Subota, ništa naročito, jutro sam poslovično prespavala, a popodne ubila s Verom Dizajnericom na nekom njenom projektu, gdje joj je trebalo malo pripomoć s fotografijama i montažama. Zbunio me taj osjećaj naspavanosti, nisam ni primijetila da sam cijeli dan pojela samo jednu bananu i onaj jedan mastan kolač što ga Vera odnekud donijela i popila jednu kavu i ništa vode, odnijelo me tako i ćakula na putu doma, i onda nikako da se rastanemo, bla, bla, bla na ulici, dok mi se odjednom nije učinilo da su mi noge i ruke tako nekako klimave i kao od papira, a onda da mi nešto u glavi nije u redu, nije u redu, i da se moram nasloniti, i da mi se nebo spušta na glavu, srećom bila je neka ograda, pa sam lijepo sjela... padati u san nešto je valjda najbliže smrti i to svaku večer činimo tako hrabro, ali iz čista mira ostaviti tijelo na ulici i otići na neko nepoznato mjesto nije nimalo ugodna rabota. Pa sam se zato jako odupirala tome. Vera je otrčala po čašu vode, a ja sam prvo provjeravala da li mi ruke rade obadvije, iako slabašne, sve su slušale, dakle, nije moždani, oke, a onda sam se pokušala sjetiti što sam sve obukla na sebe i da li mi se grudnjak slaže s gaćicama, u slučaju da nedajbože završim na hitnoj, pa se sjetila da, ustvari, nikako ne želim završiti na hitnoj, i da nikako ne želim da mi se skroz smrači i da ne znam gdje sam, užas i panika i pokušaji da se sjetim bilokakve molitve ili riječi koje dižu iz mrtvih, nije uspjelo, ali, od jednog trenutka nadalje, nije postajalo ni mračnije. Postajalo je toplije dok se nisam počela lagano znojit, a onda je znoj postao hladan. Popila vodice, tri deci, bilo je malo i šećera, prisjetila se još jednog kolača koji me baš doslovno srušio u nesvijest, a pritom sam imala i viziju bradatog sijedog starca koji mi nešto melje li ga melje na nekom čudnom jeziku i pokazuje simbole koje ne razumijem, rekli su mi očevici kolapsa da sam i ja nešto mumljala... očito je da imam nešto s kolačima, a to nije ljubav.
Još se jedne nesvjestice sjećam, ali to je kad nisam izlazila dva dana iz sobe u kojoj se samo pušila droga, pa čim sam izašla, otišla u neku pečenjaru gdje je sve smrdilo po masti i ulju dovoljno da mi pozli. Mast je kriva, naravno.
Ipak, najspektakularnija nesvjestica bila je još u djetinjstvu, u nekom hodniku, u nekim toplicama gdje sam mami pokazivala kako mogu visoko dići nogu, pa u silini demonstracije nekako opala i tresnula glavom u pod i našla se kat niže u restoranu, gledala sa stropa konobare i ekipu za stolovima dok me mama nije probudila. I naravno, nije vjerovala, ni gluposti koju je vidjela, ni glupostima koje sam poslije pričala.
Ipak, ima nešto jako gadno u toj nesvjestici kad se tako nezvanom polagano spušta i kad gubiš kontrolu i ne možeš si pomoć. Gadno, gadno.
Valjda je to zato jer nisam jela, nisam pila, imala sam uske traperice, prekrižene noge satima, sve nešto krivo radim, iako znam da ne valja... sjetih se baš priče o jednoj indijskoj svetici za koju su govorili da ima tako mali ego da se zaboravlja nahraniti, pa da drugi moraju paziti na nju i davati joj jelo i piće. Ona za to vrijeme boravi u toj nekoj drugoj dimenziji, dok se poklonici brinu o njenom tijelu. Ne znam zašto je ne puste da na miru ode u tu drugu dimenziju nego tako vjerno paze da ostane u tom svom tijelu na kojeg ne zna paziti, to je valjda njima jasno i očito, meni nije, možda bi i meni bilo dobro da potražim neke poklonike i objasnim im da mi je ego premali da bih se bavila kuhanjem i hranjenjem.
Ili da sam nekoć bila kost i koža, pa onda malo podeblja, pa opet malo anoreksična i da oduvijek imam problema sa hranom. Ali da bi to mogao, ipak, biti neki znak produhovljenosti.
Pomalo me strah. Nema nigdje poklonika, nema nikoga, možda mi opet pozli večeras, možda bih morala malo pripaziti na grudnjak i gaćice i sad bi bilo super da malo pospremim po stanu i da obučem novu pidžamu, čisto da ne nađu ovakav svinjac oni koji bi mogli brinuti...
Trbuh me boli sve jače, možda dobijem, možda oglasimo malo preuranjeni kraj ovog pms-a. Možda sutra bude baš lijepi dan...