utorak, 12.10.2010.
ništanasnećeiznenaditi
Imali smo situaciju. Probni test. NNNI. To nešto. Glupih li riječi.
Elem, prvo su me počele boljet sise. Pa su onda narasle. Pa su boljele još jače. Pa mi se spavaaaalooooooo. Pa su me počela boljet leđa dolje. Pa sam surfala, naravno, što bi drugo. Pa tamo sve lijepo piše između svih ostalih naznaka koje moraju, ali i ne moraju bit, da su to prvi znaci. Znaci prije znakova. I da mučnine dolaze kasnije, ali da ne moraju uopće doći. I da postoji milion svjedočenja, sličnih onima koji tvrde da su vidjeli vanzemaljce. Svako je posebno, ali se uglavnom podudaraju.
Onda sam mu se žalila i došla pokazati sise. Naravno da im se i radovao i veselio i glupo smješkao, a što bi drugo. Muškarac pred sisama. Natečenim. Pa smo se onda međusobno glupo gledali i smješkali i nismo znali. Nikad prije nismo imali situaciju NNNI.
Odlučili porazgovarat. Prvi put o tome zaozbiljno. Možda i prekasno.
Da, nikad se nismo ulovili ozbiljno razgovarati o tome. Stari smo, a ja nisam baš najzdravija, a i kao pazimo se, ono, ne`š ti paženja. Ja vjerujem da je nemoguće, a on vjeruje da se kontrolira.
Pa smo razgovarali. Prvo o abortusu. Nisam nikad, on je par puta. Rekao je da je to grdo i da onda umre nešto. Nešto više od zametka samoga. I mrštio se. Kao da ne želi da mu opet umre ono nešto. Pa smo prešli na druge mogućnosti. Mogućnost da ostajem bez posla, da tek pokušavam izgurati to nešto svoje, da sam podstanarka u drugom gradu i da, ipak, imam neke mogućnosti. Vratit se mami i tati u selo malo ili ostat u gradu svome ili uselit njemu. Nikako se vratit mami i tati, nikako postati nezaposlena samohrana majka podstanarka.
Pa je onda šarao po sobi i gledao što se sve može pregraditi za još jednu sobicu gdje bi bio krevetić, ormarić, tepihić, stoličica i sve te male pozdarijice. I baš nije to nemoguće i neizvedivo, a onda, onda je čuo dijete kako plače tamo u onom pregrađenom kutku. Plače i zavija neumoljivo po stoti put, a ja postajem sve luđa i luđa. Naokolo leže pelene, bočice, dudice, igračkice, zvečkice, galama je neizdrživa, cirkus se vratio u stan, nema više slušanja muzike, gledanja filmova, nema više reda i posloženosti, nema više ni veselog njegovog pogleda, njuška mu se spušta prema podrumu dok u glavi odzvanja taj budući urlik u budućem pregratku. I vidi mene buduću ludaru kako sikćem na njega po stoti put iz stopedesetiprvog razloga.
I onda je tiho uzdahnuo. Ramena su mu utonula među rebra a nos je krenuo prema pupku. Kladila bih se da sam vidjela i malu suzicu u krajičku oka.
Išli smo spavat. Ujutro sam bila sigurna da ne mora kupovati nikakve testove, jer sam pola noći probdjela u prevrtanju misli i planova, mogućnosti i nemogućnosti, a surfanje me naučilo da trudnice baš lipo spavaju. Ne bude se ničim izazvane u četiri ujutro pa da više ne mogu zaspat jer budalešu o svojem životu.
I sad smo barem sigurni. Ne želimo to. Plač i ciku i smijeh i male ručice i male nožice koje lamataju po stanu. Stari smo. I umorni. I lipo nam je ovako. I hedonisti smo, ipak.
Iako, lipo je znati da smo spremni pojest govno. Vrijedi to.
Poslije toga me napala upala mjehura. Jedva riješila antibioticima. Vadila krv, zlunetrebalo. Reklo mi da bolje jedem jer krv kaže da sam lagano anemična. Spava mi se još uvijek. Jaaaako.
Liječila se danas ćevapima. Sutra ću lepinjama. U međuvremenu vinom i brokulama.
Sređujem si život, nekako, puno fuša za sitnu lovu, neke ideje dolaze, neke uspijevam materijalizirati, neke su na čekanju... nije da se ne može... nije da mi loše ide... nećem se žaliti.