad to ono kad se krene krene, stvarno krene bez razmišljanja, onda to jednostavno ide samo tako. A onda kad se krene sam sebi čuditi i pitati se što, ustvari, radi i hoće li u tome uspjeti, jednostavno padne. I ne ide više.
Pa sam pametno zaključila kako sam ja ta koja se stalno nešto sama sebe ispituje i čudi i da nije ni čudo da se ne pokrećem. Nego samo tako mlitavo visim. I da moram jednostavno krenuti. Kao pišonja u jebanje. Visoko podignute glave ravno naprijed bez samoispitivanja ima li to smisla i gdje će mi glava završiti. Nema druge nego samo tako.

Sutra zaozbiljno.
Erekcija samo takva.
Uf, kad se naložim odmah ujutro...

02.11.2010. u 22:51 • 3 KomentaraPrint#
< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Komentari da/ne?

Nahrani me!





Free Counters
Free Counters

Za one koje iz nekog razloga zanima:
moja e-mailadresa@net.hr

prati ona samu sebe u širokom luku...













Check out 99designs for Logo Design