petak, 29.10.2010.
Dan treći seks na obzoru
Dobila sam fini receptić. Kako smekšati ciklu i pritom ju učiniti jestivom na par dana. Lako, narežeš na kockice veličine golf loptice, uzmeš brdo češnjaka i onda ga onako u kori zdrobiš, sve to zaliješ maslinjakom, ačetom balzamikom, posoliš, popapriš, pokriješ alu folijom i ubaciš u pećnicu. Za kuharicu ljenjivicu koja živi u garsonijeri i ne voli mirise kuhinje u odjelu za spavanje, recept dušu dao. Samo pri kraju malo provjetrim sobičak od stana i sve super, sve pet. A to što se kuvana cikla može još danima držati u frižideru i pomalo grickati, samo je još jedan veeeliki plus.
No, ono što je minus je ljubav moja prema češnjaku. Sirovom, kuvanom, pečenom kakogod. M-ljac. I nema veze što je češnjak iz gornjeg recepta predviđen da se baci u smeće odmah nakon pečenja. Tko je vidio bacat hranu?
Jutros tako, eto, ispaštam radi svoje zabranjene ljubavi. Sjedim u dučančiću, ljubazno se kreveljim, a miomirisi oko mene mogli bi rasplakati konja. Ne mogu prestati prditi, ne mogu ni opisati olakšanje nakon svakog prdca, ali se ne mogu ni požaliti na gužvu. Ako se netko i usudi pitati nešto, uvijek se mogu vaditi na pečenjaru u susjedstvu. Sve je pod kontrolom, vani je poslovično sunčan dan, prozori su poslovično prljavi, a svakih petnaestak minuta osjetim silno olakšanje.
Možda da ponovim kuru obogaćivanja dobrih bakterija u crijevima? Možda nije češnjak kriv... tko zna što se sve zbiva tamo dolje... uh.
Trenutno sam na kuri ispijanja ulja noćurka. Pročitala je Paprena neku knjigu o ženskom zdravlju, alternativa, ovo-ono, bla-bla, pa potvrdila noćurak kao sveti lijek svim ženskim tegobama. Pa me nagovorilo. Jer sam tegobna ženska u nježnoj predmenopauznoj dobi.
Mogu reći samo da mi sise više nisu natečene ko bundeve i da ne bole. Što neće baš veseliti Sadašnjeg, ali neće bit ni neka velika drama, jer on je ipak guzičar. Pali se na guzice, a sise voli samo kad nešto nije u redu s njima i kad izgledaju kinki. Kad je jedna veća od druge ili kad su jako razroke ili nešto, bilo što, samo da ne liče na umjetne i da nisu savršene.
E kud me nije snašo neki koji voli nesavršenu guzicu, nego baš ovakav devijatičar?
I zašto oni što rade plastične nemaju u ponudi plastično nesavršene koje bi više bacale na prirodne sa nekom prirodnom "greškom"?
Nedomišljati tipovi, ti plastičari.
Elem, danas me pere srećica neka. Lagano, jer njoj nikad ne dam da se razmaše. Mora bit pod kontrolom da se ne istroše sve zalihe i mora curit pomalo ali dostatno... mislim, ne mora... ali ono... bolje je ovako, nemam ja baš ni neku energiju viška da bih mogla praskati okolo bez posljedica. Kad smo već kod energije, moga bih danas poručati neku samljevenu životinju u onoj susjednoj pečenjari. Hemoglobina radi, jelte.
Imaju oni neku ružnu naviku držati to meso u vodi da ga možemo gledati kroz stakleni pult, kao kolače u slastičarni, meni uredno bude slabo od pogleda na tu krvavu vodicu, ali ipak hrabro odstojim i odrecitiram svoju narudžbu. Sačekam prvo da budem jako gladna i lagano slabašna, da se ne mogu predomislit, pa tek onda odem tamo. Pa se vratim za deset minuta kad ga speku. Blizu je, praktično je.
Srećica je i dalje tu. Pubertetska. Ne baš tako silna i neobuzdna, nego onako, lagana, baš za tetku u laganim godinama.
Večeras ćemo se vidjeti.
Nakon dvotjedne apstinencije. Što već i suhonjavo anemičnu asketu poput mene dovodi u stadij lagane čežnje. To je valjda ta jedina prednost razdvojenih i zabranjenih ljubavi. Možeš se tako silno poželjeti i radovati svakom susretu. Daleko od svakodnevnog kuća-posao-ručak-rastegnut džemper-krevet- pusa-cmok-uh-eh-lakunoć ritma.
Ovako je svaki dolazak veselje, svaki korak na stepenicama približavanje, svaka riječ kao nova, guc vina slađi, a ni prdac od češnjaka nije tako strašan da bi ubio idilu. Nakon dvotjedne apstinencije skoro sve je dopušteno, slatko i veselo. I skoro kao da se iznova upoznajemo. Nakratko. Nanosekundasto.
I onda, ustvari, sve je ubrzo tu, poznati miris, poznati glas, poznato tijelo, sve što je nedostajalo i čega se još nismo zasitili.
Još jedan veseli vikend. :)
Šiparica sam danas, eh.
četvrtak, 28.10.2010.
Dan drugi sve na crno
Jutros sam uspjela ranije odlijepljiti kapke. A onda odvezla sebe i auto na drugi kraj grada gdje je serviser u kafiću cuclao svoju prvu kaf `cu. Isto je bio natečen i imao sljepljene kapke. Rekao je da će me zvati kad pogleda motor.
Serviser od moga auta radi na crno. Šefonja mi je dao njegov broj uz objašnjenje da je država glupa, a i da sam ja glupa ako plaćam državi. Onda mi je serviser objasnio kako je on imao firmu i kako su ga jebali nekim glupim zakonima i kaznama, pa je ubio firmu i sad radi na crno. Inspekcije ga neće naći jer one traže samo one koji imaju firme. Ako nemaš firmu i nisi prijavljen, ništa te ne pitaju. Ne znaju što bi, imaju čak i neku smiješnu kaznu koju uvijek može platiti i nastaviti raditi. I kaže serviser da mu je sad super. I da su budale svi koji imaju firmu u budalastoj državi.
I tako sad više ni ja ne plaćam pdv, ne osiguravam radno mjesto nekom radniku u ovlaštenom servisu, a naravno, uštedim... platim servis na crno skoro upola manje nego na bijelo. Nitko me neće kazniti, osim ako se autu nešto ne desi pa ja to onda povežem s božjom kaznom i tako mi je trebalo. Ali kako starim, tako sve manje povezujem, pa teško da ću se sjetiti uzročno-posljedične veze servisiranja na crno.
Ne uzbuđuje me to. Ma uzbuđuje, ali krug se je odavno debelo zavrtio. Moja plaja je mala, gledam gdje god mogu proći jeftinije, onda, ja ne trošim, radi mene ne trebaju postojati ni pedikerke, manikurke, ovlašteni servisi, gatare, mnogi ljudi koji bi inače mogli prodavati nešto svoje, a meni ne mogu jer nemam da kupim. Jebiga. Tko je bio prvi u tome? Zar je i to bitno... tko sad može zavrtiti taj krug unazad?
Gledala smo poslije na poslu vrijedno i uredno portale. Vidjela tamo neko poznato lice, neki dečko vratio se iz stranjske zemlje pa otvorio firmu, pa radi ko` lud a njegovi radnici imaju natprosječno visoke plaje i sve je to jedna divna i krasna vijest da u Hrvatskoj postoji jedna tako divna i krasna firma. Onda su mi se živci u mozgiću povezali i sjetila sam se tog dečka dok je još studirao u toj istoj tuđini, nekako je došao do mene, trebalo mu je učiniti logotip i naslovnicu za neku prvu njegovu knjigu. Jedan od onih poslova na crno. Meni super imati posao na crno, njemu super isto, jer vani mu to nitko neće raditi po tako smiješnoj cijeni. Pa smo tako krenuli u suradnju. Dobila sam neku paricu, sva sretna, jer čim dobijem neku paricu, ja mislim da sam bogata... a ono... božemesačuvaj parice. Sve je napočetku bilo krasno, svi sretni i zadovoljni, oni sa mojim radom, ja sa zarađenim novčićima. Dečko mi je kasnije često zahvaljivao i slao raznorazne linkove na kojima se krasan logo pojavljivao, tek toliko da budem zadovoljna kako mi slava raste, kad je već parica simbolična. Učestalost pojavljivanja obično određuje cijenu logotipu, ali oni su bili siroti studenti u stranjskoj zemlji, a meni je "slava" trebala biti dovoljnom. Osim slave obećavali su mi projekte u budućnosti koju spremaju.
No, na tim sljedećim projektima smo pukli. Rekli su što trebam raditi i odredili cijenu ispod svake cijene i rekli da ili tako ili nikako. Pa je ispalo nikako. I osim toga rekli su da su požalili što su se ikad spetljali sa mnom tako neozbiljnom i pohlepnom. I svašta nešta. Sad mi je žao da sam te mejlove pobrisala.
I sad čitam o njima tako uspješnima i o njihovim projektima koje sam mogla oblikovati za sitnu paricu i sada se osjećati dijelom uspješnog tima u Hrvatskoj. S kojim sam radila na crno ispod svake cijene. Mogla sam raditi i džabe i sad imat portfoljo sa vrijednim radovima za vrijednu u uspješnu firmu izvan svih hrvatskih okvira.
Recimo da sam probala na svojoj koži taj njihov tradicionalan pristup poslu gdje gledaju dati od sebe što manje i što više omalovažavati tuđi rad. I da mi je nekako teško zamisliti da svojim radnicima tako velikodušno daju natprosječnu plaju, a da u tome ne vide neku uštedu, zaradu, nešto... Uspješni su, pametni su, preselili su firmu izvana u Hrvatsku i podijelili plaću malo iznad prosjeka i odmah dospjeli u novine kao izimno uspješna firma. Jer daju plaje na vrijeme. I to su napisali, da. Njihovi radnici dobiju redovnu plaju i novine od toga naprave famu, a njihovu firmu podignu na pijedestal megalomanskog uspjeha. A nigdje ne piše koliku plaju za taj isti posao dobijaju radnici u zemlji iz koje su svoju firmu preselili.
I koliko su ovi uštedjeli zato jer za isti posao iste stručnjake plaćaju itekako manje...
To je već posao iznad svih. Ušteda na radnoj snazi. Zbilja su macani. S obzirom da su im klijenti na svjetskoj razini, vjerojatno zarađuju isto kao što bi zarađivali vani i svakog se prvog u mjesecu smješkaju i oni i njihovi radnici. Svi na dobitku.
A još i dospiju na naslovnicu portala jer daju urednu plaju.
Serviser koji radi na crno mi je ipak nekako draži lik.
Možda jer je luzer. I možda jer nikad neće osvanuti na naslovnici kao vuk u janjećoj kožici.
srijeda, 27.10.2010.
Dan prvi
Jutro. To krasno doba dana. Tako krasno mogu sanjati u to doba dana i tako je dalek taj mobitel dok jauče pored kreveta i baš me boli briga za njega dok ga skrivam od same sebe pod poplunom i dalje spavam. I jutros sam baš tako vozila ko luda na neku svadbu preko neke fantastične zaobilaznice po zraku, dok je on zvonio i zvonio i zvonio.
Eh, to tijelo. Samo tako mrtvo leži. Ujutro se jedva mičem, ne znam tko sam, znam samo da se moram toga brzo sjetiti i iz nekog neshvatljivog razloga pomjeriti tijelo, istjerati ga iz toplog, usmjeravati ga po stanu, izbjegavati rubove zidova, veš mašinu, ne sunovratiti se u kadu dok perem zube, raditi sve te grube radnje iz nekog razloga, ujutro tako dalekog i neshvatljivog i surovog i neprirodnog. I sve to.
Zvoni opet. Zove Sadašnji i klikće u njemu od sreće jer je u Zagrebu sunce i koj klinac još uvijek ležim mrtva i da je vrijeme da se dignem, jer je nakon toliko dana granulo sunce i svijet je danas tako sjajan i lijep!
Odmičem zavjesu uspavanom rukom, u Rijeci je sunce normalna pojava, ne moram radi toga kliktati i skakati iz kreveta, sunce je i bura je i svirat će mi kroz kosti. A u krevetu je tako lipo toplo i sigurno.
Tražim razloga da ustanem.
Ne nalazim.
Ustajem, ipak, još nisam iskorijenila ono sjeme moranja ustajanja i nervoze ako se to neko moranje ne ispuni.
Ustajem i sudaram se sa namještajem, navlačim neku robu na sebe, odljepljujem kapke, kad izađem na buru, opet će mi suze krenuti i svijet će biti hladno mutan s neprepoznatljivim licima. Izvlačim se iz stana kao kornjača iz pijeska nakon cjelonoćnog polaganja jaja, kao da je pet ujutro, kao da grad već satima ne živi svojim živahnim ritmom, koje to veze ima kad je jutarnji ritam skrojen za neke tuđe plesove, ne moj uspavani svijet snova.
Nalazim put do posla sljepljenih očiju, uvijek idem istim putem da se ne moram buditi prije vremena, ni tetama u piku ne moram reći ništa osim mljmjmjjmm u melodiji dobrog jutra, već znaju po što sam došla i da ću za pola sata doći po još... kave, kave, kuhajte i ne pitajte, ostatak dana borim se sa sobom i nedovršenim snom i umornim tijelom i nedostatkom ambicije, entuzijazma, danas se nit nanervirat ne mogu. Nema dovoljno snage.
Ipak, počela sam si sinoć slagati web stranicu. Poslala primjerak znalcu profesionalcu i dobila odmah po prstima da sam lijena i da moram učiti html i css. Kao da u najmanju ruku želim raditi web za ozbiljno. Želim li? Da? Ne? Pored svega još i to? Je li ovo renesansa da moram sve znat? Ili je ovo vrijeme specijalizacije? Koje je ovo vrijeme?
Ponekad se pitam da li su ljudi tridesetih godina prošlog stoljeća znali da žive u predratno vrijeme? I hoće li djeca u nekoj budućnosti učiti o nama kao nesretnim ljudima iz predapokaliptičnog doba?
I onda se tako svašta pitam i odem sa css-a i html-a i web-a u tri fine strinine.
Previše se samoispitujem i bludim.
Svejedno, nacrtala sam si sliku svojeg savršenog života
Prvo se naspavam ujutro. Dobro naspavam i dovršim snove. Stignem na svadbu i učinim sve što tamo moram.
Onda se rastegnem, posložim košćice i ustanem na nožice sigurne, popijem kafcu, podoručkujem i odlučim što ću raditi. Pa se bacim na posal. I u jednom trenutku odlučim da je dosta pa odem nekamo. U drugom trenutku ručam. Ne naručujem usrane pizze i ne jedem sendviče iz pika. Danima. Mjesecima. Godinama. Nego sad jedem fino i kuhano i svježe.. I ako ne mogu radit, odem šetati. Svjež zrak. Ili u teretanu ako pada kiša. Ili na vrh Učke ako sija sunce. Ili prošetam gradom. I onda kad radim, radim skroz, iz sve snage.
I onda se opet zapitam... imam li prava crtati savršeni život sebi i svojim sitnim užicima, ako su ljudi oko mene nesretni i gladni i ako ih izbacuju iz stanova, i ne daju im plaću i ako u šest ujutro nađu na cesti pothlađeno dijete sa polomljenom nogom? Kakvog smisla ima u svemu tome gledati samo svoje sitne i sebične radosti? Tako malene i samo meni okrenute?
Kao da ću pomoći svijetu ako i ja živim loše i nesretno? Kao da je ikoga briga dok se sudaram sa zidovima dok se još pokušavam sjetiti zašto.
Kao da će se itko ikada potruditi učiniti moj život sretnim i ispunjenim bez ikakvog razloga.
Kao da sam na tragu školskom izgovoru ljudskog egoizma.
Ili školskom izgovoru vlastitoj lijenosti.
Moram se naspavati. Skroz sam smušena.
utorak, 26.10.2010.
trda konstipacija
Događa mi se to često tako u zadnje vrijeme. Ili češće primječujem. Ćešće. Češče. Češće. Sreća da ne postoji tvrdo i meko š....
Uglavnom, požalim se posred fejspuka kako nitko ne plaća račune, nadajući se da će to do onih, koji drže do sebe i svojeg časnog ugleda, doći bez da ih opet moljakam i natežem. I onda se sjetim da još nisam platila struju. Ni ono dopunsko koje su mi rekli da platim kad stignem. A ja nikako da stignem, naravno.
U firmi sam poplaćala sve firmine račune, da bude čistava i blistava i da ne ostane dužnom, ali ja svoje... stoje oni tako i čekaju.
Onda se krenem ljutiti na nekog. Jer je takav i onakav i nikakav.
Pa se sjetim kako sam tako i ja bila svakakva i nikakva.
I kako sam sad upravo kao oni koji su me onomad povrijedili.
Govnasta i njurgava i nemoćna i ljubomorna.
I onda, kad se osvrnem oko sebe, čitam, gledam i posvuda vidim ljude koji njurgaju i kenjkaju i ništa im nije dobro. I svi su svima nešto zgrjiešili, svi su dužni i krivi i sve je to jedan sveopći užas i kaos.
I onda me sve to samo još više sokoli da još više njurgam i kukam i budem jadna.
Naslovnice portala, naslovnice foruma, naslovnice blogova, sve vrišti optužbama u kojima je netko nekome nešto nekaženjeno, neopravdano, nepametno, nepromišljeno, neistinito, nedokazano, neopipljivo, loše, grozno, gadno i sve je to jedna velika nepravda.
Koju nanose drugi.
Nikako ja.
Božemesačuvaj mene u neobranom grožđu.
Nemoguće!
I onda sjedim tako prestravljeno i gušim se u vlastitoj nemoći.
A mogla bih se pokrenuti, pomjeriti, zajebati svih, zajebati sebe prvo i jedino, i učiniti nešto. Dobro. Mudro. Genijalno. Fascinantno. Sve to odjednom.
Mogla bih.
Reče ona sebi i ostade u svojem zacementiranom krugu.
Ni makac.
ponedjeljak, 25.10.2010.
tu i tamo
Ponekad tako, kad je hladno i kad je kiša i kad sam doma, baš doma doma i jer nema veće tišine od one na moru po zimi i zima je tu hladnija jer je tiha i mrtva, najtiša na svijetu, ponekad tako, baš mi onako, neću si priznati koliko, fali njegovo tijelo i pogled i dodir i miris i ritam disanja dok spava.
I baš sam si onda ono, uh, eh, uf...
Ma, bah.
četvrtak, 21.10.2010.
Skočila sam do rodnog grada. Doslovno skočila, u šest i pol krenula, u mraku po zagrebačkoj obilaznici, po kiši po tužnoj ravnici, ravnica je prvi put imala kraja od maglenog zida, bile su tu i neke tužne krave, srce mi se nekako steglo na njihove siluete u blatu pod hladnom kišom, ne znam zašto, ne steže mi se od pogleda na trošne kućerke u magli i blatu, tamo isto žive neki ljudi, vjerojatno siromašni jer se kuće inače ne bi raspadale, vjerojatno stari, jer da su mladi, ili bi odselili ili kuće popravili, vjerojatno bolesni, jer to ide sve zajedno, siromaštvo, bolest, starost, samoća, na njih mi se ne steže toliko, od njih samo želim pobjeć što dalje. Uvijek mi se srce prije stegne na mokrog psa na lancu u trošnoj nazovi kućici, nego na izdeformirane starce koji bauljaju smrdljivim dvorištem, valjda, jednom ako ostarim, neću vidjeti prljavo, neću osjećati smrad, ni miris vjerojatno, ni... podsjeti me to na baku, tatinu mamu, kad je rekla da će za par dana umrijet jer da više ne osjeća hranu nego joj sve ima okus zemlje, pa nas je onda sve potomke redom nazvala da se oprosti i da objasni kako ona sad ide na nebo, a da se mi moramo dobro paziti, jer više neće ona biti na zemlji da se moli za sve nas. Svakog ponaosob. I da joj zaželiimo sretan put, a ona nama sretan ostanak. Pa je onda za dva dana otišla. U miru. Bila je to najlakša smrt koju poznajem, više neka tiha radost nego strah i bol. Što je život teži, to je smrt lakša, valjda...
Sve više sumnjam u Boga. Nisu me odgojili u vjeri, osim bake koja je pričala samo o nebu i anđelima i jedva dočekala da ode više jednom i vjerovala da ide na bolje, jasno mi je da je vjera snaga i da je život s njome ljepši, ali, eto, odlučila sam u jednom trenutku vjerovati, da ubijem usamljenost, da imam nekog kome mogu sve reći i tko neće odgovarat, nego samo slušat i bilo je dobro, neko vrijeme, a onda, učinilo mi se odjednom kako cijelo vrijeme samo pričam sama sa sobom i da nitko ne sluša i da je to ok, na kraju, nije da nema nikoga, tu sam, slušam, trkeljim, slušam, čudim se... i mnoge se misli daju narojit na dosadnoj autocesti u dosadnoj magli, kiši i ravnici.
Pa onda to blato, traktori, kamioni, cestuljci, blato na horizontu, blato na cesti, ljudi, psi pobjegli s lanca, Dunav, ekipa sa jednim znakićima na uniformama, ekipa sa drugim znakićima, jebali ih njihovi znakići, ne nerviram se više, od granica na Dunavu opasnije su granice u glavi, one koje nas drže zatvorenima i ograničenima i ne daju nam da odletimo na neko bolje mjesto, nego samo drže tu zabijene u blatu, e to je sranje, ne neke tamo kućice i njihovi rituali sa knjižicama i imate li što prijaviti, nemate, ajte.
Ajte i vi...
Rodno mjesto mi se promjenilo, preorali su asfalt u glavnoj ulici, počupali staro kvrgavo drveće, postavili ploče, posadili novi drvored, zabili kandelabre, one prave, kičaste starinske, po prvi put mi se učinio grad posebnim i lijepim, da baš lijepim i ugodnim za život, nije više onako otužno mjesto za nemaštovite ljude koji se vjenčavaju na početku dvadesetih, a onda žive u ritmu pos`o - kuća - ručak - popodnevna šetnja - kuća ostatak svojeg života. Poneki se razvedu i opet vjenčaju. I uvijek isto u istom dosadnom gradu. Sad barem imaju lijepu glavnu ulicu. Ako im to nešto znači.
Ovaj put me birokratija nije ubila u pojam. Nakon svih peripetija, čekanja i zajebavanja ovo je bila samo formalnost. Dalo mi ličnu, dalo mi pasoš, sa ergometrijskom slikom na kojoj imam lice ubice narkodilerice, a pritom je sve na ćirilici, mogla sam birati, ali ćirilica mi se učinila kao pravi maskenbal, kao dokument agenta KGB-a, kao vrhunac birokoratske kulturološke politološke gluposti, mogla sam birati pa sad imam i dokumente na ćirilici. Odlučila sam skupljat dokumete iz kolekcionarskih razloga. A pritom mogu i plašit ljude ergometrijskim fotografijama. I zbunjivat čudnim pismom kojeg sve manje njih zna čitat.
Vratih se isti dan, po blatu, kiši, magli, pored divljih kamiona, brojčanik je prevalio 100000 negdje tamo poslije Slavonskog Broda, čvakala sam pogačice sa čvarcima i zalijevala mjenjač dukatovim tekućim jogurtom proizvedenim tamo preko granice, dukat je nekako prešao granicu i počeo rasti kod komšija, ko će to više pratiti, sve te ljudske gluposti, nema im kraja ni početka... ubilo me to sve, pomalo.
Sad se barem fino odmaram. S temperaturom i natečenom surlom. Najgore od svega je biti bolestan i sam.
Ili pas na lancu. Ili krava u klaonici.
Ili to nešto.
srijeda, 13.10.2010.
Utile
Slušam komentare. Nije da me zanima, nego ne mogu im pobjeć.
Resume. Rezime. Reži me.
Svi se dive njemu. Zato jer je u odijelu, ima skupi sat, jer je bezobrazan, jer se ponaša kao kralj, a ona je nasuprot njemu obična neuka čistačica-seljančica koja se ne zna obuć, ne zna stranjske jezike, ne zna lagat, zna samo za hladnu ondulaciju i jeftine kičaste broševe.
Ona je jedan vizualni predložak luzerica iz Kamenskog. S lošom frizurom, lošom šminkom i jadnom oblekom.
A on je kralj!!! Visoko iznad svih. I zna se našminkat, zna se obuć. Milina ga je vidjet. Ta uglađenost, ti maniri...
Skidaju mu kapu i čestitaju. Zavide. Da, svi bi sada htjeli biti on.
Ej, ljudi, skroz ste u kurcu.
Odijelo šiju radnice, ali ono ne čini čovjeka.
Mo`š mislit...
utorak, 12.10.2010.
ništanasnećeiznenaditi
Imali smo situaciju. Probni test. NNNI. To nešto. Glupih li riječi.
Elem, prvo su me počele boljet sise. Pa su onda narasle. Pa su boljele još jače. Pa mi se spavaaaalooooooo. Pa su me počela boljet leđa dolje. Pa sam surfala, naravno, što bi drugo. Pa tamo sve lijepo piše između svih ostalih naznaka koje moraju, ali i ne moraju bit, da su to prvi znaci. Znaci prije znakova. I da mučnine dolaze kasnije, ali da ne moraju uopće doći. I da postoji milion svjedočenja, sličnih onima koji tvrde da su vidjeli vanzemaljce. Svako je posebno, ali se uglavnom podudaraju.
Onda sam mu se žalila i došla pokazati sise. Naravno da im se i radovao i veselio i glupo smješkao, a što bi drugo. Muškarac pred sisama. Natečenim. Pa smo se onda međusobno glupo gledali i smješkali i nismo znali. Nikad prije nismo imali situaciju NNNI.
Odlučili porazgovarat. Prvi put o tome zaozbiljno. Možda i prekasno.
Da, nikad se nismo ulovili ozbiljno razgovarati o tome. Stari smo, a ja nisam baš najzdravija, a i kao pazimo se, ono, ne`š ti paženja. Ja vjerujem da je nemoguće, a on vjeruje da se kontrolira.
Pa smo razgovarali. Prvo o abortusu. Nisam nikad, on je par puta. Rekao je da je to grdo i da onda umre nešto. Nešto više od zametka samoga. I mrštio se. Kao da ne želi da mu opet umre ono nešto. Pa smo prešli na druge mogućnosti. Mogućnost da ostajem bez posla, da tek pokušavam izgurati to nešto svoje, da sam podstanarka u drugom gradu i da, ipak, imam neke mogućnosti. Vratit se mami i tati u selo malo ili ostat u gradu svome ili uselit njemu. Nikako se vratit mami i tati, nikako postati nezaposlena samohrana majka podstanarka.
Pa je onda šarao po sobi i gledao što se sve može pregraditi za još jednu sobicu gdje bi bio krevetić, ormarić, tepihić, stoličica i sve te male pozdarijice. I baš nije to nemoguće i neizvedivo, a onda, onda je čuo dijete kako plače tamo u onom pregrađenom kutku. Plače i zavija neumoljivo po stoti put, a ja postajem sve luđa i luđa. Naokolo leže pelene, bočice, dudice, igračkice, zvečkice, galama je neizdrživa, cirkus se vratio u stan, nema više slušanja muzike, gledanja filmova, nema više reda i posloženosti, nema više ni veselog njegovog pogleda, njuška mu se spušta prema podrumu dok u glavi odzvanja taj budući urlik u budućem pregratku. I vidi mene buduću ludaru kako sikćem na njega po stoti put iz stopedesetiprvog razloga.
I onda je tiho uzdahnuo. Ramena su mu utonula među rebra a nos je krenuo prema pupku. Kladila bih se da sam vidjela i malu suzicu u krajičku oka.
Išli smo spavat. Ujutro sam bila sigurna da ne mora kupovati nikakve testove, jer sam pola noći probdjela u prevrtanju misli i planova, mogućnosti i nemogućnosti, a surfanje me naučilo da trudnice baš lipo spavaju. Ne bude se ničim izazvane u četiri ujutro pa da više ne mogu zaspat jer budalešu o svojem životu.
I sad smo barem sigurni. Ne želimo to. Plač i ciku i smijeh i male ručice i male nožice koje lamataju po stanu. Stari smo. I umorni. I lipo nam je ovako. I hedonisti smo, ipak.
Iako, lipo je znati da smo spremni pojest govno. Vrijedi to.
Poslije toga me napala upala mjehura. Jedva riješila antibioticima. Vadila krv, zlunetrebalo. Reklo mi da bolje jedem jer krv kaže da sam lagano anemična. Spava mi se još uvijek. Jaaaako.
Liječila se danas ćevapima. Sutra ću lepinjama. U međuvremenu vinom i brokulama.
Sređujem si život, nekako, puno fuša za sitnu lovu, neke ideje dolaze, neke uspijevam materijalizirati, neke su na čekanju... nije da se ne može... nije da mi loše ide... nećem se žaliti.
nedjelja, 10.10.2010.
Nedjeljna prisjećanja
Lani u ovo doba skrivali smo se po šumarcima, skrovitim prenoćištima, smišljali izlete, gledali se pohotno, nismo imali budućnosti, živjeli smo kao cvrčci bez muzike, ali zato uvijek sa buteljom i nečim sočnim za pod zub, za pod jastuk, da uljepša trenutak do nepodnošljivosti. Nije bilo ničeg sutra, samo neko možda, ako, ko ga jebe i budućnost, živimo sada, ovo sada je tako ranjivo, učinimo ga što ljepšim, imamo premalo ovoga sada...
Danas sam mu lijepo oprala špaher, uredno i slasno smazala sve što je za ručak priredio, poslagala suđe u mašinu, pogledala košulje, oprala vuneni džemper (jer on misli da ja to znam, a ne zna da nitko tako dobro kao ja ne zna promijeniti veličinu vunenom džemperu, život je lutrija, opustit se treba) položila ga vodoravno (možda ovaj put ipak ostane u originalnim omjerima, možda mi upali) skinula suhu robu sa žice, poslagala štipaljke u košaricuu, gledala preko balkona u žuto lišče i slušala djecu kako u parku vrište.
Raščupana teta u flekanoj pamučnoj majci skida robu i gleda s balkona, krasan prizor, a vani je hladno, jebeno hladno za ljubavnike u autima, uvukla sam se u stan, u toplo, u svjetlo... još jedna kućanica... eto...