srijeda, 05.01.2011.
Malo duži oproštaj
Rekoh da ću ubit usidjelicu. Jer mi je mučno više biti u njenoj koži, isto kao što mi je mučno sjedit u radnji, čekati na inspekciju i bojati se života. Nije zdravo. Ubija me.
Pa je zato moram uspavat. Jer više nema što za reć, može samo kukat i zapomagat. A i to me ubija.
I jer je tako lako usmrtit lik na blogu i započet novi. Kad bih bila nekako sigurna da postoji život u novom tijelu jednom kad završimo s ovim, do sada bih se bezbroj puta već pobacala s mosta. Ovako, mogu se samo igrati s virtualnim i bezbroj puta osjetiti radost novog početka i frustraciju završetka.
Usidjelica se rodila 01.01 pa sam simbolično planirala završit njezin život na isti datum.
Nisam uspjela, ali mi je barem postalo jasno zašto toliko ljudi nasilu skončava na taj datum. Nekako je baš simbolično, i baš te pita, i baš je to to.
Ali nisam se stigla oprostit i sve to nešta. Nisam ni imala što reć, kao da sad imam, ali onda baš nisam. Onda sam se još uvijek jako bojala života. Kao kad se bojiš hladne vode prije nego u nju uđeš skroz. A poslije... prilagodiš se, plivaš, šta je tu je.
I nisam baš imala volje započinjati s novim životom.
A nekako nema nikako smisla forsirati stvari koje nisu zrele. Brati zelene banane i nezrelo grožđe. Jednom kad probaš bananu netom otkinutu sa njenog grozda, shvatiš da cijeli život jedeš nešto nedorečeno i gorko a misliš pritom kako je slatko. I jednom kad pojedeš cijeli ananas dozrio na suncu, usta ti se instant skupe poput preplašenog šupka a crijeva prorade samo tako. Iako je slatko.
I sve to nešto kad učiniš jednom a nisi nikad prije, nauči te nečemu. I imaš onda neko svoje iskustvo, pa možeš srat i pametovat. Ili biti socijalno osvješteni demagog pa prenositi svoje znanje na druge.
Ja najvolim srat. Jer nisam nikad sigurna u to svoje znanje i čini mi se da drugima neće poslužit, a i da ih mogu i krivo usmjerit. Pa se moram nekako ogradit. A i to što drugi vole suprostavljat svoja mišljenja, ne uzbuđuje me previše. Ne zove na nadmetanje. Besmisleno je. Svak ima svoj doživljaj nezrelog voća, pa čemu nadglašavanje.
Čini mi se da danas baš imam puno toga za nasrat.
Pokrenulo se neš danas. Ustala sam iz kreveta. Prošetala gradom kao da sam sigurna u sebe i svu svoju, trenutno nigdje, situaciju. Srela ljude. Popila kavu. Dobila kroasane na dar. Dočekala svoj red na HEP-u. Nije bolilo. 15 minuta. Napisala tudu list za tudume. Odlučila bit tudum da ne moram pamtit. Pun je klinac redaka u toj mojoj listi od danas.
Opuštena sam. Konačno se osjećam OPUŠTENOM!
Vrijedilo je odreći se slamčice posla samo za taj osjećaj.
Ne žurim, ne jurim, ne moram, sve ću stić.
A i ako ne stignem, jbtg.
Danas sam gospodarica svojeg vremena.
Sutra je praznik.
Svaki dan neko sranje.
Svaki dan u svakom pogledu sve više...
Nova godina je, inače, protekla. Mužjak se odrekao svih svojih okova. Objavio roditeljima i rodbini da ima to nešto, tu neku đevojku malo mlađu od njega, starog jarca. Rodbina se silno zanimala za ama baš sve detalje, a stari otac je samo procvilio zamolbu da ne mora baš sad odmah radit dicu toj svojoj. Kakvoj god. Onda mi je Mužjak ponosno doveo i svoje Mladunče da se družimo svi zajedno, pa nas je ostavio nasamo da se bolje upoznamo, što smo fino iskoristili za pristojno međusobno ignoriranje. Ako krenemo od pretpostavke da su naša djeca posljedica naših djela i naših utjecaja, bili mi toga svjesni ili ne, čini mi se da samo meni stoji knedla u grlu zato jer to dijete, koje tako bezazleno cvrkuće u playstation, ima sad dva doma, još uvijek jednu mamu, ali dva oca, tri bake, tri dede, brdo teta i stričeka, i dok se svi tako trude u brizi oko njega, samo je u mojoj glavi brija da to nije dobro. I da sam za to kriva/zaslužna dobrim dijelom. I da se moram nekako ispričati Mladunčetu prije nego se počnemo družiti.
Iako Mužjak veli da njihov je brak bio sranje, i djetinjstvo u takvom braku puno je gore od pametnog i zdravog razlaza, u kojem svi ostaju u dobrim i pametnim odnosima. I da bi im se to ionako desilo, prije il kasnije. Koliko je taj razum i pametan razlaz dorastao dječjem poimanju svijeta u kojem su samo jedan pravi tata i jedna prava mama, koji sad imaju neke svoje nove ljude s kojima se diraju, cvrkuću i spavaju goli. I koliko razumno objašnjenje o neslaganju i nerazumijevanju može u djetetu opravdati taj čudan svijet u kojem mama i tata nisu više sretni kad su zajedno.
I da baš bih silno željela znati kako će jednog dana opisivati taj svoj period života. Kao trenutak u kojem se proširio na nove ljude s kojima mu je baš bilo super, ili kao neki zbunjujući stres radi kojeg više ne može imati normalan život. Ali, sad, srećom, dobro zarađuje pa si može priuštiti sate i sate psihoterapije.
Baš se prava našla pametovat... kao da sam ja sa svim svojim stabilnim djetinjstvom izrasla u cvrkutavu i neopterećenu i veselu osobu?
Evo, danas jesam izrasla mrvicu :)
Pandicu ću pustit na slobodu, neka se sama hrani i nek više ne čeka na milodare. Samo da znate da je nisam dala uspavat, nego da živi negdje sretna i slobodna. Ili ne živi. Ali je barem neko vrijeme bila slobodna.
Blog ću ostavit nek stoji dok ga neka sila ne izbriše. Ponekad i meni dobro dođe kad se ne mogu sjetiti nekog bitnog datuma.
Negdje ću se roditi opet. Uskoro. Samo da nađem novi stan sa internet priključkom. :)
I to bi bilo to. Doviđenja svima.
A sad idem da se obesim.
petak, 24.12.2010.
Poglavlje posao zatvoreno
Zaključala sam se. Napisala da sam na godišnjem sve dogodine pa još i duže. Osjećam se lagano kao perce, kao osnovnoškolac na praznicima, kao da više nema tereta. Ne može više nikaka inspekcija uć, ne može me nitko više gnjavit, ne mogu ni ja ovdje više od sebe dat.
Vani je kiša, ljudi u sivom napadaju pekare i tegle iz njih tone kruha, ljudi s autima mrgodno gmižu dok proklinju kišu, dan, život i ne dižu se sa trube. Truba je ispušni ventil. Trube se danas pošteno ispuhuju.
Vani je ratno stanje.
Čestit Božić svakome.
četvrtak, 23.12.2010.
Došla je danas. Sva živčana, božićno crvena i pomalo nakostriješena. Nešto na njoj ipak nije bilo prijeteće, iako se još s vrata krenula predstavljati kao inspektorica rada i mahati mi onom njenom značkom, od pogleda na koju mi u želucu uredno prokuha, a stolica se instant pretvara u šalšu. Objasnila je žurno da upravo radi u susjedstvu i da ima veliki problem i da bi me molila za uslugu.
Radila je kod susjeda picajola, koji je prije par mjeseci za dućan od žene dobio kaznu, jer nije imao u dućanu obavijest o posjedovanju bilježnice u koju neutješne mušterije mogu suzama ispisivati svoje doživljaje. Kazna je bila trijs milja kuna, na što je susjed odlučio zatvoriti dućan, poslat ženu doma, a inspektorat i država nek se jebeju sa svojim glupostima. Ko im jebe njima mater, budalama.
Susjedu je ostala na grbači picerija u kojoj se nesretnoj inspektorici baš pokvario njezin portabl printer, baš sad kad je trebala isprintati taj jebeni izvještaj, pa se sjetila da u blizini ima neka printaona pa je dotrčala sva usplahirena molit za uslugu.
Naravno da bih joj napravila svaku uslugu. Očistila stan, pomilkila je po glavi, popravila joj frizuru, ten, izglancala cipele, skinula joj ono salo oko struka, podigla sise, ma sve, sve, samo dok je usluga i dok mi ne dolazi poslom svojim. A ko jebe susjeda i taj izvještaj na kojem je sigurno zaradio još jednu kaznu za nešto. I ko jebe to što smo mi zečevi u šumi, a vuk je baš sad ćopio njega a mene nije. I ko jebe to što upravo pomažem vuku da ga bolje stegne.
Pa sam tako ljubazno printala joj sve po spisku, kad me ona isto tako ljubazno priupitala da je li je ovo sve moje ili sam ja samo studentica na ispomoći. Na što sam se razlila po cijelom podu i krenula joj lizati potplate zajedno s onim oštrim štiklicama, da, ja sam upravo to, studentica, a cijeli život je predamnom! jupijej. I hihihi, hahhaa, ma hajte molim vas, jelte... zrak je naprosto cvrčao od ljubaznosti i dragosti, dok mi je od silne zahvalnosti odlučila otkriti novi horror za nas male zeke. Naime, reče ona prigušenim glasom, postoji sad jedna knjižica o evidenciji o dolasku, boravku i odlasku s posla, koju svaki zaposlenik mora voditi i koja mora biti tu na radnom mjestu. Ukoliko knjižice nigdje nema, e onda se kazne kreću od 60-90 tisuća kuna. I da to obavezno kažem svom šefu i da nek on to sa knjigovođom vidi, i da je to knjigovođa nama trebao već reć jer knjigovođe, navodno, to znaju.
Naravno da pojma nemam o tome, naravno da ni šefonja nema pojma o tome, a pretpostavljam da i knjigovođu boli kurac. Knjigovođa je naš stara garda koji u svojem opisu posla ima samo zbrajanje prometa i onda uštimavanje zbroja sa stvarnim stanjem i ništa više od toga. A sa šefonjom sam već prošla jednu neuspješnu svađu oko moje želje da se knjigovođa zamijeni nečim mlađim, bržim i sposobnijim, pa sam oko papirologije, pa i oko svega digla ruke. Isto kao što je šefonja digao ruke i rekao meni da neka ja to vodim.
Da, baš mu daleko ja to na ovaj način mogu odvest...
No sad, ipak i s obzirom da sam preimenovana u studenticu na ispomoći, nevino sam obećala to saznanje podijeliti sa šefom i zahvaliti nebesima na ovom neočekivanom daru u obliku preljubazne i predrage inspektorice. Plavuše, isto kao ja.
Samo moja kosa kraća. Pamet bi trebala onda biti duža. Trebala bi.
Poslala sam šefonji mejl s posjetom inspektorice i rasponom kazne. Ukoliko ga ne strefi novi infarkt, uspjet će sutra pročitati i drugi mejl gdje je inspektorica samo draga ženica koja daje protuuslugu na uslugu.
I neću se više nervirati oko toga što živim u državi gdje se dobija kazna u rasponu od 60-90 tisuća kuna zato jer se ne upisuju radni sati, ali zato poslodavac može mjesecima ne uplaćivati doprinose i ne davati plaću, a da mu taj isti inspektorat, koji, navodno, štiti radnike, ne može ništa.
I neću se nervirati zato jer svi lažu da se poduzetnicima otežava preživljavanje.
Super je biti poduzetnik u Hrvatskoj.
Imaš radnike, jebeš ih da si pišu sate i minute, prijaviš ih na minimalac, a onda im još i ne moraš uopće dati plaću i sve je po zakonu.
Samo je još važno da u dućanu imaš obavijest da posjeduješ bilježnicu o pravu na pisani prigovor u skladu sa čl.8.st.2. Zakona o zaštiti potrošača.
Neću se nervirati i neću si radit šalšu po crijevima.
Razmišljam o tome da se prijavim kao čistačica na neki kruzer i odem daleko daleko najdalje i da me nema mjesecima.
Plaća preko hiljadu eura,
Smještaj Džaba.
Troškovi nikaki.
Da okusim malo tu razliku u odnosu na ovo preživljavanje.
Plaća = 3000 kn.
Garsonijera = 2000 kn.
Stručna sprema = Visoka
Sposobnost preživljavanja = 0,5
Posebna sposobnost = uspješno oponašam izgled studentice na ispomoći
Skrojena za čistačicu na kruzeru.
A sad idem mirne duše kod susjeda poručati si jedan komad od pice.
Sutra mi je zadnji radni dan.
Valjalo bi to malo proslaviti.
Da, baš bi.