Marketing
Skočila sam do rodnog grada. Doslovno skočila, u šest i pol krenula, u mraku po zagrebačkoj obilaznici, po kiši po tužnoj ravnici, ravnica je prvi put imala kraja od maglenog zida, bile su tu i neke tužne krave, srce mi se nekako steglo na njihove siluete u blatu pod hladnom kišom, ne znam zašto, ne steže mi se od pogleda na trošne kućerke u magli i blatu, tamo isto žive neki ljudi, vjerojatno siromašni jer se kuće inače ne bi raspadale, vjerojatno stari, jer da su mladi, ili bi odselili ili kuće popravili, vjerojatno bolesni, jer to ide sve zajedno, siromaštvo, bolest, starost, samoća, na njih mi se ne steže toliko, od njih samo želim pobjeć što dalje. Uvijek mi se srce prije stegne na mokrog psa na lancu u trošnoj nazovi kućici, nego na izdeformirane starce koji bauljaju smrdljivim dvorištem, valjda, jednom ako ostarim, neću vidjeti prljavo, neću osjećati smrad, ni miris vjerojatno, ni... podsjeti me to na baku, tatinu mamu, kad je rekla da će za par dana umrijet jer da više ne osjeća hranu nego joj sve ima okus zemlje, pa nas je onda sve potomke redom nazvala da se oprosti i da objasni kako ona sad ide na nebo, a da se mi moramo dobro paziti, jer više neće ona biti na zemlji da se moli za sve nas. Svakog ponaosob. I da joj zaželiimo sretan put, a ona nama sretan ostanak. Pa je onda za dva dana otišla. U miru. Bila je to najlakša smrt koju poznajem, više neka tiha radost nego strah i bol. Što je život teži, to je smrt lakša, valjda...
Sve više sumnjam u Boga. Nisu me odgojili u vjeri, osim bake koja je pričala samo o nebu i anđelima i jedva dočekala da ode više jednom i vjerovala da ide na bolje, jasno mi je da je vjera snaga i da je život s njome ljepši, ali, eto, odlučila sam u jednom trenutku vjerovati, da ubijem usamljenost, da imam nekog kome mogu sve reći i tko neće odgovarat, nego samo slušat i bilo je dobro, neko vrijeme, a onda, učinilo mi se odjednom kako cijelo vrijeme samo pričam sama sa sobom i da nitko ne sluša i da je to ok, na kraju, nije da nema nikoga, tu sam, slušam, trkeljim, slušam, čudim se... i mnoge se misli daju narojit na dosadnoj autocesti u dosadnoj magli, kiši i ravnici.
Pa onda to blato, traktori, kamioni, cestuljci, blato na horizontu, blato na cesti, ljudi, psi pobjegli s lanca, Dunav, ekipa sa jednim znakićima na uniformama, ekipa sa drugim znakićima, jebali ih njihovi znakići, ne nerviram se više, od granica na Dunavu opasnije su granice u glavi, one koje nas drže zatvorenima i ograničenima i ne daju nam da odletimo na neko bolje mjesto, nego samo drže tu zabijene u blatu, e to je sranje, ne neke tamo kućice i njihovi rituali sa knjižicama i imate li što prijaviti, nemate, ajte.
Ajte i vi...
Rodno mjesto mi se promjenilo, preorali su asfalt u glavnoj ulici, počupali staro kvrgavo drveće, postavili ploče, posadili novi drvored, zabili kandelabre, one prave, kičaste starinske, po prvi put mi se učinio grad posebnim i lijepim, da baš lijepim i ugodnim za život, nije više onako otužno mjesto za nemaštovite ljude koji se vjenčavaju na početku dvadesetih, a onda žive u ritmu pos`o - kuća - ručak - popodnevna šetnja - kuća ostatak svojeg života. Poneki se razvedu i opet vjenčaju. I uvijek isto u istom dosadnom gradu. Sad barem imaju lijepu glavnu ulicu. Ako im to nešto znači.
Ovaj put me birokratija nije ubila u pojam. Nakon svih peripetija, čekanja i zajebavanja ovo je bila samo formalnost. Dalo mi ličnu, dalo mi pasoš, sa ergometrijskom slikom na kojoj imam lice ubice narkodilerice, a pritom je sve na ćirilici, mogla sam birati, ali ćirilica mi se učinila kao pravi maskenbal, kao dokument agenta KGB-a, kao vrhunac birokoratske kulturološke politološke gluposti, mogla sam birati pa sad imam i dokumente na ćirilici. Odlučila sam skupljat dokumete iz kolekcionarskih razloga. A pritom mogu i plašit ljude ergometrijskim fotografijama. I zbunjivat čudnim pismom kojeg sve manje njih zna čitat.
Vratih se isti dan, po blatu, kiši, magli, pored divljih kamiona, brojčanik je prevalio 100000 negdje tamo poslije Slavonskog Broda, čvakala sam pogačice sa čvarcima i zalijevala mjenjač dukatovim tekućim jogurtom proizvedenim tamo preko granice, dukat je nekako prešao granicu i počeo rasti kod komšija, ko će to više pratiti, sve te ljudske gluposti, nema im kraja ni početka... ubilo me to sve, pomalo.
Sad se barem fino odmaram. S temperaturom i natečenom surlom. Najgore od svega je biti bolestan i sam.
Ili pas na lancu. Ili krava u klaonici.
Ili to nešto.
Post je objavljen 21.10.2010. u 14:30 sati.